Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/15 (Ž.A. i drugi)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-491/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-491/15, rješavajući apelacije Ž.A. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ž.A. protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005339 14 Rev od 24. novembra 2014. godine;
Suada Aščić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 016054 14 Gž od 13. januara 2015. godine;
„Hazarton“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 019921 14 Rev od 18.
novembra 2014. godine;
„DAH“ d.o.o. Prijedor protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 057165 14 Pž od 22. januara 2015. godine;
PP „Benc Puđić“ Mrkodol, Tomislavgrad protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 002476 15 Rev 2 od 4. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-491/15 Ž.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kranja, Republika Slovenija, kojeg zastupa Vitomir Gajić advokat iz Banjaluke, podnio je 30. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005339 14 Rev od 24. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina-Ministarstvo prometa i komunikacija BiH) da mu na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti isplati iznos od 131.380,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da u radnjama tužene nema elemenata protivpravnosti jer je ista shodno odredbi člana 36. stav 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu nadležna da donosi rješenja o oduzimanju ili stavljanju van snage dozvola, kao i da primjenom odredbe člana 38. stav 2. i člana 40. st. 1. i 4. navedenog zakona može da prevozniku zabrani ulazak u Bosnu i Hercegovinu ukoliko isti nema propisanu dozvolu, odnosno ako je dozvola neispravna ista će se oduzeti. Dalje, nesporno je da je tužena u smislu odredbe člana 28. stav 1. navedenog zakona vršila nadzor i utvrdila da se na predmetnoj liniji Prijedor Banjaluka ne obavlja prevoz, upozorila dva od tri prevoznika kojima je data dozvola, pa kako se ni nakon upozorenja prevoz nije obavljao tužena je donijela rješenje o stavljanju van snage dozvole, obavezala prevoznike da dozvole vrate i brisala liniju iz reda vožnje, a kada je apelant pokušao preći državnu granicu u obavljanju prevoza dozvolom koja je van snage, ista je oduzeta i prevozniku-apelantu je zabranjen ulazak na teritoriju BiH u svrhu obavljanja prevoza. Sud BiH ističe da su ovakve radnje tužene preduzete u skladu sa zakonskim propisima, te da u navedenim radnjama nema elemenata protivpravnosti koje bi bile osnova za naknadu štete primjenom odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, s o bzirom da su odluke tužene pravosnažne, konačne i izvršne.
2. AP-670/15 Suada Aščić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzla, koju zastupa Emil Galušić advokat iz Tuzle, podnijela je 12. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 016054 14 Gž od 13. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju (JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla) isplati potraživanje u novcu u iznosu od 274,20 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospjeća obaveze pa do konačne isplate i troškovima postupka, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da apelantica, u periodu (16. i 17. septembra 2006. godine) kada joj je pružena zdravstvena usluga od strane tužitelja, nije imala ovjerenu zdravstvenu legitimaciju, niti ju je dostavila u naknadno ostavljenom roku, dakle, nije imala svojstvo osiguranog lica koje se dokazuje posebnom ispravom (član 53. Zakona o zdravstvenom osiguranju), zbog čega je dužna platiti tužitelju naknadu za korištenje zdravstvenih usluga. Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je neosnovan apelanticin prigovor nedostatka pasivne legitimacije, u kojem apelantica navodi da je pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari Fabrika obuće „Aida“, kod koje je apelantica bila uposlena u vrijeme pružanja zdravstvenih usluga, a koji nije uplaćivalo doprinose za apelanticu. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj se nalazi u materijalno-pravnom odnosu sa tuženom-apelanticom, dok je apelantica ta koja može zahtijevati naknadu materijalne štete (zbog plaćenih troškova liječenja) od poslodavca (Fabrike obuće „Aida“) koji je propustio da izvrši obavezu uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje na ime apelantice, na koji način joj je prouzrokovao štetu.
3. AP-890/15 „Hazarton“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Maida Galijatović i Nerma Bavčić advokati iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 019921 14 Rev od 18. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi („SA GRAMAT“ d.o.o. Sarajevo) da mu isplati iznos od 29.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno i procesno pravo (odredbe čl. 212., 377., 436. i 437. Zakona o obligacionim odnosima i čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku) kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da apelant u toku postupka nije dokazao da je postupio po Ugovoru o cesiji (koji je zaključen između apelanta kao cesusa, tuženog kao cedenta i preduzeća „Diskkomerc“ Novi Sad kao cesionara) i isporučio robu cedentu, niti je dokazao da je vršio uplate u novčanom iznosu kao avanse za robu, a nakon donošenja presude Općinskog suda u Sarajevu od 5. juna 2001. godine kada je utvrđena obaveza apelanta prema tuženom u iznosu od 30.892,90 KM. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-959/15 „DAH“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Azra Borovčanin advokatica iz Prijedora, podnio je 3. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 057165 14 Pž od 22. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (JP Hrvastke Telekomunikacije d.o.o. Mostar) isplati dug u iznosu od 167,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 752,00 KM, dok je odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku traženog i dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj 21. januara 2008. godine zaključili više ugovora o pretplatničkom odnosu za više telefonskih brojeva, te da po ocjeni suda obavještenje apelanta od 17. aprila 2008. godine i zahtjev za raskid ugovora od 12. maja 2008. godine ne sadrže označenje ugovora koji se raskida, zbog čega sud iste nije mogao prihvatiti kao akte kojim se raskida ugovor od 21. januara 2008. godine povodom kojeg se vodi predmetni spor. Viši privredni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da je apelant dužan da plaća obaveze po osnovu pretplatničkog odnosa, a po ispostavljenim računima. Naime, i prema odredbi člana 12. Opštih uslova pretplatničkog odnosa (isto je određeno i odredbom člana 13. Uvjeta korištenja pretplatničkih tarifa eronet 20, eronet 40 i eronet 80 od 1. aprila 2007. godine) određeno je da će u slučaju jednostranog raskida ugovora od strane pretplatnika, pretplatnik biti dužan platiti preostalu pretplatu za razdoblje od dana otkaza pa do dana isteka obaveznog pretplatničkog odnosa. Dakle, sve i kada bi sud prihvatio da je apelant raskinuo pretplatnički odnos, postojala bi obaveza apelanta da plaća pretplatu do isteka razdoblja obaveznog pretplatničkog odnosa koji u konkretnom slučaju iznosi 12 mjeseci. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu svog zahtjeva, te odlučio kao u izreci presude, zaključio je na kraju Viši privredni sud.
5. AP-1666/16 PP „Benc Puđić“ Mrkodol, Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zvonimir Jelić advokat iz Širokog Brijega, podnio je 11. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 002476 15 Rev 2 od 4. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (PF „Gramping“ d.o.o. Posušje) isplati iznos od 33.945,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. juna 1998. godine do isplate, te da tužitelju naknadi troškove postupka, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu naknadi štetu koju je pretrpio u iznosu od 95.120,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, kao i prijedlozi tužitelja i apelanta kojima su tražili da sud izda mjere osiguranja pobliže označene u dispozitivu presude. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora odlučivanje po tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 33.945,80 KM sa kamatama na ime izvedenih građevinskih radova na gradnji objekta-benzinska pumpa, koje je izveo tužitelj (izvođač) i protivtužbenom zahtjevu (apelant kao investitor) za isplatu iznosa od 95.120,00 KM na ime nekvalitetno izvedenih radova i ugovorene kazne-penali sa kamatama i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj 18. avgusta 1993. godine zaključili ugovor o izvođenju građevinskih radova (gradnja benzinske pumpe) koji je postpisan na iznos od 101.964,00 KM, i drugi koji nije potpisan na iznos od 132.639,00 KM, da je ukupna vrijednost izvedenih građevinskih radova 228.945,00 KM, te da je apelant od tog iznosa platio 195.000,00 KM. Vrhovni sud navodi da, kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da su stranke u smislu člana 630., a u vezi sa članom 73. Zakona o obligacionim odnosima zaključile Ugovor o građenju koji je u pretežnom dijelu realizovan (tužitelj je izveo sve ugovorene radove, a tuženi od ugovorne cijene od 228.945,00 KM platio 195.000,00 KM i ostao dužan iznos koji se potražuje tužbom). Dakle, polazeći od pravilnog utvrđenja da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o građenju, pri tome imajući u vidu da je tužitelj sve ugovorne radnje izvršio, da tuženi-apelant kao naručilac posla nije imao primjedbi ni nakon prijema građevinskog objekta (benzinske pumpe) na upotrebu u martu 1994. godine i konačne situacije sačinjene 31. januara 1995. godine, u kojoj je decidno navedeno koji su sve radovi izvedeni, kolika je njihova vrijednost, te koliko je do sačinjavanja situacije plaćeno, pravilno nižestepeni sudovi odlučuju i primjenjuju materijalno pravo (član 614. u vezi sa članom 17. i 124. Zakona o obligacionim odnosima) kada usvajaju tužbeni zahtjev a protivtužbeni odbijaju, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-491/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman