Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4269/13 (ACE insurance (Switzerland) Limited)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mjera obezbjeđenja
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4269/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-4269/13, rješavajući apelaciju ACE insurance (Switzerland) Limited, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ACE insurance (Switzerland) Limited podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 084588 13 Pž od 2. augusta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ACE insurance (Switzerland) Limited (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Cirihu, Švicarska, koga zastupa Denis Alić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: broj 43 0 Ps 084588 13 Pž od 2. augusta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. februara 2014. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 084588 13 Ps od 5. februara 2014. godine odbijen je apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja sa prijedlogom za izdavanje privremene mjere osiguranja, da se zabrani protivniku osiguranja „Gorja Transporti“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: protivnik osiguranja) da otuđi, optereti ili raspolaže sa vozilima u njegovom vlasništvu registrovanim kod MUP ZDK, PU Žepče, koja su pobliže precizirana u dispozitivu rješenja, dostavom rješenja na provođenje MUP ZDK, PU Žepče, a radi obezbjeđenja novčanog potraživanja apelanta. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da bi sud mogao odrediti mjeru osiguranja moraju biti ostvareni kumulativno svi uvjeti propisani odredbama člana 269. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i to: 1) da predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava; 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja i 3) da predlagač osiguranja, u roku koji odredi sud, prema odredbama Zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. Ako predlagač osiguranja ne da jemstvo u određenom roku sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagača osiguranja od obaveze davanja jemstva ako sud utvrdi da on nije u finansijskoj mogućnosti da ga da.
3. Nadalje, konstatovano je da je Općinski sud u skladu sa citiranim odredbama člana 269. ZPP, nakon održanog ročišta povodom podnesenog prijedloga za određivanje mjere osiguranja, na temelju predmetnih dokaza, rješenjem utvrdio da je apelant podnošenjem tužbe prvostepenom sudu 4. marta 2013. godine, radi naplate potraživanja na koje se odnosi predložena mjera osiguranja, učinio samo vjerovatnim postojanje utuženih potraživanja prema protivniku osiguranja, kao tuženom, (tj. ispunjenje samo jednog od citiranih kumulativnih uvjeta), te da temeljem odredbi čl. 7. i 123. stav 1. ZPP, apelant niti jednim dokazom nije dokazao da bi bez predložene mjere osiguranja protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno utjecati na prava apelanta. Isto tako, utvrđeno je da navodnu opasnost da će protivnik osiguranja osujetiti ili znatno otežati naplatu utuženih potraživanja apelant zasniva samo na činjenicama da protivnik osiguranja, kao tuženi, do dana podnošenja predmetne tužbe nije izvršio sporna potraživanja prema apelantu, niti iskoristio policu osiguranja zaključenu sa „Camelija osiguranjem“ d.d. Bihać, te paušalnim navodima da protivnik osiguranja čini sve kako bi odložio isplatu utuženog iznosa štete i da realna opasnost za namirenje iste postoji ukoliko kreditori, pokrenu sudske postupke za namirenje svojih potraživanja od protivnika osiguranja po ugovorima o nabavci predmetnih vozila.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i rješenje prvostepenog suda je potvrđeno. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su neosnovani navodi žalbe da apelant shodno Konvenciji o ugovoru za Međunarodni prevoz robe drumom (CMR), Haškoj konvenciji o građanskom sudskom postupku, te Haškoj konvenciji o olakšavanju pristupa pravosuđu na međunarodnom planu (koje su notificirane od strane BiH i zemlje sjedišta apelanta, Švicarske) nije bio dužan uplatiti utvrđeni iznos jemstva u određenom novčanom iznosu, te da je prvostepeni sud osporenim rješenjem propustio odlučiti o njegovom zahtjevu da ga oslobodi od obaveze plaćanja istog, jer iz sadržaja Zapisnika o ročištu povodom podnesenog prijedloga za donošenje mjere osiguranja od 29. aprila 2013. godine (koji je apelant potpisao bez primjedbi), jasno proizilazi da apelant, nakon donošenja rješenja o obavezi uplate jemstva na navedeni Zapisnik, uopće nije podnio zahtjev Općinskom sudu da ga oslobodi od obaveze davanja jemstva u skladu sa odredbama člana 269. stav 2. ZPP, već da se prije donošenja navedenog rješenja, na strani
3. Zapisnika, prilikom obrazlaganja razloga za određivanje predložene mjere, samo pozvao na odredbu člana 31. Konvencije o ugovoru za Međunarodni prevoz robe drumom (CMR) i odredbu člana 14. Haške konvencije o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980. godine. Međutim, Kantonalni sud je konstatovao da se te konvencije uopće ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, iz razloga što se odnose na obezbjeđenje troškova u postupcima koji proističu iz prevoza, a ne na obavezu davanja jemstva za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja, koju ima u vidu citirana odredba člana 269. stav 2. ZPP. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kada je, u skladu sa citiranim odredbama člana 269. st. 1. i 2. ZPP, osporenim rješenjem utvrdio da apelant ne ispunjava citirane kumulativne zakonske uvjete za određivanje predložene mjere osiguranja, te odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane Općinskog suda i Kantonalnog suda. Smatra da rješenje Kantonalnog suda nije ponudilo nikakve razloge osim paušalnih navoda o tome da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve dokaze, te da su redovni sudovi proizvoljno primjenili odredbe ZPP BiH, zanemarujući pri tom odredbe Konvencije o ugovoru za Međunarodni prevoz robe drumom (CMR), Haške konvencije o građanskom sudskom postupku, te Haške konvencije o olakšavanju pristupa pravosuđu na međunarodnom planu, koje su po apelantovom mišljenju primjenjive u konkretnom slučaju. U suštini, apelant smatra da je dokazao osnovanost svog zahtjeva za određivanje mjere osiguranja i da je pri tome po odredbama navedenih međunarodnih konvencija bio oslobođen obaveze plaćanja jemstva protivniku mjere osiguranja, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama odbili njegov zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili njegova prava na pravično suđenje i imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno odredbe člana 269. st. 1. i 2. ZPP-a FBiH, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelantov predmetni prijedlog primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Kantonalni sud je dao jasne i argumentovane razloge vezane za primjenu međunarodnih konvencija koji se odnose na obezbjeđenje troškova u postupcima koji proističu iz prevoza na konkretan slučaj, budući da se konkretan slučaj ne odnosi na troškove postupka koji proističe iz prevoza, nego se tiče jemstva za obezbjeđenje eventualne štete koja bi mogla nastati određivanjem i provođenjem predložene mjere osiguranja. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman