Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2189/13 (B. L.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Ratna šteta
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2189/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2189/13, rješavajući apelaciju Bogdana Latinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bogdana Latinovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 006383 12 Rev od 16. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 006383 12 Gž od 20. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 006383 07 P od 9.
januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bogdan Latinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Mrđa, advokat iz Prijedora, podnio je 21. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 006383 12 Rev od 16. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 006383 12 Gž od 20. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 006383 07 P od 9. januara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općine Bihać (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 3. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni i Općinski sud, te drugotužena su dostavili odgovore u periodu od 10. do 11. marta 2016. godine, dok prvotužena nije odgovorila.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 006383 07 P od 9. januara 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 006383 12 Gž od 20. februara 2012. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena i drugotužena na ime naknade materijalne štete zbog rušenja porodične kuće, preciznije određene u izreci presude, isplate precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe pa do isplate (stav I izreke). Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev prvotužene i drugotužene za naknadu troškova parničnog postupka (stav II izreke), dok je apelant oslobođen plaćanja takse na tužbu i presudu (stav III izreke).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da je apelant za rušenje svoje porodične kuće saznao nakon prestanka rata u BiH, odnosno nakon dolaska apelanta u Bihać po završetku rata. Dalje je navedeno da je apelant podnio tužbu 29. novembra 2007. godine, nakon što je protekao trogodišnji zastarni rok, odnosno opći zastarni rok od pet godina od dana nastanka štete pa do podnošenja tužbe. Imajući u vidu da su prvotužena i drugotužena istakle prigovor zastarjelosti, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara apelantovog potraživanja, pa sud nije imao druge mogućnosti nego da bez ulaženja u suštinu stvari apelantov tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Pri tome se Općinski sud pozvao na odredbe člana 376. st. 1. i 2. i člana 360. st. 1, 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju isključena mogućnost primjene dužeg roka zastarjelosti naknade štete sadržanog u članu 377. ZOO-a u odnosu na nastalu štetu iz osnova ratne štete. Istaknuto je da bi takav zahtjev imao svoje uporište u slučaju da je apelantov zahtjev za naknadu štete bio istaknut u odnosu na učinioce krivičnog djela čijim protivpravnim ponašanjem bi nastala šteta apelantu i u odnosu na koje bi pravomoćnom osuđujućom krivičnom presudom bilo utvrđeno postojanje krivičnog djela i njihove odgovornosti za počinjeno krivično djelo. Međutim, Općinski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju nesporno izostalo vođenje krivičnog postupka od strane apelanta.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 P 006383 12 Gž od 20. februara 2012. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu.
8. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude, Vrhovni sud ju je Presudom broj 17 0 P 006383 12 Rev od 16. aprila 2013. godine odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima pravilno utvrđeno da je apelant za štetu i osobe odgovorne za štetu saznao nakon prestanka rata u BiH, zatim da je tužbu podnio 29. novembra 2007. godine nakon što je proteklo 12 godina od prestanka ratnog stanja (22. decembra 1995. godine), odnosno 11 godina od ukidanja neposredne ratne opasnosti (23. decembra 1996. godine). Na utvrđeno činjenično stanje, kako je smatrao Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbe člana 376. ZOO-a kada su zaključili da je protekao i subjektivni rok ( od tri godine) i objektivni rok (pet godina) za potraživanje naknade štete i kada su apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant navodi povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U prilog navedenim tvrdnjama o povredi njegovih prava apelant je istakao da je nedvosmisleno da su tužene uništile apelantovu imovinu u toku rata, te da je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri obrazloženju presude tog suda kojom nisu prekršena apelantova ustavna prava. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom odredaba člana 376. ZOO-a.
12. Kantonalni sud je istakao da navodi apelacije nisu obrazloženi niti pravno utemeljeni, te se ne vidi kako je presudom tog suda došlo do navodnih povreda ljudskih prava na koja se apelant pozvao.
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je pred tim sudom proveden parnični postupak u skladu s zakonom, da su odluku tog suda potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Drugotužena je u odgovoru na apelaciju istakla da apelantovi navodi nisu osnovani, kao i da su razlozi za to dati u obrazloženju odluke Vrhovnog suda, koje podržava i drugotužena. V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 360. st. 1. i 2.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 006383 12 Rev od 16. aprila 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 13. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05), pa je nesporno da apelant u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
25. Ustavni sud zapaža da je u provedenom parničnom postupku utvrđeno nespornim da je apelantova porodična kuća uslijed ratnih dejstava u potpunosti porušena tokom rata u BiH. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi apelantov zahtjev za naknadu štete, uvažavajući prigovor prvotužene i drugotužene o zastari potraživanja, riješili primjenom člana 376. ZOO-a. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant za štetu i osobe odgovorne za štetu saznao neposredno nakon prestanka rata u BiH, a da je tužbu podnio 29. novembra 2007. godine, odnosno nakon proteka 12 godina od prestanka ratnog stanja u BiH i nakon proteka 11 godina od ukidanja neposredne ratne opasnosti. Također je istaknuto da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživanja budući da je protekao rok od pet godina od dana nastanka štete pa do podnošenja tužbe shodno članu 376. stav 2. ZOO-a. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ispitao mogućnost primjene dužeg roka zastarjelosti naknade štete propisanog u članu 377. ZOO-a. Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu roka iz člana 377. ZOO-a budući da apelantov zahtjev za naknadu štete nije bio istaknut u odnosu na učinioce krivičnog djela čijim protivpravnim ponašanjem bi nastala šteta apelantu i u odnosu na koje bi pravomoćnom osuđujućom krivičnom presudom bilo utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost osoba za počinjeno krivično djelo, odnosno da je u konkretnom slučaju nesporno izostalo vođenje krivičnog postupka od strane apelanta.
26. U vezi s navedenim Ustavni sud najprije podsjeća na stav Evropskog suda izražen u presudi broj 44252/10 (vidi Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u odluci Baničević protiv Hrvatske, između ostalog, istakao „da je mnogo puta presudio da je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno 'pravo na sud', čiji je samo jedan vid 'pravo na pristup', odnosno pravo na pokretanje postupka pred sudom“. Međutim, to je vid koji, ustvari, omogućuje korist od daljnjih jamstava navedenih u stavu 1. člana 6., te pošten, javan i brz sudski postupak uistinu nema nikakvu vrijednost ako se takav postupak prvo ne pokrene. Zatim, ukazao je da se u građanskim stvarima teško može zamisliti vladavina prava ako nije moguć pristup sudu, a da bi pravo na pristup sudu bilo djelotvorno, pojedinac mora imati jasnu praktičnu priliku da pobija svaki čin koji predstavlja miješanje u njegova prava. Evropski sud je, također, istakao da pravo na pristup sudu nije apsolutno i da ono može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi. Zatim, istakao je da će, kad je pristup nekog pojedinca ograničen, ili silom zakona ili faktički, ispitati da li je nametnuto ograničenje ugrozilo suštinu prava, te, naročito, da li je težilo da ostvari legitiman cilj, kao i da li je postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti, pa ako je ograničenje spojivo sa ovim načelima, neće doći do povrede člana 6. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Baničević protiv Hrvatske Evropski sud zapazio da su redovni sudovi, nakon što su aplikanti odlučili da podnesu tužbu za naknadu štete protiv navodnog počinioca cestovne saobraćajne nesreće, u konačnici usvojili stav da je nastupila zastara u odnosu na tužbu aplikanata, zbog čega nije donesena pravomoćna odluka o osnovanosti njihovog zahtjeva. Evropski sud je ponovio da sama činjenica da su aplikanti mogli podnijeti tužbu domaćim sudovima nužno ne zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da i stepen pristupa koji daje nacionalno zakonodavstvo mora biti dovoljan da se osigura „pravo na sud“ pojedinca s obzirom na načelo vladavine prava u demokratskom društvu, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije svakome osigurava da iznese pred sud svaki zahtjev u vezi sa građanskim pravom i obavezom te osobe, ali da to ne uključuje samo pravo da pokrene postupak nego i pravo da dobije odluku suda o sporu. Stoga je Evropski sud odlučio da ispita da li je pravo aplikanata na pristup sudu bilo nepropisno ograničeno odlukom domaćih sudova da ne odlučuju o osnovanosti njihovog zahtjeva za naknadu štete u odnosu na koji je nastupila zastara.
28. Evropski sud je pri tome ponovio da zadatak da tumače i primjenjuju domaće pravo ponajprije imaju nacionalne vlasti, i to sudovi, te da se to osobito odnosi na tumačenje pravila postupka koje daju sudovi, a uloga Evropskog suda se ograničava na utvrđivanje da li su učinci takvog tumačenja u skladu sa Evropskom konvencijom. Zatim je istakao da je već presudio da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i pravomoćnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se teško moglo suprotstaviti i spriječiti nepravdu koja bi mogla da nastane ako se od sudija traži da odluče o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena, te da, stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila.
29. Evropski sud je u istom predmetu ponovio da postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Evropskom konvencijom, a ono što taj sud treba utvrditi u predmetu Baničević protiv Hrvatske jeste da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Evropskom konvencijom, odnosno kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za aplikante s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Evropski sud je primijetio da član 377. ZOO-a predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, te da taj zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom zastarnom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, ustanovio je da je, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Evropski sud je podsjetio da su aplikanti u tom predmetu prvostepenom sudu podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom 7. septembra 2000. godine, tj. u vrijeme kada zakonski zastarni rok za krivično djelo kojim je šteta prouzrokovana još nije bio istekao u skladu sa članom 377. ZOO-a, te da je još uvijek bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinioca (koji je okončan presudom žalbenog suda od 13. decembra 2002. godine na način da je postupak protiv optuženog obustavljen zbog toga što je 21. oktobra 2001. godine nastupila zastara krivičnog gonjenja u odnosu na predmetno krivično djelo), ali da je do podnošenja građanske tužbe aplikanata opći zakonski zastarni rok iz člana 376. ZOO-a istekao više od četiri godine prije toga.
30. Evropski sud je u vezi s navedenim istakao da zapaža da nije bilo ničega što bi aplikante spriječilo (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO-a, što bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva aplikanata, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku, ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Međutim, umjesto toga, aplikanti su čekali četiri godine i tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U odnosu na tvrdnje aplikanata da su na osnovu člana 12. ZPP-a Republike Hrvatske građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Evropski sud je istakao da ništa u dokumentima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja i ponovio da njegova zadaća nije da tumači i da primjenjuje domaće pravo, te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova.
31. Ustavni sud naročito podsjeća da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske istakao da je, iako član 377. ZOO-a ostavlja dileme o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen ustanovljenom praksom domaćih sudova i da je to aplikantima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare, ali da su se aplikanti time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Stoga, Evropski sud je zaključio da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u predmetu Baničević protiv Hrvatske povrijedili samu bit prava aplikanata na pristup sudu, pa slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan, i zbog tih razloga je utvrdio da je zahtjev aplikanata nedopušten.
32. Imajući u vidu odluku Evropskog suda u navedenom predmetu i činjenicu da je situacija apelanta u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu, identična odnosno slična onoj koju je Evropski sud razmatrao u predmetu Baničević protiv Hrvatske, kao i onima koje je Ustavni sud razmatrao u svojim odlukama br. AP 4128/10, AP 3979/11 i AP 2130/12, te AP 1656/12 od 8. decembra 2015. godine, Ustavni sud ne može a da ne primijeni ista načela i stavove kao i Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske, odnosno kao što je Ustavni sud već i činio u svojoj praksi, pa zaključuje da je u situaciji kada je tužba za naknadu štete podnesena van rokova iz člana
376. ZOO-a uvjet da se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijeni saglasno odredbi člana 377. ZOO-a, pored uvjeta da je za krivični progon predviđen duži rok zastarjelosti, da je tužbeni zahtjev usmjeren protiv izvršioca krivičnog djela koji je pravomoćnom presudom proglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete, što u konkretnom nije slučaj jer apelant nije podnio tužbu protiv osobe koja bi odgovarala po principu individualne odgovornosti, već protiv tuženih koje bi eventualno mogle odgovarati po principu objektivne odgovornosti, a kada je riječ o propuštanju da tužbu podnese u općem zakonskom zastarnom roku iz člana 376. ZOO-a, što bi redovnim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost apelantovog zahtjeva bez obzira na ishod bilo kakvog krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da nije bilo ničega što bi apelanta spriječilo (niti on tvrdi drukčije) da podnese svoju građansku tužbu za naknadu štete u periodu od saznanja za štetu i učinioca do isteka subjektivnog roka iz člana 376. ZOO. Pri tome je apelant, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO-a, mogao predvidjeti da će njegova tužba, u slučaju da tužene istaknu prigovor zastare, biti odbijena a da sud ne raspravi o meritumu samog tužbenog zahtjeva.
33. Ustavni sud ističe da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju, odnosno odbijanja predmetne apelacije imao u vidu vlastitu i praksu Evropskog suda u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali ista ili slična pravna pitanja. Ustavni sud je također imao u vidu i odluku u predmetu broj AP 2763/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da je u specifičnim okolnostima tog slučaja, kao i dokaza koje su apelanti u tom predmetu predočili s tim u vezi, bilo obavezno provođenje istrage radi zaštite imovine apelanata, te da je tužena (Republika Srpska - Ministarstvo unutrašnjih poslova) prekršila pozitivnu obavezu i tako povrijedila pravo apelanata na imovinu, koja nije primjenjiva na konkretnu apelaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju apelant u tužbi istakao da mu je imovina porušena u toku rata, ali da za razliku od predmeta AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant pokretao krivični postupak u vezi sa rušenjem njegove porodične kuće ili da je u parničnom postupku predložio bilo kakve dokaze u tom pravcu, niti se pozivao na eventualnu primjenu člana 377. ZOO-a u pogledu rokova zastarjelosti, što u bitnome razlikuje ovaj predmet od predmeta AP 2763/09.
34. Konačno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odluci osporenoj ovom apelacijom za svoj zaključak o zastarjelosti potraživanja dali dovoljna i jasna obrazloženja pozivajući se pri tome na odredbe člana 376. ZOO-a, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naveli razloge zašto u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti duži rok zastare iz člana 377. ZOO-a, koji korespondiraju sa navedenim stavovima Evropskog suda za ljudska prava i praksom Ustavnog suda.
35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.
Zabrana diskriminacije
37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nekom nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
38. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da on smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.
Ostali navodi
40. U odnosu na apelantove navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost Ustavni sud zapaža da osporene odluke ne pokreću pitanja prema članu II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije te ih stoga neće ni razmatrati. VIII.Zaključak
41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna, odnosno koja u cijelosti korespondiraju sa standardima prava na pravično suđenje.
42. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava.
43. Nema ni povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant nije ponudio argumente o navodnoj povredi prava na zabranu diskriminacije.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman