Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1005/13 (T. S.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1005/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1005/13, rješavajući apelaciju Tanje Stevanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tanje Stevanović podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 037133 12 Rsž od 18. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tanja Stevanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bijeljine, koju zastupa Radenka Kajtaz, zaposlenica u službi besplatne pravne pomoći Saveza sindikata RS, Kancelarija u Bijeljini, podnijela je 7. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 037133 12 Rsž od 18. februara 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 037133 12 Rs od 1. novembra 2012. godine obavezana je tužena Olivera Vićanović, vlasnica STR „Lorie-extreme intimo“ Radnja broj 3, Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime duga isplati iznos od 2.405,00 KM na ime neisplaćene naknade za topli obrok za period od 1. januara 2011. godine do 31. januara 2012. godine i iznos od 455,00 KM na ime neisplaćene naknade za troškove prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla za period od 1. januara 2011. godine do 31. januara 2012. godine, odnosno ukupan iznos od 2.860,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjelosti pojedinačnog potraživanja, tj, od svakog 1. u mjesecu za prethodni mjesec, pa sve do konačne isplate. Istom presudom, tužena je obavezana da apelantici isplati i troškove postupka u iznosu od 320,00 KM. Ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno je da u predmetnoj pravnoj stvari nije sporno da je apelantica bila zaposlena kod tužene, niti da joj je radni odnos prestao na osnovu sporazuma o prestanku Ugovora o radu od 1. februara 2012. godine. Osim toga, među strankama nije sporno da su regres i otpremnina isplaćeni apelantici, pa je ostalo sporno da li apelantica ima pravo na isplatu troškova naknade za topli obrok i naknade troškova prevoza kod dolazaka na posao i povratka sa posla. Osnovni sud je istakao da je tužena u odgovoru na tužbu istakla da apelantica nema pravo na naknadu tih troškova, jer ta prava nisu regulisana Zakonom o radu, niti je tužena član Udruženja poslodavaca trgovine, turizma i ugostiteljstva RS, što je dokazala potvrdom broj 71/12 od 20. februara 2012. godine. U okolnostima konkretnog slučaja, Osnovni sud je zaključio da je apelantičino potraživanje u predmetnoj pravnoj stvari u cijelosti osnovano, a shodno odredbi člana 118. Zakona o radu, a u vezi sa članom 33. stav 1. tač. b) i g) Opšteg kolektivnog ugovora kojim su regulisana pitanja zaštite prava radnika, između ostalih isplate naknade za prevoz i topli obrok. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 2. Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik RS“ broj 40/10) kojom je regulisano da se taj Kolektivni ugovor primjenjuje na području RS i da se odnosi na sve radnike i poslodavce u skladu sa Zakonom o radu bez obzira na broj uposlenih radnika i način organizovanja poslodavca, ako drugim zakonima pitanja iz ovog Kolektivnog ugovora nisu drugačije uređena. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan prigovor tužene da se odredbe Opšteg kolektivnog ugovora ne mogu primjeniti u konkretnoj pravnoj stvari i na konkretnu situaciju, jer bi u takvom slučaju bili oslobođeni svi poslodavci koji nisu htjeli da se učlane u jedno od udruženja poslodavaca, te s toga oni uopšte ne bi bili u obavezi da isplaćuju radnicima njihova prava koja su regulisana samo kolektivnim ugovorima. Odluku o parničnim troškovima Osnovni sud je donio primjenom člana 387. i 388. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Okružni sud je presudom broj 80 0 Rs 037133 12 Rsž od 18. februara 2013. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev, a apelanticu obavezao da tuženoj isplati troškove žalbenog postupka u iznosu od 240,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je primjenjujući odredbu člana 2. Opšteg kolektivnog ugovora kojom je propisano da se taj ugovor primjenjuje na teritoriji Republike Srpske za sve radnike i sve poslodavce, zanemario dio navedene odredbe koja propisuje da primjena tog ugovora mora biti u skladu sa odredbama Zakona o radu. Okružni sud je dalje istakao da član 159 stav 1. i 2. Zakona o radu (na što i žalba tužene pravilno ukazuje) propisuje da odredbe kolektivnog ugovora obavezuju strane koje su neposredno učestvovale u njegovom zaključivanju ili koje su bile predstavljene u njegovom zaključivanju na osnovu njihove punomoći, kao i one strane koje su naknadno pristupile kolektivnom ugovoru. Ukoliko nadležno Ministrastvo Rada ocijeni da postoji interes Republike Srpske i da je to opravdano u cilju ostvarenja socijalne i ekonomske politike može odlučiti da se kolektivni ugovor ili samo neke njegove odredbe prošire i na subjekte koji nisu učestvovali u njegovom zaključivanju, niti mu naknadno pristupili. Okružni sud je dalje ukazao da se u konkretnom predmetu, na osnovu potvrde Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske od 20. februara 2012. godine, vidi da Samostalna trgovačka radnja „Lorie-extreme intimo“ nije pristupila Udruženju poslodavaca od njegovog osnivanja pa sve do dana izdavanja odluke. Shodno tome proizilazi da tužena nije učestvovala u zaključenju kolektivnog ugovora, te da je ne obavezuje potpis udruženja poslodavaca kojeg nije bila član. Pri tome, Okružni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je tužena dala punomoć za zastupanje kod zaključenja ugovora ili naknadno pristupila zaključenju ovog ugovora, niti da postoji posebna odluka Ministarstva rada da ovaj kolektivni ugovor obavezuje i tuženu kao pravni subjekt koji nije učestvovao u zaključivanju Kolektivnog ugovora niti mu naknadno pristupio. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je, zaključio da je žalba osnovana, budući da se Opšti kolektivni ugovor ne može primijeniti na tuženu (ne obavezuje je), a Zakon o radu RS ne propisuje obavezu isplate ovih naknada, zbog čega je odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je odlučio o troškovima parničnog postupka (i žalbenog postupka) na osnovu člana 386. stav 1, 387. i 396. st. 1. i 2. ZPP-a.

4. Apelantica smatra da joj je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode o povredama tih prava apelantica u suštini temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud pri donošenju osporene odluke na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude, dao detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je apelanticin tužbeni zahtjev shodno članu 2. Opšteg kolektivnog ugovora i člana 159 . st. 1. i 2. Zakona o radu RS neosnovan, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, članom 2. Opšteg kolektivnog ugovora je određeno da se taj Ugovor odnosi na sve radnike i poslodavce, ali u skladu sa odredabama Zakona o radu RS, koji jasno propisuje obaveznost primjene kolektivnog ugovora, dok je odredbom člana 159. st. 1. i 2. Zakona o radu određeno da Kolektivni ugovor obavezuje strane koje su neposredno učestvovale u zaključivanju ugovora ili koje su bile predstavljene u zaključivanju kolektivnog ugovora na osnovu njihove punomoći, kao i one pravne subjekte koji su naknadno pristupili Kolektivnom ugovoru. Ako Ministarstvo nadležno za poslove rada ocijeni da postoji interes Republike i da je to opravdano radi ostvarivanja ciljeva ekonomske i socijalne politike u Republici, može odlučiti da se Kolektivni ugovor ili samo neke odredbe ugovora prošire i na pravne subjekte koji nisu učestvovali u zaključivanju Kolektivnog ugovora niti mu naknadno pristupili. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da tužena nije učestvovala u zaključenju predmetnog kolektivnog ugovora, te da je ne obavezuje potpis udruženja poslodavaca kojeg nije bila član, kao ni da apelantica nije dokazala da je tužena dala punomoć za zastupanje kod zaključenja ugovora ili naknadno pristupila zaključenju ovog ugovora, niti da postoji posebna odluka Ministarstva rada da taj kolektivni ugovor obavezuje i tuženu kao pravni subjekt koji nije učestvovao u zaključivanju Kolektivnog ugovora niti mu naknadno pristupio. Ustavni sud također ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1005/13 (T. S.) | Sudska praksa | Aktio