Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-816/16 (H. Š.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 10
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-816/16
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 816/16, rješavajući apelaciju Huse Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Huse Šabanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 000794 15 Rsž od 14. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 000794 13 Rs od 29. maja 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Huso Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 19. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 00794 15 Rsž od 14. decembra 2015. godine i Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 000794 13 Rs od 29. maja 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te tuženog Rudnika mrkog uglja „Banovići“ d.d. Banovići zatraženo je 7. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. marta 2016. godine, Općinski sud 23. marta 2016. godine, dok je tuženi Rudnik mrkog uglja „Banovići“ d.d. Banovići odgovor na apelaciju dostavio 17. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je zajedno sa još 46 lica (u daljnjem tekstu: ostali tužitelji) 12. decembra 2007. godine podnio tužbu protiv tuženog Rudnika mrkog uglja „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplaće potraživanja iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 000794 07 P od 18. aprila 2011. godine, stavom I izreke, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja i obavezan tuženi da im za period od 17. septembra 2004. godine do 17. septembra 2007. godine na ime razlike plaće isplati precizirane novčane iznose pojedinačno navedene za svakog od tužitelja, a apelantu iznos od 14.784,37 KM, dok je u preostalom dijelu, stavom II izreke, tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja u dijelu kojim su tražili isplatu razlike na ime toplog obroka za period od 17. septembra 2004. godine do 17. septembra 2007. godine odbijen kao neosnovan.
7. Općinski sud je naveo da su apelant i ostali tužitelji tužbenim zahtjevom podnesenim tom sudu tražili da se tuženi obaveže da im primjenom odredaba Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/2000, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) za period od 17. septembra 2004. godine do 17. septembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period) na ime razlike plaće i toplog obroka isplati iznose kao u izreci presude tog suda. Ocjenom izvedenih dokaza, između ostalog, uvidom u ugovore o radu apelanta i ostalih tužitelja, Pravilnik o radu tuženog od oktobra 2003. godine, jula 2004. godine i februara 2007. godine, Opis poslova sektora, službi radnika, radnih jedinica i radnih mjesta tuženog od maja 1999. godine (u daljnjem tekstu: Opis poslova tuženog iz 1999. godine), nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 18. augusta 2010. godine Općinski sud je zaključio da apelant i ostali tužitelji svoj tužbeni zahtjev osnovano temelje na odredbama Kolektivnog ugovora, pa je poklonivši vjeru nalazu vještaka finansijske struke kao objektivom i sačinjenom u skladu sa pravilima struke odlučio kao u stavu I izreke presude, dok je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja u dijelu kojim su tražili isplatu toplog obroka za utuženi period, također ocijenivši nalaz vještaka, odbio kao neosnovan.
8. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 P 000794 13 Gž 2 od 31. januara 2013 godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu od 18. aprila 2011. godine u stavu I izreke presude ukinuo u dijelu za dosuđene razlike plaće, kamate i troškove postupka u odnosu na određen broj tužitelja među kojima i u odnosu na apelanta, dok je stavom II izreke presude u odnosu na poimenično navedene tužitelje „u preostalom dosuđujućem dijelu razlike plaća i kamata“ prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženog, kojim je doveo u sumnju nalaz vještaka finansijske struke, u smislu da on prilikom obračuna isplate razlike plaće apelantu i ostalim poimenično navedenim tužiteljima nije ocijenio činjenicu da li njima pripada pravo na isplatu razlike plaće u slučaju odsustva sa posla (bolovanja), zbog čega je odlučio kao u izreci presude, nalažući prvostepenom sudu da je dužan u ponovnom postupku otkloniti navedene nedostatke.
Osporene presude
9. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 33 0 Rs 000794 13 Rs od 29. maja 2015. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta i ostalih poimenično navedenih tužitelja, te obavezao tuženog da im za period od 1. decembra 2004. godine do 15. augusta 2007. godine na ime razlike plaća isplati precizirane novčane iznose, a apelantu iznos od 67,85 KM (stav I izreke presude). Općinski sud je također obavezao tuženog da apelantu i ostalim tužiteljima naknadi precizirani iznos troškova postupka. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja u dijelu kojim su potraživali isplatu na ime razlike plaće preko dosuđenih iznosa iz stava I izreke presude, kojim je apelant potraživao iznos od 6.810, 84 KM (na koji je apelant konačno opredijelio tužbeni zahtjev nakon finansijskog vještačenja).
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon ocjene brojnih izvedenih dokaza, dovodeći u vezi akte tuženog, Pravilnik o opisu poslova tuženog iz 1999. godine, ugovore o radu apelanta i ostalih 46 tužitelja sa odredbom člana 26. Kolektivnog ugovora i odredbama Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), utvrdio da je apelant u utuženom periodu bio raspoređen na jednostavne fizičke poslove u rudniku „utovarivača u jami“, koji su prema navedenim aktima tuženog definisani kao najjednostavniji fizički poslovi i koji su, prema članu 26. Kolektivnog ugovora, svrstani u II grupu složenosti poslova sa koeficijentom 1,5, na temelju čega je taj sud apelantu primjenom člana 68. ZOR-a na ime razlike plaće za utuženi period dosudio iznos kao u izreci presude. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da se poslovi koje je apelant obavljao ne mogu svrstati u III grupu poslova prema članu 26. Kolektivnog ugovora sa koeficijentom od 2,0, kako je to apelant tražio, jer je za navedene poslove prema normativnim aktima tuženog predviđeno posjedovanje srednje stručne spreme - rudarske struke, a da apelant posjeduje uvjerenje o završenih šest razreda osnovne škole, te zato što su u ovu grupu poslova, prema citiranoj odredbi Kolektivnog ugovora, svrstani poslovi održavanja pruge, podmazivanje strojeva, pomoćni zidarski, tesarski, vodoinstalaterski poslovi, kao i pomoćni poslovi na miniranju. Odluku o troškovima postupka taj sud je donio primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Apelant i ostali tužitelji su 1. jula 2015. godine podnijeli žalbu protiv presude Općinskog suda.
12. Odlučujući o žalbama poimenično navedenih tužitelja među kojima i o žalbi apelanta, kao i o žalbi tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Rs 000794 15 Rsž od 14. decembra 2015. godine, između ostalog, stavom II izreke presude, u odnosu na tužbeni zahtjev apelanta prvostepenu presudu od 29. maja 2015. godine potvrdio u „ostalom pobijanom dijelu za tražene iznose razlike plaća sa kamatama“. Istom presudom je preinačena presuda prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.
13. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženog ukazujući na odredbu člana 68. ZOR-a, kojom je propisano da se plaća uposlenika utvrđuje prema odredbama Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i ugovorima o radu uposlenika tuženog, dok je članom 69. citiranog zakona propisano da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuje najniža plaća, kao i uvjeti i način njenog usklađivanja, dok je stavom 2. istog člana propisano da poslodavac kojeg obavezuju odredbe Kolektivnog ugovora ne može uposleniku isplatiti manju plaću od utvrđene navedenim Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorima o radu. Osim toga, taj sud je ukazao da su se u spornom periodu, dakle i nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, i dalje primjenjivale odredbe Kolektivnog ugovora iz 2000. godine, jer u prelaznim i završnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora nije propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti odredbe postojećeg Kolektivnog ugovora, odnosno jer je Općim kolektivnim ugovorom propisan minimum prava ispod kojih poslodavac ne može ići u Pravilniku i Ugovoru o radu, dakle koji moraju biti u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi u spornom periodu bio dužan apelantu i ostalim tužiteljima obračunati plaću u skladu sa odredbama čl. 24. i 25. Kolektivnog ugovora, na što upućuju i odredbe ZOR-a i Općeg kolektivnog ugovora.
14. Kantonalni sud je u tom kontekstu ukazao da, suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženog, presuda prvostepenog suda nije zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju a to što svi tužitelji i tuženi nisu zadovoljni utvrđivanjem koeficijenata složenosti za pojedine tužitelje „nije dovoljno za osnovanost žalbenih prigovora tuženog, odnosno žalbenih prigovora tužitelja“, između ostalog i apelanta. U tom kontekstu Kantonalni sud je istakao da je „naprotiv, u predloženim i izvedenim dokazima, i to: personalnim dosjeima tužitelja koji sadrže podatke na kojim poslovima su tužitelji radili u utuženom i dosuđenom periodu, po zaključenim ugovorima o radu, kao i podatke o završenoj stručnoj spremi“, te u Opisima poslova tuženog iz 1999. godine, Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, tabelarnom pregledu radnih mjesta, kao i nalazu vještaka ekonomske struke, Općinski sud imao uporište za svoje zaključke. Vezano za apelanta, istaknuto je da je prvostepeni sud u navedenim dokazima „imao uporište za svoj zaključak da se zbog složenosti poslova u utuženom i dosuđenom periodu poslovi 'utovarivača u jami' [apelanta] imaju svrstati u II grupu sa koeficijentom složenosti 1,5 po članu 26. GKU, a ne u III grupu sa koeficijentom složenosti 2,00, kako je tvrdio [apelant] tokom postupka, na čemu istrajava i u žalbi, a tim prije kada se ima u vidu da [apelant] nema završenu ni osnovnu školu, nego samo šest razreda osnovne škole,“ o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge kada je apelantu dosudio iznos od 67,85 KM umjesto traženog iznosa od 6.810,84 KM.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prvobitno ukazuje da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, zbog čega ističe da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je, kako navodi, u okolnostima konkretnog slučaja navedeni postupak okončan tek nakon osam godina i dva dana. Također, smatra da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi Kolektivnog ugovora, jer tvrdi „da su poslovi koje je obavljao kod tuženog trebali biti svrstani u III grupu složenosti poslova“ prema odredbama Kolektivnog ugovora. Apelant s tim u vezi tvrdi da su sudovi kao argument za svrstavanje složenosti njegovih poslova kod tuženog pogrešno ocijenili prema stručnoj spremi koju posjeduje, a da niti jedna odredba Kolektivnog ugovora ne propisuje da će se određivanje grupe složenosti poslova ocijeniti spram stručne spreme koju uposlenik posjeduje, već da je jedino mjerilo za određivanje plaće opis poslova koje taj uposlenik obavlja.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je istakao da navode apelanta smatra neosnovanim i da u svemu ostaje kod razloga datih u presudi tog suda od 14. decembra 2015. godine.
17. Općinski sud, također, smatra neosnovanim navode apelanta i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tuženi u odgovoru na apelaciju ukazuje da su poslovi koje je apelant obavljao utvrđeni Opisom poslova tuženog iz 1999. godine, koji se, prema odredbi člana 26. Kolektivnog ugovora, imaju svrstati u II grupu složenosti poslova sa koeficijentom 1,5. Dakle, po mišljenju tuženog, poslovi koje je apelant obavljao se ne mogu svrstati u III grupu složenosti poslova sa koeficijentom 2,0, jer prema svom opisu spadaju u grupu jednostavnih fizičkih poslova.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme donošenja osporenih presuda, relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku
20. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 69. stav 2.
Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
21. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:
Član 26.
1. Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se slijedeći koeficijenti grupe složenosti poslova:
2. I GRUPA - poslovi nekvalifikovanih radnika koji se obavljaju po jednostavnom postupku i sa jednostavnim sredstvima rada kao što su: održavanje, higijena poslovnih prostorija, uređenje i održavanje objekata i sl.
3. Koeficijent složenosti najmanje 1,00.
4. II GRUPA - jednostavni poslovi u jami na otkopavanju, pripremi, održavanju, odvodnjavanju, transportu i čišćenju, rad na odlagalištu, utovaru, izbiranju jalovine, garderoberi, higijeničari i ostali jednostavni fizički poslovi.
5. Koeficijent složenosti iznosi najmanje 1,5.
6. III GRUPA - poslovi pomoćnika kopača na otkopavanju, pripremi i održavanju, na izradi rudarsko građevinskih objekata u jami, održavanje pruge, podmazivanje strojeva, pomoćni zidarski, tesarski, vodoinstalaterski poslovi u jami, pomoćni poslovi na bušenju i miniranju, dobivanju i utovaru uglja i jalovine, poslovi rukovanja stabilnim transporterima i pumpnim postrojenjima, pomoćnik na oplemenjivanju ugljem, na vibracionim sitima, na posluzi protočnih drobilica kao i pomoćnik rukovaoca dozera, topova i sistema za otprašivanje, čistači pogona i sl.
7. Koeficijent složenosti iznosi najmanje 2,0.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 000794 15 Rsž od 14. decembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, jer smatra da su poslovi koje je obavljao kod tuženog trebali biti svrstani u III grupu složenosti poslova prema odredbama Kolektivnog ugovora.
31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
33. Ustavni sud zapaža da se u okolnostima konkretnog predmeta presude redovnih sudova temelje na usaglašenosti akata tuženog (Opisom poslova tuženog iz 1999. godine i ugovora o radu apelanata i ostalih tužitelja) sa odredbama Kolektivnog ugovora za što smatra da su sudovi za takvo svoje odlučenje dali jasne i argumentirane razloge, jasno ukazujući da se poslovi koje je apelant obavljao u utuženom periodu kod tuženog po svom opisu nisu mogli svrstati u III grupu složenosti poslova prema odredbi člana 26. Kolektivnog ugovora, jer opis poslova II grupe složenosti Kolektivnog ugovora u cijelosti odgovara opisu poslova apelanta propisanih normativnim aktima tuženog.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud (kao i prvostepeni sud) u osporenim presudama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na suđenje u razumnom roku a)Relevantni principi
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
37. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je apelant sa još 46 ostalih tužitelja pokrenuo 12. decembra 2007. godine radni spor koji je pravomoćno okončan presudom Kantonalnog suda od 14. decembra 2015. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine postupka jeste sedam godina, 11 mjeseci i 23 dana.
c) Analiza dužine trajanja postupka
39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu radi isplate razlike plaće i toplog obroka koji je zajedno sa apelantom pokrenulo još 46 tužitelja, koja okolnost, s obzirom na brojnost tužitelja i postavljeni pojedinačni zahtjev u odnosu na svakog od njih, objektivno predmetni postupak svrstava u karakter relativno složenog postupka. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta i ostale tužitelje vrlo značajan.
40. U vezi sa postupanjem sudova, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao više od sedam godina i 11 mjeseci, te da su redovni sudovi u tom postupku donijeli četiri odluke (dvije prvostepene i dvije drugostepene presude). Međutim, Ustavni sud smatra da, neovisno od okolnosti da je predmetni radni spor, koji se smatra hitnim postupkom, trajao skoro osam godina, nije prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, predmetna dužina postupka je nesporno determinirana velikim brojem tužitelja i složenim tužbenim zahtjevom u smislu utvrđivanja osnovanosti potraživanja u odnosu na svakog tužitelja ponaosob, što je objektivno zahtijevalo od prvostepenog suda (pred kojim je postupak u dva navrata trajao ukupno oko pet godina i šest mjeseci) provođenje velikog broja dokaza, zbog čega se predmetni postupak ne može posmatrati kao uobičajeni radni spor u kojem sud ima samo jednog tužitelja. S obzirom na te okolnosti, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, predmetni postupak zadovoljava standard odlučivanja u razumnom roku.
41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava također zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (Kolektivnog ugovora i ZOR-a) a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu, iako je predmetni postupak trajao skoro osam godina (sedam godina, 11 mjeseci i 23 dana), u okolnostima konkretnog slučaja nije prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku .
44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman