Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-950/13 (N. M.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-950/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine u predmetu broj AP-950/13, rješavajući apelaciju Nesima Muminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nesima Muminovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005016 12 U od 28. decembra 2012. godine, rješenja Federalnog zavoda PIO broj FZ3/2-1127764630 od 30. maja 2012.

godine i privremenog rješenja Kantonalne administrativne službe u Travniku matični broj 1127764630 od 10. augusta 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nesim Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, podnio je 7. marta 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 005016 12 U od 28. decembra 2012. godine, rješenja Federalnog zavoda PIO (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj FZ3/2-1127764630 od 30. maja 2012. godine i privremenog rješenja Kantonalne administrativne službe u Travniku (u daljnjem tekstu: Služba) matični broj 1127764630 od 10. augusta 2011. godine.

2. Apelant je 4. maja 2011. godine podnio zahtjev Službi za priznavanje prava na starosnu penziju za osobe koje imaju status RVI. Služba je donijela privremeno rješenje matični broj 1127764630 od 10. augusta 2011. godine kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 179,6100 KM počev od 1. maja 2011. godine. U rješenju je, pred toga, navedeno da ovaj iznos predstavlja akontaciju penzije a da će se sredstva za isplatu penzije po ovom rješenju osigurati u Budžetu F BiH. U obrazloženju je navedeno da je po apelantovom zahtjevu pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu penziju te da je, s tim u vezi, utvrđeno da je apelant rođen 23. jula 1955. godine; da ima status RVI; da na dan prestanka osiguranja, odnosno podnošenja zahtjeva za sticanje prava, ima navršenih 55 godina života; da apelantov ukupan penzijski staž do 1. maja 2011. godine odnosno do prestanka osiguranja iznosi 36 godina šest mjeseci i 16 dana; da se apelantu u staž osiguranja priznaje i vrijeme provedeno u Oružanim snagama F BiH u vrijeme precizirano u rješenju te da apelant ispunjava uvjete za sticanje prava na starosnu penziju na po osnovu člana 31.b. Zakona o pravima boraca i članova njhovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon). Također je, između ostalog, navedeno i da se do razrješenja spornih pitanja vezano za primjenu odredaba Zakona, donosi privremeno rješenje i privremeno se određuje akontacija penzije u iznosu najniže penzije.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Fond PIO koji je rješenjem broj FZ 3/2- 1127764630 od 30. novembra 2011. godine žalbu odbio kao neosnovanu. Navedeno je da je u žalbi istaknuto da je apelant smatra da ničim nije obrazloženo zašto mu je određena akontacija penzije, na osnovu kojeg koeficijenta i zašto te da nisu utvrđene činjenice koje se tiču uvjeta koje je ispunio. U obrazloženju je s tim u vezi, između ostalog, navedeno da kako još uvijek nisu riješena sporna pitanja odnosno doneseni propisi vezani za primjenu Zakona izuzev što je na osnovu zaključka Vlade FBiH broj V-588/09 od 30. jula 2009. godine propisano da je Fond PIO obaveza da penzije koje se finansiraju iz Budžeta FBiH isplaćuje po koeficijentu 1,485 te da je zbog toga prvostepeni organ o pravu apelanta na starosnu penziju odlučio privremenim rješenjem shodno članu 215. Zakona o upravnom postupku. Navedeno je i da je članom 215. Zakona o upravnom postupku propisano da ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo se rješenje donosi na podlozi podataka koji postoje u času njegovog donošenja te da u tom rješenju mora izričito biti naglašeno da se radi o privremenom rješenju. Fond PIO je obrazložio i da će prvostepeni organ, nakon što se riješe sporna pitanja vezana za primjenu Zakona, po službenoj dužnosti donijeti trajno rješenje te apelantu utvrditi po Zakonu pripadajući iznos penzije.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 06 0 U 004544 12 U od 29. marta 2012. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio drugostepenom organu uz obrazloženje da je osporeni upravni akt donesen na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja što je u končanici rezultiralo time da ni obrazloženje rješenja ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama. Obrazloženo je i da je odredbama člana 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku propisano da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju cijeniti sve navode žalbe te da se taj organ, ako je prvostepeni sud pravilno u svom rješenju cijenio sve razloge koji se žalbom osporavaju, ne može samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju već za svaki žalbeni navod dati jasno razloge primjenjujući relevantne materijalne propise. Kantonalni sud je zaključio da je zbog navedenog potrebno ukinuti osporeno rješenje i predmet vratiti drugostepenom organu na ponovni postupak koji će u svom rješenju ispoštovati navedeno.

5. U ponovljenom postupku Fond PIO je donio rješenje broj FZ3/2-1127764630 od 30. maja 2012. godine kojim je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja Službe od 10. augusta 2011. godine. U obrazloženju je navedeno da je uvidom u dokaze predmetnog spisa utvrđeno da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po odredbama Zakona podnio 4. maja 2011. godine. Navedeno je da su u postupku utvrđeno da je apelant RVI, da je na dan sticanja prava na penziju imao 36 godina, šest mjeseci i 16 dana radnog staža i navršenih 55 godina života. Fond PIO je naveo da je članom 31b. Zakona propisano da ratni vojni invalidi stiču pravo na punu starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, odnosno pravo na starosnu penziju kada navrše 55 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža pod uvjetima i na način propisanim Zakonom o PIO. Obrazloženo je da iz svih činjenica proizilazi da je apelant na dan 1. maja 2011. godine ispunio uvjete za priznanje navedenog prava koje mu je i priznato privremenim rješenje a isplata penzije određena u akontativnom iznosu.

6. Nadalje je navedeno da je članom 54. Zakona propisano da Federalno ministarstvo za boračka pitanja vrši nadzor nad provedbom ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona, izdaje obavezne instrukcije i vrši neposredni upravni nadzor i kontrolu namjenskog trošenja sredstava namijenjenih za ostvarivanje prava prema ovom zakonu a koja se osiguravaju u Federalnom budžetu. Navedeno je i da kako još uvijek nisu riješena sporna pitanja odnosno doneseni propisi vezani za primjenu i provedbu navedenog zakona izuzev što je na osnovu zaključka Vlade F BiH broj V-588/09 od 30. jula 2009. godine propisano da Fond PIO ima obavezu da isplaćuje penzije koje se finansiraju iz Budžeta FBiH uz isplatni koeficijent 1,4485. Prema obrazloženju rješenja prvostepeni organ je riješio o pravu apelanta na starosnu penziju privremenim rješenjem shodno odredbama člana 215. Zakona o upravnom postupku kojim je propisano da ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo se rješenje donosi na podlozi podataka koji postoje u času njegovog donošenja te da u takvom rješenju mora biti izričito naznačeno da se radi o privremenom rješenju te da će se to rješenje zamijeniti trajnim kada se razriješe sporna pitanja.

7. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 06 0 U 005016 12 U od 28. decembra 2012. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav upravnih organa te istaknuto da je shodno uputama iz ranije presude tog suda, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje je bilo do odlučnog značaja za pravilno i zakonito rješenje predmetne upravne stvari pa stoga navodima apelanta, prema mišljenju tog suda, nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost kako osporenog tako ni prvostepenog rješenja.

8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su upravni organi i redovni sud morali donijeti trajno rješenje i odrediti mu penziju u iznosu većem od zajamčenog a ne samo 179,00 KM jer je svako drugo rješenje suprotno zakonu te da nisu vodili računa da je RVI. Smatra i da obrazloženje osporenih odluka nije adekvatno te da je ponovno doneseno rješenje istog sadržaja kao i ukinuto te da u obrazloženju nema razloga za ovakvo postupanje redovnih sudova. Apelant u apelaciji navodi i izračun penzije koja mu je, prema njegovom mišljenju trebala biti određena i isplaćivana a što se nije desilo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava zbog čega smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prekršeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava jer je trebalo biti doneseno trajno rješenje sa određivanjem penzije u punom iznosu te da obrazloženja osporenih akata nisu adekvatna. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud pri tom ima u vidu da su upravni organi i redovni sud u svojim odlukama utvrdili sve činjenice bitne za rješavanje konkretne upravne stvari i da su te činjenice doveli u kontekst sa relevantnim zakonskim odredbama te s tim u vezi donijeli osporene odluke a što je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-950/13 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio