Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3604/13 (D. S.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3604/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3604/13, rješavajući apelaciju Dušana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Savića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001880 12 Rev od 28. maja 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001880 10 Gž od 26. oktobra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 15. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001880 12 Rev od 28. maja 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001880 10 Gž od 26. oktobra 2011. godine. Apelant je 10. decembra 2014. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužiteljice UniCredit banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 4. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 13. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužiteljica 14. aprila 2016. godine, dok Kantonalni sud nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001880 05 P od 8. januara 2010. godine odbijen je tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže apelant da joj isplati iznos od 17.550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica u predmetnoj tužbi istakla da je na osnovu Ugovora o gotovinskom namjenskom kreditu broj 35-273 od 26. marta 2002. godine odobrila apelantu kredit, te, kako apelant nije platio više mjesečnih anuiteta, da je tužiteljica otkazala ugovor o kreditu i pozvala apelanta i jemce da plate ukupan dospjeli iznos duga, koji je prema izvodu iz poslovnih knjiga iznosio ukupno 24.390,74 KM. Općinski sud je naveo da je tužiteljica, nakon datog nalaza i mišljenja vještaka grafologa (iz kojeg proizlazi da apelant nije potpisao ugovor o kreditu, ali da je potpisao isplatni listić i priznao da je preuzeo novac), postavila zahtjev kojim je tražila da joj apelant na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos 17.550,00 KM. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da apelant nije potpisao zahtjev za odobrenje kredita, niti ugovor o kreditu, ali da je na šalteru banke preuzeo iznos od 17.500,00 KM.
6. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kad je neki dio imovine jedne osobe prešao na bilo koji način u imovinu neke druge osobe, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće da naknadi vrijednost postignutih koristi, te da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelantovi navodi da je novac dao Milanu Stankoviću i da je on trebao vraćati kredit, nisu od utjecaja za rješavanje predmetne pravne stvari budući da u dogovoru koji je apelant imao sa tom osobom nije učestvovala tužiteljica, pa stoga ne može biti riječi o preuzimanju duga u smislu odredaba člana 446. stav 1. ZOO-a. Općinski sud je naveo da bi, dakle, apelant bio u obavezi da vrati tužiteljici novac koji je primio, a apelant bi u tom slučaju mogao eventualno tražiti regresnu isplatu od Milana Stankovića. Općinski sud je dalje naveo da je na okolnost visine duga izvršio uvid u izvode iz tužiteljicinih poslovnih knjiga od 30. aprila 2005. i 24. aprila 2006. godine, te da u tim izvodima nisu vidljive uplate za koje apelant tvrdi da je izvršio u 2002. godini. Pri tome, Općinski sud je naveo da izvod iz poslovnih knjiga predstavlja privatnu ispravu za koju ne postoji zakonska pretpostavka da su podaci koji su navedeni u toj ispravi tačni. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da tužiteljica nije predložila finansijsko vještačenje, tako da taj sud nije imao objektivnog dokaza o visini apelantovog duga, te da je stoga odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev.
7. Odlučujući o tužiteljicinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 001880 10 Gž od 26. oktobra 2011. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužiteljici isplati dug u iznosu od 17.550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica odobrila apelantu kredit u iznosu od 10.225,84 eura, te da je apelantu po tom osnovu isplaćen iznos od 17.500,00 KM, a 2.500,00 KM je ostalo za depozit. Kantonalni sud je naveo da je apelant u toku postupka osporavao tužiteljicino potraživanje jer je na osnovu provedenog grafološkog vještačenja utvrđeno da apelant nije potpisao zahtjev za odobrenje kredita, niti ugovor o kreditu, kao ni administrativnu zabranu. Kantonalni sud je ukazao da je, međutim, u konkretnom slučaju nesporno da je apelant na šalteru banke preuzeo iznos od 17.500,00 KM, kao i da je tom prilikom potpisao listić o isplati kredita u iznosu od 17.500,00 KM. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da tužiteljica nije dokazala visinu duga. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je u dva navrata isplatio dio duga u iznosima od po 440,00 KM, te 1.000,00 KM, kako je tvrdio. Kantonalni sud je naveo da, dakle, ostaje nesporno da je apelant preuzeo novac u iznosu od 17.500,00 KM, iz čega proizlazi i njegova obaveza da primljeni novac vrati tužiteljici. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je apelant u obavezi da vrati primljeni novac jer bi u suprotnom došlo do stjecanja bez osnova od strane apelanta u smislu odredaba člana 210. ZOO-a.
8. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 58 0 P 001880 12 Rev od 28. maja 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud, za razliku od prvostepenog suda, pravilno primijenio odredbe člana 210. ZOO-a kada je obavezao apelanta da vrati tužiteljici primljeni novčani iznos. Vrhovni sud je ukazao da se tužiteljicin tužbeni zahtjev prvobitno odnosio na glavni dug i kamate (iznos od 24.390,74 KM), te da je tužiteljica u toku postupka (na ročištu za glavnu raspravu od 22. decembra 2009. godine) smanjila taj iznos na 17.550,00 KM, koji iznos je nesporno isplaćen apelantu, a nije vraćen. Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi da je novac podigao za Milana Stankovića, koji je potvrdio da apelant nije korisnik kredita i da nije potpisnik administrativne dokumentacije, ne oslobađaju apelanta obaveze da po drugom pravnom osnovu, tj. po osnovu stjecanja bez osnova vrati tužiteljici primljeno. Vrhovni sud je naveo da se apelant u reviziji pozvao na Presudu zbog propuštanja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 067222 09 P od 13. maja 2011. godine kojom je Milan Stanković obavezan da apelantu isplati iznos od 17.500,00 KM. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da su ovi apelantovi navodi činjenične prirode i da se ne mogu koristiti u revizionoj fazi postupka (član 240. stav 2. ZPP-a). Vrhovni sud je ukazao da, osim toga, ta presuda ne upućuje na presuđenu stvar, kako to smatra apelant, niti se radi o povredi odredbe člana 196. ZPP-a budući da ne postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi. Naime, Vrhovni sud je naveo da su u presudi na koju se pozvao apelant stranke u svojstvu tužioca i Milan Stanković u svojstvu tuženog. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je usvojio smanjeni tužbeni zahtjev koji se odnosi na nesporni iznos koji je apelant primio od tužiteljice, nezavisno od toga što apelant nije potpisao ni zahtjev za odobrenje kredita, ni ugovor o kreditu. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o primljenom bez pravnog osnova, što je apelant kao sticalac dužan da vrati. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su ga prevarili Milan Stanković i zaposlenik banke jer mora vratiti kredit koji nije podigao za sebe. Naime, apelant navodi da je obećao Milanu Stankoviću, zajedno sa još jednom osobom, da će za njega podići kredite u iznosima od po 5.000,00 KM, ali da su im, kada su došli na šalter banke, isplaćeni iznosi od po 17.500,00 KM. Apelant navodi da su pokušali odbiti da prime te iznose, ali da su ih Milan Stanković, direktor i zaposlenici banke ubijedili da Milan Stanković garantira vraćanje kredita, tako da su primili navedene novčane iznose i te iznose predali Milanu Stankoviću. Apelant navodi da je u toku postupka na osnovu provedenog grafološkog vještačenja utvrđeno da nije potpisao dokumentaciju koja se odnosi na podizanje spornog kredita. Također, apelant navodi da je Milan Stanković potvrdio usmeno i pisanim putem (izjavom) da je preuzeo novčani iznos od njega. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je osporenim odlukama neosnovano obavezan da isplati navedeni novčani iznos tužiteljici. Apelant je 10. decembra 2014. godine dopunio apelaciju, tako što je dostavio Presudu zbog propuštanja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 067222 09 P od 13. maja 2011. godine (koja je postala pravomoćna 20. augusta 2014. godine) i fotokopije uplatnica koje se odnose na uplate rata kredita (dvije uplate od po 440,00 KM i uplata od 1.000,00 KM), te traži od Ustavnog suda da razmotri tu dodatnu dokumentaciju.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo je u osporenoj odluci tog suda obrazloženo iz kojih razloga je taj sud smatrao da je apelantova revizija neosnovana, te da je drugostepena odluka, kojom je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev, pravilna i zakonita. Vrhovni sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana i predlaže da se odbije.
11. Tužiteljica je navela da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih procesnih prava, a da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od strane redovnih sudova. Tužiteljica je navela da u predmetnom slučaju utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine, te da stoga nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Naime, tužiteljica je navela da su redovni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje (jer je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant primio navedeni novčani iznos), te da su, pri donošenju osporenih odluka, pravilno primijenili materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojima upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društveno pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
[...] (4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 001880 12 Rev od 28. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2013. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
21. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno postupili kada su njega obavezali da isplati navedeni novčani iznos tužiteljici budući da je u toku postupka utvrđeno da apelant nije potpisao dokumentaciju koja se odnosi na podizanje spornog kredita, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da apelant nije potpisao zahtjev za odobrenje kredita, niti ugovor o kreditu, ali da je na šalteru banke preuzeo iznos od 17.500,00 KM, te da je takvo utvrđeno činjenično stanje, kao pravilno, prihvatio i drugostepeni sud. Međutim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, za razliku od prvostepenog suda, zaključio da je tužiteljica u predmetnom postupku dokazala i visinu duga, budući da je nesporno utvrđeno da je apelant na šalteru banke preuzeo iznos od 17.500,00 KM, te da je tom prilikom potpisao listić o isplati kredita u navedenom novčanom iznosu. S obzirom na to, te kako apelant nije dokazao da je isplatio dio duga, kako je to tvrdio, Kantonalni sud je zaključio da je apelant u obavezi da vrati navedeni novčani iznos tužiteljici shodno odredbama člana 210. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, koje je kao pravilno potvrdio i Vrhovni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da činjenica da apelant nije potpisao dokumentaciju koja se odnosi na podizanje spornog kredita, na kojoj činjenici apelant insistira i u predmetnoj apelaciji, ne oslobađa apelanta obaveze da po drugom pravnom osnovu, tj. po osnovu „sticanja bez osnova“ vrati tužiteljici novčani iznos koji je preuzeo. Dovodeći u vezu odredbe člana
210. ZOO-a (koje reguliraju „sticanje bez osnova“) sa odlučenjem Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Što se tiče apelantovog pozivanja na Presudu zbog propuštanja Osnovnog suda u Banjaluci od 13. maja 2011. godine (koja je postala pravomoćna 20. augusta 2014. godine) kojom je obavezan Milan Stanković da apelantu isplati iznos od 17.500,00 KM, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge zbog čega je neosnovano apelantovo pozivanje na tu presude, to jest zbog čega ta presuda nije od utjecaja na rješavanje predmetne pravne stvari, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Konačno, Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je apelant u toku predmetnog sudskog postupka tvrdio, ali da nije dokazao da je isplatio tužiteljici određene novčane iznose na ime duga. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da se ne može u predmetnom apelacionom postupku upuštati u ocjenu dostavljenih fotokopija uplatnica, na način na koji to traži apelant, budući da je to prvenstveno zadatak redovnih sudova, a apelant i ne tvrdi da je te uplatnice predočio sudovima u toku predmetnog sudskog postupka.
23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman