Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-951/16 (R. M. i drugi)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-951/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-951/16, rješavajući apelacije Radana Maleševića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Radan Malešević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036777 13 Rev od 18. novembra 2015. godine;
"Vitoplast" d.o.o. Vitez, protiv rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 043182 14 Rev od 24. decembra 2015.
godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 043182 12 Pž od 6. decembra 2013. godine;
Ahmet Halilbašić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 001484 15 Gž od 28. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-951/16 Radan Malešević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036777 13 Rev od 18. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj M. M. na osnovu održaja vlasnik sa 1/1 dijela nekretnina (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), te je apelant dužan da trpi da se tužitelj na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik ovih nekretnina sa 1/1 dijela. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tužitelj bio savjestan posjednik predmetne nekretnine najkasnije od 1969. godine (od aerofotogrametrijskog snimanja), kada je upisan kao posjednik u katastru nekretnina, te da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa za sticanje prava vlasništva održajem. Nadalje je utvrđeno, a u vezi sa spornom činjenicom koja se pojavila u toku postupka da li katastarska parcela novog premjera, koju u posjedu drži tužitelj, odgovara katastarskoj parceli starog premjera, na kojoj se kao vlasnik u zemljišnim knjigama vodi apelant. U vezi s tim, zaključeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra Z. G., te obavijesti Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka, da katastarska parcela novog premjera u potpunosti odgovara parceli starog premjera koju je od 1955. godine u posjedu držao S. M. (tužiteljev otac), a od 1969. godine sam tužitelj. Osim toga, konstatovano je da apelantov prijedlog da se službenim putem iz Beča pribave originalni austrougarski katastarski planovi odbijen, iz razloga što ovaj dokaz nije predložen u odgovoru na tužbu, niti na pripremnom ročištu, a osim toga apelant je mogao i sam pribaviti predloženi dokaz, obzirom da odredba člana 7. Zakona o parničnom postupku propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i da izvede dokaze kojima se dokazuju te činjenice.
2. AP-1715/16 "Vitoplast" d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bruno Božić, advokat iz Travnika, podnio je 14. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 043182 14 Rev od 24. decembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 043182 12 Pž od 6.decembra 2013. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda u predmetu broj AP-4546/12 od 12. marta 2014. godine, a u vezi sa predmetom broj AP-733/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik nekretnina (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), te da je tuženi PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez dužan trpjeti da se apelant upiše u zemljišne knjige i katastarski operat kao vlasnik i posjednik istih sa 1/1 vlasništva. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su 14. oktobra 1997. godine PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez i „Vernerpromet“ d.o.o. Zagreb zaključili Ugovor o osnivanju zajedničkog poduzeća koje će poslovati pod apelantovom tvrtkom. Nadalje, utvrđeno je da su navedenim ugovorom osnivači ugovorili da za poslovanje i početak rada apelanta osiguravaju osnivački početni kapital kao osnovnu glavnicu u određenom novčanom iznosu, da se osnovna glavnica dijeli na dva dijela, te da ulagač PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez unosi vrijednost društvenog kapitala u određenom novčanom iznosu i koji predstavlja 32% osnivačke glavnice, dok drugi ulagač „Vernerpromet“ d.o.o. Zagreb, kao strani ulagač, ulaže određeni novčani iznos i da dio ovog ulagača predstavlja 68% osnovne glavnice. Također, zaključeno je, prema rekapitulaciji procjene imovine PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez, da se ista sastoji od zemljišta, građevine i opreme u određenim novčanim iznosima. Pored toga, zaključeno je, na osnovu kopije katastarskog plana iz 1997. godine, da je na spornim parcelama u katastru kao posjednik upisan PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez, a na osnovu zemljišno knjižnog izvatka upisana društvena svojina sa pravom raspolaganja u korist PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez sa 1/1 dijela. Osim toga, konstatovano je da apelant nije dokazao koje su nekretnine od strane tuženog unesene kao osnivački ulog, niti je dokazao da je pokrenuo postupak upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi kod nadležnog suda na osnovu ugovora o osnivanju apelanta, što je uvjet za sticanje prava vlasništva prema članu 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
3. AP-1727/16 Ahmet Halilbašić (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 001484 15 Gž od 28. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj F. S. ispunio sve zakonske pretpostavke za sticanje prava vlasništva na zemljištu po osnovu dosjelosti i po osnovu građenja na porodično-stambenom objektu (pobliže opisano u izreci prvostepene presude), što su apelanti dužni priznati i trpiti da se tužielj temeljem ove presude upiše kao isključivi vlasnik u zemljišnim knjigama. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da tužitelj posjed predmetne parcele zasniva na punovažnom pravnom poslu (kupoprodajni ugovor, ovjeren kod Općinskog suda u Gradačcu), koji nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, pa je zbog toga zakoniti posjednik predmetne parcele. Nadalje je utvrđeno da nije dokazano da je tužitelj znao ili mogao znati da predmetna parcela koju je kupio nije vlasništvo prodavca S. V., te je osnovom toga i savjestan posjednik predmetne parcele. Također je utvrđeno, imajući u vidu kontinuitet nesmetanog zakonitog i savjesnog posjeda predmetne parcele počev od 1972. godine pa do podnošenja tužbe 12. januara 2005. godine (od strane A. V., S. V. i tužitelja), tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj parceli dosjelošću, u smislu odredbe člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojom je propisano, da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, dok je stavom 2. navedenog zakona propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 20 godina savjesnog posjeda.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-951/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na jednakost pred zakonom, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman