Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-971/13 (B. T., M. T., B. T., M. T., M. T., N. T. i N. T.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-971/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 971/13, rješavajući apelaciju Borke Tepić i dr, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Borke Tepić, Milivoja Tepića, Borisa Tepića, Milivoja Tepića, Marije Tepić, Neđeljka Tepića i Nenada Tepića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 057961 12 Gž od 11. decembra 2012. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Borki Tepić, Milivoju Tepiću, Borisu Tepiću, Milivoju Tepiću, Mariji Tepić, Neđeljku Tepiću i Nenadu Tepiću , u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od po 1.950,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Odbija se kao neosnovana apelacija Borke Tepić, Milivoja Tepića, Borisa Tepića, Milivoja Tepića, Marije Tepić, Neđeljka Tepića i Nenada Tepića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 057961 12 Gž od 11. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 057961 09 P od 13. avgusta 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Borka Tepić, Milivoje Tepić, Boris Tepić, Milivoje Tepić, Marija Tepić, Neđeljko Tepić i Nenad Tepić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kneževa, koje zastupa Gordana M. Popović, advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnijeli su 4. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 057961 12 Gž od 11. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 057961 09 P od 13. avgusta 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) – zakonskog zastupnika Republike Srpske – Vlade Republike Srpske (tužene u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke) zatraženo je 18. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud, Okružni sud i Pravobranilaštvo su u periodu od 24. marta do 13. aprila 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je dopisom od 18. marta 2016. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi na uvid kompletan spis predmeta broj 71 0 P 057961 09 P.
5. Osnovni sud je 13. aprila 2016. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelanti, te J. R. i Lj. B. su 17. juna 1999. godine, po punomoćnici Gordani M. Popović, advokatu iz Beograda (u daljnjem tekstu: punomoćnica apelanata) podnijeli tužbu protiv Republike Srpske-Vojske Republike Srpske (kasnije označene: Republike Srpske - Vlade Republike Srpske; u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed smrti bliskog srodnika R. T. u toku ratnih dejstava. Predmet je zaveden pod brojem P-3067/99.
8. Osnovni sud je 25. oktobra 2001. godine dostavio tužbu na odgovor tuženoj i zakazao ročište za 28. novembar 2001. godine, a tužena je 29. oktobra 2001. godine dostavila odgovor na tužbu.
9. Iz zapisnika sa ročišta zakazanog za 28. novembar 2001. godine proizlazi da je ročištu pristupila punomoćnica apelanata i da joj je na tom ročištu uručen odgovor na tužbu, te da je ista predložila da sud odloži ročište i ostavi joj primjeren rok da se izjasni na odgovor na tužbu, pa je Osnovni sud donio rješenje o kojim joj je naložio da taj podnesak dostavi u roku od 15 dana, i odredio da će nakon toga biti zakazana rasprava. U spisu predmeta nema podataka o tome da je punomoćnica apelanata postupila po navedenom nalogu suda.
10. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je (nepoznatog datuma) spis predmeta broj P-3067/99 ustupljen Pravobranilaštvu na postupak u smislu odredbi Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (koji je objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“, broj 103/05 od 21. novembra 2005. godine, u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi ratne štete).
11. Odlučujući u tom postupku, Pravobranilaštvo je donijelo zaključke broj Un-160/07 od 29. oktobra 2008. godine kojima je obustavljen postupak vansudskog poravnanja sa apelantima, te J. R. i Lj. B, uz obrazloženje da su u konkretnoj upravnoj stvari održane rasprave 5. februara, 14. aprila i 29. oktobra 2008. godine, na koje su pristupile uredno pozvane stranke, izuzev J. R. (za koju je utvrđeno da je preminula), koje su izjavile da ne prihvataju ponuđeno vansudsko poravnanje zbog čega je postupak obustavljen u smislu člana 10 Zakona o naknadi ratne štete.
12. Pravobranilaštvo je zatim 21. januara 2009. godine spis predmeta broj P-3067/99 vratilo Osnovnom sudu. Predmet je zaveden pod brojem 71 0 P 057961 09 P.
13. Osnovni sud je ročište zakazano za 18. juni 2009. godine odgodio jer dostava poziva za neke od apelanata nije bila uredna i zbog toga što punomoćnica apelanata nije dostavila punomoć za zastupanje svih apelanata u postupku pred tim sudom.
14. Ročište zakazano za 29. septembar 2009. godine, Osnovni sud je opozvao uz konstataciju da je u tom sudu formirano odjeljenje koje će postupati u predmetima „ratnih šteta“ i odredio da će se naredno ročište održati po preuzimanju spisa od strane sudija koji će postupati po tim predmetima.
15. Punomoćnica apelanta je podneskom 12. oktobra 2009. godine uredila tužbu, a Osnovni sud je 4. decembra 2009. godine održao pripremno ročište u konkretnom predmetu.
16. Osnovni sud je 25. januara 2010. godine održao ročište za glavnu raspravu (na koje nije pristupio apelant Nenad Tepić) na kojem su izvedeni dokazi provođenjem dokaza koje su predložili apelanti, izuzev saslušanja apelanta Nenada Tepića, pa je radi izvođenja tog dokaza i iznošenja završnih izlaganja, Osnovni sud zakazao nastavak glavne rasprave za 15. februar 2010. godine.
17. Iz zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 15. februara 2010. godine proizlazi da su na to ročište pristupili punomoćnica apelanata i zakonski zastupnik tužene, a da nije pristupio apelant Nenad Tepić koji se nalazi na privremenom radu u Sloveniji, i to zbog vremenskih neprilika, pa je Osnovni sud na saglasan prijedlog parničnih stranaka odgodio zakazani nastavak glavne rasprave za 1. april 2010. godine.
18. Osnovni sud je 1. aprila 2010. godine nastavio ročište za glavnu raspravu na kojem je izveden dokaz saslušanjem apelanta Nenada Tepića, čime je završen dokazni postupak, te su punomoćnici parničnih stranaka dali završne riječi, nakon čega je glavna rasprava i zaključena. Na tom ročištu Osnovni sud je donio rješenje kojim je objavljeno prisutnim na tom ročištu da će odluka biti donesena i uručena im u zakonskom roku 29. aprila 2010. godine u 13,00 časova.
19. Punomoćnica apelanata je 1. aprila 2010. godine dostavila Osnovnom sudu troškovnik kojim je opredijeljen zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka.
20. Osnovni sud je zatim dopisom od 29. aprila 2010. godine obavijestio parnične stranke da će doći do odlaganja u donošenju presude u konkretnom predmetu, te da će im se odluka u predmetnoj pravnoj stvari dostaviti u skladu sa odredbom člana 186 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
Osporene presude
21. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 057961 09 P od 13. avgusta 2010. godine kojom je tužena obavezana da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova koje trpe zbog smrti bliskog lica, te da apelantkinji Borki Tepić isplati uobičajene troškove na ime naknade materijalne štete povodom smrti bliskog lica u određenom novčanom iznosu, kao i da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.950,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama počevši od presuđenja do isplate, u roku od 30 dana po prijemu pismenog otpravka presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenog iznosa.
22. U obrazloženju presude, Osnovni sud je konstatovao da je tužena u smislu odredbi čl. 173, 174 i 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odgovorna za štetu koju trpe apelanti s obzirom da je njihov bliski srodnik R.T. stradao kao pripadnik Vojske Republike Srpske na obavljanju ratnih zadataka, po pozivu, naredbi i pod komadom tužene, pa je o visini naknade nematerijalne štete odlučio primjenom odredaba čl. 200 i
20. ZOO-a, a naknade materijalne štete na osnovu odredbe čl. 193 stav 1 ZOO u vezi sa odredbom člana 127 ZPP-a. Osnovni sud je na dosuđeni iznos štete apelantima dosudio i kamatu pozivajući se na odredbu člana 277 ZOO u vezi sa odredbama čl. 186 i 189 istog zakona, dok je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime štete počev od 17. juna 1999. godine pa do 13. avgusta 2010. godine.
23. Osnovni sud je dalje konstatovao da su apelanti postavili opredijeljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka troškovnikom sastavljenim po punomoćnici 1. aprila 2010. godine, te da je tim troškovnikom postavljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 13.970,00 KM i da je zatražena naknada troškova za: sastav odštetnog zahtjeva od 17. juna 1999. godine, sastav tužbe od 17. juna 1999. godine, za sastav podneska od 12. oktobra 2009. godine, za pristup i zastupanje na četiri „održana“ ročišta, i to: od 28. novembra 2001. godine, 4. decembra 2009. godine, 25. januara 2010. godine i 1. aprila 2010. godine, te za pristup na dva neodržana ročišta od 29. septembra 2009. godine i 15. februara 2009. godine i za šest dnevnica u dane suđenja. Osnovni sud je apelantima dosudio troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 7.950,00 KM i to: za sastav odštetnog zahtjeva od 17. juna 1999. godine i tužbe od 17. juna 1999. godine po 300 bodova, za pristup na tri održana ročišta (4. decembra 2009. godine te 25. januara i 1. aprila 2010. godine) po 300 bodova, te troškova nagrade za vrijeme za tri ročišta po 30 bodova ili 90 bodova. Osnovni sud je istakao da su ovi troškovi uvećani za 100% za zastupanje više stranaka i za 25% paušala prema tarifnom broju 12 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 68/05; u daljnjem tekstu: Tarifa) i iznose ukupno 7.950,00 KM. Osnovni sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
24. Tužena je 2. septembra 2010. godine podnijela žalbu protiv presude Osnovnog suda. Takođe, apelanti su, po punomoćnici, 13. septembra 2010. godine podnijeli žalbu protiv te presude u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, smatrajući da je u tom dijelu došlo do bitne povrede odredbama parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava jer im nije dosuđena naknada za troškove zastupanja na ročištu koje je održano 28. novembra 2001. godine, te za troškove sastava podneska od 12. oktobra 2009. godine i za troškove četiri dnevnice punomoćnici apelanata. Žalbe su dostavljene na odgovor tuženoj 7. oktobra 2010. godine, a punomoćnici apelanata 30. decembra 2010. godine.
25. Osnovni sud je 2. aprila 2012. godine dostavio spis predmeta Okružnom sudu.
26. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 057961 12 Gž od 11. decembra 2012. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.
27. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio je da apelantima ne pripada naknada troškova za zastupanje na ročištu od 28. novembra 2001. godine jer je to ročište odgođeno na njihov zahtjev, kao ni troškovi za sastav podneska o uređenju tužbe od 2. oktobra 2009. godine s obzirom da se sadržaj tog podneska mogao iznijeti na ročištu, a da apelanti nisu imali sudski nalog da urede tužbu. Okružni sud je zaključio da apelantima ne pripada ni nagrada za četiri dnevnice jer se ne može utvrditi da je odsustvo iz kancelarije trajalo više od 12 sati, kako to podrazumijeva odredba člana 10. Tarife. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da se, suprotno navodima žalbe, odluka o troškovima postupka temelji na pravilnoj primjeni odredbi čl. 386 stav 1 i čl. 387 ZPP-a jer su im dosuđeni potrebni troškovi za vođenje spora, s obzirom da su u cijelosti uspjeli u sporu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti tvrde da je drugostepena presuda nezakonita zbog toga što tom presudom nije odlučeno o njihovim žalbenim navodima kojima je ukazano na „proizvoljno odstupanje prvostepenog suda od obaveze da se presuda donese u zakonom određenom roku“. Apelanti naime ističu da je kašnjenje u donošenju prvostepene presude imalo za posljedicu pomjeranje početka roka obračuna kamate za dosuđenu naknadu štete, te tvrde da su Okružnom sudu ukazali da im je ta povreda postupka nanijela štetu, ali da Okružni sud nije razmotrio ove žalbene navode. Apelanti takođe tvrde da su redovni sudovi nezakonito postupili kada su propustili da im priznaju troškove za zastupanje na ročištu od 28. novembra 2001. godine, iako je na to ročište pristupila njihova punomoćnica. U vezi s tim, u suštini tvrde da je prvostepeni sud propustio da blagovremeno dostavi odgovor na tužbu njihovoj punomoćnici, već da joj je isti uručio na pomenutom ročištu, pa je njihov zahtjev za naknadu tih parničnih troškova osnovan jer njihova punomoćnica nije „kriva“ za odlaganje tog ročišta, već da je „kriv“ prvostepeni sud. Apelanti dalje smatraju da su redovni sudovi postupili suprotno važećim propisima kada su utvrdili da im ne pripada naknada troškova za četiri dnevnice punomoćnice koja je na zastupanje dolazila iz Beograda. Naime, apelanti tvrde da odredba člana 10 tarife ne podrazumijeva nikakvo „dokazivanje prisustva radi priznavanja dnevnica“ i da je ta okolnost ostavljena sudu na ocjenu, a koji bi trebao da ima saznanja o geografskoj udaljenosti Beograda i Banjaluke. Pored toga, apelanti ističu da je predmetna parnica okončana tek nakon 13 godina i sedam mjeseci, te da je neokončavanje postupka u razumnom roku pričinilo štetu na njihovoj imovini u vidu izostanka realno očekivanih priliva novčanih sredstava po osnovu obeštećenja, a do kojeg bi došli da je postupak proveden u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku odnosno da je „pravosnažno okončan i prinudno izvršen“ prije stupanja na snagu Zakona o naknadi ratne štete. Shodno tome, apelanti tvrde da je „navedenim radnjama nečinjenja, odnosno, nepostupanja“ povrijeđen ZPP koji predviđa dužnost suda da postupak provede bez odugovlačenja. Apelanti traže da Ustavni sud obaveže Vladu Republike Srpske da im isplati naknadu štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu vođenja postupka, odnosno ukupno 3.600,00 KM za 14 godina.
b) Odgovori na apelaciju
29. Okružni sud smatra da je u osporenoj presudi jasno obrazloženo iz kojeg razloga je odbijena žalba apelanata odnosno da je obrazloženje u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i materijalnim propisima na kojima je zasnovana ta presuda, te da istom nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelanti ukazuju u apelaciji. Okružni sud je predložio da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana ili odbije.
30. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je spis predmeta oštećen u poplavi zbog čega nije bilo mogućnosti da se utvrde relevantne činjenice, ali da je uočeno da je postupajući sudija zadužen predmetom 29. septembra 2009. godine i da je prvostepena presuda donesena 13. avgusta 2010. godine odnosno da je odluka donesena u razumnom roku. Takođe, Osnovni sud je istakao da smatra da nije bilo povreda prava na čiju povredu apelanti ukazuju u apelaciji, imajući u vidu činjenicu da je odluka tog suda potvrđena od strane Okružnog suda.
31. Pravobranilaštvo smatra da su osporene odluke redovnih sudova pravilne i da apelanti nemaju opravdan zahtjev koji ukazuje na kršenje prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Pravobranilaštvo je takođe predložilo da Ustavni sud donese odluku kojom se apelacija odbija.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05 od 21. novembra 2005. godine) u relevantnom periodu je glasio:
Član 4.
Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Član 23.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”.
33. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77 do 35/91, „Službeni glasnik Republke Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
34. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom periodu je glasio: Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 378.
Postupak se prekida:
(…) 6) kad je to drugima zakonom određeno.
Član 380.
(…) Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.
Član 381.
(…) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
(…) Član 386. stav 1.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
35. U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Advokatu pripada nagrada za izvršeni rad:
[…] Tar.br.2.
OSTALI POSTUPCI (u procjenjivim stvarima) Za sastavljanje inicijalnog i obrazloženog postupka i zastupanje na održanom ročištu ili raspravi u svim postupcima, pred sudom ili drugim organom, u procjenjivim stvarima, zavisno od vrijednosti predmeta spora u konkretnom postupku, advokatu pripada nagrada:
[…] Tar. br. 9.
Za svaki započeti sat odsustva iz kancelarije zbog učestvovanja u istrazi, radnji dokazivanja, pregovaranja, prisustva na ročištu, pretresu ili raspravi po 30. bodova.
[…] Član 10. stav 1.
Advokat ima pravo i na dnevnicu u visini od 100 bodova ako zbog izvršavanja poslova ostane na putu ili u mjestu u kome mu nije sjedište ureda duže od 12 časova.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 057961 12 Gž od 11. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. januara 2013. godine a apelacija je podnesena 4. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelanti pobijaju navedene presude smatrajući da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja parničnog postupka u kojem su donesene osporene odluke povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti pobijaju navedene presude redovnih sudova u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos naknade štete. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak u kojem su donesene osporene odluke ticao utvrđivanja prava apelanata na naknadu nematerijalne odnosno materijalne štete, dakle njihovih građanskih prava. Takođe, Ustavni sud ističe da se garancije člana 6 Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu sa tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25 f; te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1365/05 od 29. septembra 2006. godine, stav 21, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 9/07). Shodno naprijed navedenom, proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
44. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka odnosno zbog toga što Okružni sud nije odgovorio na njihove žalbene navode vezane za pitanje početka roka obračuna zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
46. Prije svega, vezano za apelacione navode u kojima apelanti u suštini tvrde da Okružni sud u osporenoj presudi nije odgovorio na njihove žalbene navode u vezi sa navodnim nepostupanjem Osnovnog suda u skladu sa odredbama ZPP-a, koje je, kako smatraju, imalo uticaja na početak roka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete, Ustavni sud zapaža da, nasuprot njihovim paušalnim tvrdnjama, apelanti te navode uopšte nisu istakli u žalbenom postupku pred Okružnim sudom. Ustavni sud zapaža da, naprotiv, iz žalbe apelanta koja se nalazi u spisu predmeta proizlazi da su apelanti eksplicitno osporili prvostepenu odluku samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, a i u tom dijelu žalbom su eksplicitno tražili da im se dosude troškovi postupka sa zateznim kamatama počev od 13. avgusta 2010. godine kao dana donošenja prvostepene odluke odnosno ni u tom dijelu nisu doveli u pitanje početak roka obračuna zakonskih zateznih kamata. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud ukazuje na to da ne može da razmatra predmetne navode apelanata, budući da su apelanti propustili da te navode istaknu u žalbi protiv prvostepene odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).
47. Dalje, apelanti tvrde da su redovni sudovi nezakonito postupili kada su propustili da im priznaju troškove za zastupanje na ročištu od 28. novembra 2001. godine, iako je na to ročište pristupila njihova punomoćnica jer je za odlaganje tog ročišta „kriv“ prvostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u troškovniku kojim su opredijelili zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, te koji su dostavili Osnovnom sudu, eksplicitno zatražili da im se dosude troškovi postupka, između ostalog, za pristup i zastupanje na četiri „održana“ ročišta, među kojima i ročište od 28. novembra 2001. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da to ročište nije održano jer je punomoćnica apelanata predložila da se isto odloži zbog očitovanja na odgovor na tužbu. Ustavni sud takođe konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka zapravo proizlazi da su redovni sudovi, iako se nisu eksplicitno pozvali na odredbe Tar. br. 2 i 9 člana 2 Tarife, u tim odlukama zaključili da u odnosu na ročište od 28. novembra 2001. godine nisu ispunjeni uslovi za dosuđivanje naknade troškova za zastupanje na održanom ročištu u smislu Tar. br. 2 člana 2 Tarife, s obzirom da to ročište nije ni održano, ali da su ocijenili da su ispunjeni uslovi da se im se dosudi nagrada iz Tar br. 9 člana 2 Tarife, i to za odsustvo punomoćnice iz kancelarije zbog prisustva na tom ročištu. Imajući u vidu naprijed navedeno, te dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka u ovom dijelu sa navedenim odredbama Tarife, kao i relevantnim odredbama člana 386 stav 1 i čl. 387 ZPP-a, a na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud, nasuprot mišljenju apelanata, ne nalazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava od strane tih sudova prilikom odlučivanja o naknadi troškova postupka u ovom dijelu i smatra da su obrazloženja osporenih presuda u tom dijelu dovoljno jasna i logična.
48. U vezi s tvrdnjama apelanata da su redovni sudovi postupili suprotno važećim propisima kada su utvrdili da im ne pripada naknada troškova za četiri dnevnice punomoćnice koja je na zastupanje dolazila iz Beograda, Ustavni sud ukazuje da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2810/12 od 27. oktobra 2015. godine (dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode u vezi s primjenom materijalnog prava. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci takođe razmatrao apelaciju apelanta podnesenu protiv presuda istog Okružnog suda i Osnovnog suda u kojoj je taj apelant tvrdio da su mu pogrešno dosuđeni troškovi postupka koji su se ticali dnevnica za rad njegovog advokata, u kojem parničnom postupku je tog apelanta zastupala ista punomoćnica kao i apelante u konkretnom slučaju, te u kojem u konačnici apelantu nisu priznati troškovi postupka koji su se odnosili na dnevnice za rad njegovog advokata uz isto obrazloženje kao u konkretnom slučaju. U navedenoj odluci (tačka 30 odluke) Ustavni sud je zaključio: "Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o pogrešno dosuđenim troškovima postupka koji su se ticali dnevnica za rad njegovog advokata. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uvažavajući djelomično žalbu tužene u pogledu dosuđenih troškova postupka, naveo jasne razloge zbog kojih je preinačio presudu Osnovnog suda i odbio zahtjev apelantovog opunomoćenika za naknadu dnevnica, jasno istakavši obavezu iz člana 123. ZPP-a u vezi sa članom 10. Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata, a to je dokaz da je, zbog izvršavanja poslova usljed zastupanja apelanta, ostao na putu ili u mjestu koje mu nije sjedište ureda duže od 12 sati. Ustavni sud, s obzirom na odredbe ZPP koje reguliraju naknadu troškova postupka, u okolnostima konkretnog predmeta obrazloženje presude Okružnog suda u pogledu troškova postupka ne smatra proizvoljnim.“ Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra se razlozi dati u odluci broj AP 2810/12 u ovom dijelu odnose i na konkretan slučaj. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u ovoj odluci vezano za navode apelanata koji se odnose na osporene odluke redovnih sudova u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi troškova postupka za dnevnice njihove punomoćnice.
49. Shodno svemu naprijed navedenom, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku
50. Apelanti smatraju da je sudski postupak povodom njihove tužbe neprimjereno dugo trajao, budući da su tužbu podnijeli 1999. godine, a postupak je okončan 2012. godine. Relevantni principi
51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe apelanata započeo 17. juna 1999. godine, a da je okončan Presudom Okružnog suda od 11. decembra 2012. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno 13 godina i skoro šest mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.
53. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u postupku pred redovnim sudovima tražili da se tužena obaveže da im naknadi nematerijalnu štetu po osnovu duševnih bolova koje trpe zbog smrti bliskog lica, odnosno apelantkinji Borki Tepić uobičajene troškove na ime naknade materijalne štete povodom smrti bliskog lica, a koje je poginulo u toku trajanja ratnih dejstava kao pripadnik Vojske Republike Srpske. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su tužbom apelanata pokrenuta složena pitanja koja bi govorila u prilog trajanju postupka u konkretnom slučaju.
54. Nadalje, iz dokumenata predočenih uz apelaciju, proizlazi da se u ukupnom trajanju postupka pred nadležnim sudovima izdvajaju dva perioda: od podnošenja tužbe tj. 17. juna 1999. godine do početka primjene Zakona o naknadi ratne štete (od 29. novembra 2005. godine) te drugi period od 21. januara 2009. godine odnosno od trenutka kada je, nakon okončanja postupka pred Pravobranilaštvom, spis predmeta vraćen Osnovnom sudu, pa do donošenja presude Okružnog suda od 11. decembra 2012. godine, kada je postupak okončan.
55. Ustavni sud zapaža da u prvom periodu tj. nakon što su apelanti podnijeli tužbu od 17. juna 1999. godine, Osnovni sud nije preduzimao procesne radnje sve do 25. oktobra 2001. godine (dakle u periodu dvije godine i četiri mjeseca) odnosno da je bio neaktivan do tog datuma, kada je zakazao ročište za 28. novembar 2001. godine. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud to ročište odložio na prijedlog punomoćnice apelanata radi dostavljanja izjašnjenja na odgovor na tužbu i da joj je naložio da taj podnesak dostavi u roku od 15 dana, te odredio da će nakon tog biti zakazana rasprava. Međutim, iz spisa predmeta proizlazi da punomoćnica apelanata nije postupila po navedenom nalogu suda. Takođe, Ustavni sud zapaža da, nakon što punomoćnica apelanata nije postupila po nalogu tog Suda, Osnovni sud nakon toga nije preduzimao nikakve procesne radnje do donošenja Zakona o naknadi ratne štete, dakle pune četiri godine.
56. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Zakon o naknadi ratne štete objavljen u “Službenom glasniku RS“ od 21. novembra 2005. godine stupio je na snagu osmog dana od dana objavljivanja tj. 29. novembra 2005. godine. Članom 5 ovog zakona bilo je određeno da se predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
57. Apelanti u apelaciji nisu naveli da je njihov predmet, u skladu sa čl. 4 i 5 Zakona o ratnoj šteti ustupljen nadležnom pravobranilaštvu, odnosno kada je to učinjeno. Takođe, Ustavni sud zapaža da ni u spisu predmeta nema podataka kada je taj spis ustupljen Pravobranilaštvu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je taj spis ustupljen Pravobranilaštvu i da je postupak pred Pravobranilaštvom okončan zaključcima broj Un-160/07 od 29. oktobra 2008. godine o obustavi postupka, zbog toga što apelanti nisu prihvatili ponuđeno vansudsko poravnanje, a zatim je 21. januara 2009. godine spis predmeta vraćen Osnovnom sudu.
58. S obzirom da Ustavnom sudu ni od strane apelanata, kao ni od redovnih sudova, nije predočen dokaz kada je predmet apelanata ustupljen nadležnom pravobranilaštvu, za potrebe utvrđivanja dužine trajanja prvog dijela postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, za kraj ovog perioda, rukovodeći se članom 5 Zakona o ratnoj šteti, prihvatio 29. decembar 2005. godine.
59. Stoga proizlazi da je prvi period postupka pred Osnovnim sudom trajao šest godina i šest mjeseci. U ovom periodu dakle izdvaja se period od dvije godine i četiri mjeseca, koliko je Osnovnom sudu trebalo da preduzme prvu procesnu radnju i zakaže ročište u predmetu za 28. novembar 2001. godine, i period nakon što je istekao rok određen od strane tog Suda rješenjem donesenim na pomenutom ročištu, u kojem je punomoćnica apelanata trebala da dostavi izjašnjenje na odgovor na apelaciju, pa do donošenja Zakona o naknadi ratne štete, tj. period od četiri godine, a u kojem Osnovi sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud nije ponudio relevantne razloge i obrazloženja u vezi s nepostupanjem u ovom dijelu postupka, već je naveo da je spis predmeta oštećen u poplavi zbog čega nije bilo mogućnosti da se utvrde relevantne činjenice. Međutim, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi Osnovnog suda da u konkretnom slučaju nije bilo mogućnosti da se utvrde relevantne činjenice zbog oštećenja spisa predmeta. Naime, uvidom u spis konkretnog predmeta, Ustavni sud je našao da na spisu postoje izvjesna oštećenja, evidentno nastala usljed izlaganja istog tečnosti, ali da su ta oštećenja neznatna i da nikako ne dovode u pitanje mogućnost utvrđivanja relevantnih činjenica u konkretnom predmetu.
60. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je postupak pred nadležnim pravobranilaštvom obustavljen 29. oktobra 2008. godine jer nije postignut sporazum o vansudskom poravnanju i da je vraćen Osnovnom sudu 21. januara 2009. godine, tj. da se spis u periodu nešto dužem od tri godine nalazio pred Pravobranilaštvom Republike Srspske, a što je takođe u određenoj mjeri doprinijelo trajanju postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 689/13 od 17. februara 2016. godine, stav 30).
61. Dakle, Ustavni sud podsjeća da se početak drugog perioda vezuje za vraćanje spisa Osnovnom sudu 21. januara 2009. godine. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon vraćanja spisa predmeta tom sudu bio aktivan, te da je zakazivao i održavao ročišta u prihvatljivim periodima i da je prvostepenu odluku donio 13. avgusta 2010. godine, dakle u periodu od godinu i skoro sedam mjeseci. Međutim, nakon što je žalbe podnesene protiv prvostepene odluke dostavio parničnim strankama radi davanja odgovora, Osnovnom sudu je poslije toga trebalo godinu i tri mjeseca da spis predmeta dostavi Okružnom sudu na postupanje povodom tih žalbi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Osnovni sud nije dao nikakvo opravdanje za tu neaktivnost u dostavljanju spisa Okružnom sudu na nadležno postupanje, a koja je produžila trajanje konkretnog parničnog postupka za navedeni vremenski period. Za razliku od Osnovnog suda, Okružni sud je, po mišljenju Ustavnog suda, drugostepenu odluku donio u kratkom roku od svega nekoliko mjeseci. U odnosu na ponašanje apelanta, Ustavni sud zapaža da su apelanti doprinijeli dužini trajanja postupka jer nisu dostavili podnesak zbog kojeg su tražili odlaganje ročišta u prvom dijelu postupka pred Osnovnim sudom, te zbog toga što su tri ročišta u drugom dijelu postupka pred tim sudom odgođena zbog toga što punomoćnica apelanata nije dostavila Sudu punomoć za zastupanje svih apelanata odnosno zbog nedolaska na ročište jednog od apelanata koji je trebao dati izjavu u svojstvu parnične stranke. Međutim, Ustavni sud smatra da je ovaj doprinos apelanata dužini trajanja postupka neznatan u odnosu na ukupnu dužinu trajanja parničnog postupka koji je trajao ukupno 13 godina i skoro šest mjeseci.
62. Cijeneći sve navedeno, te imajući u vidu da Osnovni sud nije ponudio relevantne razloge i obrazloženja za ukupno trajanje postupka pred tim sudom, a posebno za gore opisane periode potpune neaktivnosti, te imajući u vidu trajanje postupka pred nadležnim pravobranilaštvom, Ustavni sud smatra da je trajanje postupka od 13 godina i skoro šest mjeseci dovoljno za zaključak da dužina parničnog postupka, ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a za što u pretežnom dijelu odgovornost snosi Osnovni sud, koji je u dužim vremenskim periodima bio neaktivan u konkretnom predmetu.
63. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
64. Apelanti su zatražili da im se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka dodijeli iznos od po 300,00 KM za svaku godinu vođenja postupka, odnosno ukupno 3.600,00 KM za 14 godina.
65. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
66. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
67. S obzirom na to da je, nakon obraćanja javnoj vlasti, postupak povodom tužbe apelanata trajao 13 godina i skoro šest mjeseci, te da se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, Ustavni sud nalazi da apelantima treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od po 1.950,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište Osnovnog i Okružnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
68. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja konkretnog parničnog postupka, te činjenicu da iz apelacionih navoda proizlazi da se navodi o povredi prava na imovinu isključivo zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju tog postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni parnični postupak trajao 13 godina i skoro šest mjeseci, za što u najvećem dijelu odgovornost snosi Osnovni sud, koji je u dužim vremenskim periodima bio potpuno neaktivan u konkretnom predmetu, a Ustavnom sudu nije ponudio relevantne razloge i obrazloženja u vezi s navedenim.
70. Suprotno tome, Ustavni sud smatra da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi svoje odluke o troškovima postupka donijeli u skladu sa relevantnim propisima i kada su pri tome dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije.
71. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman