Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3980/13 (A. Š.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3980/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-3980/13, rješavajući apelaciju Aleksandre Šljivić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandre Šljivić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 159418 13 GŽ od 26. augusta 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandra Šljivić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Marijana Blagojević, advokat iz Banja Luke, podnijela je 23. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 71 0 P 159418 13 GŽ od 26. augusta 2013. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 159418 12 P od 10. aprila 2013. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i obvezana je tužena „Fabrika duvana“ a.d. Banja Luka isplatiti apelantici zakonsku zateznu kamatu na iznos od 381,00 KM, koji je tužiteljici isplaćen na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2011. godinu počev od 1. januara 2012. godine (kao dana dospjelosti), pa do 26. decembra 2012. godine (kao dana isplate) u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Istom je presudom obvezana tužena apelantici na ime troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 560,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, dok je preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, odbijen.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica tužbom podnesenom 24. decembra 2012. godine prvobitno potraživala naknadu za regres za 2011. godinu u iznosu od 381,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, no da je tokom postupka smanjila svoj tužbeni zahtjev u dijelu prvobitno potraživanog iznosa glavnog duga na ime regresa, a da je ostala kod dijela tužbenog zahtjeva kojim je potraživala isplatu zakonske zatezne kamate. Dalje, Sud je utvrdio da tužena donijela Odluku o isplati regresa za 2011. godine broj 19813 od 25. decembra 2012. godine u kojoj je utvrdila pravo radnika na isplatu regresa za 2011. godinu u visini tri cijene rada utvrđene Posebnim kolektivnim ugovorom poljoprivredne i prehrambene industrije Republike Srpske u iznosu od 381,00 KM po radniku, te za taj iznos mogu podići robu na ime pripadajućeg regresa. Apelantica je tužbeni zahtjev smanjila budući da je 26. decembra 2012. godine u ST-UR „Zoki“ Banja Luka preuzela robu u vrijednosti 381,00 KM. Sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da je tužena apelantici isplatila dugovani iznos na ime regresa, i to na način da je isplata izvršena u preuzimanju robe u vrijednosti naknade za regres, kao i da se apelantica složila s takvim načinom isplate, i da se smatrala namirenom, zbog čega je tužbeni zahtjev i smanjila. Sporno je da li apelantica osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu. S obzirom da je regres naknada koja dospijeva na naplatu istekom godine u okviru koje je trebalo biti ostvareno – u ovom slučaju za 2011. godine, a da je tužena tu naknadu isplatila tek 26. decembra 2012. godine, Sud je stava da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan. Sud je ukazao da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze, pored glavnice duguje i kamatu. Obveza dužnika da pored glavnice plati i kamatu nastaje i teče od prvog dana poslije pada u docnju, do dana kada tu obvezu ispuni. S obzirom na navedeno, Sud je odlučio kao u izreci odluke.
4. Osporenom presudom Okružnog suda žalba tužene je usvojena i presuda Osnovnog suda preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, nesporno je da je apelantica podnijela tužbu sudu 24. decembra 2012. godine kojom je zahtijevala isplatu regresa za 2011. godinu kao novčanog potraživanja. Regres je novčano potraživanje koje zaposlenik ostvaruje temeljem odredbe člana 65. Zakona o radu, člana 33. tačka d) Opšteg kolektivnog ugovora i člana 45. Posebnog kolektivnog ugovora poljoprivrede i prehrane Republike Srpske. Na temelju odredbe člana 324. ZOO tužena je pala u docnju u odnosu na apelanticino potraživanje. Okružni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju apelantica ima pravo na isplatu regresa kao vida novčane naknade za 2011. godinu. Međutim, tužena je nakon podnošenja tužbe i to 25. decembra 2012. godine svoju obvezu ispunila tako što je izvršila zamjenu ispunjenja temeljem odredbe člana 308. ZOO, nakon čega je apelantica, na pripremnom ročištu smanjila tužbeni kako je ranije opisano. Okružni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 308. stav
1. ZOO propisano da obaveza prestaje ako povjerilac u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. U konkretnom slučaju nesporno je da tužena donijela odluku da regres za 2011. godinu zaposlenima isplati predajom stvari umjesto onoga što je dugovala u novcu, te da će tužena odgovarati kao prodavač za materijalne i pravne nedostatke stvari. S obzirom da je apelantica primila stvari umjesto novca, imala je mogućnost, shodno stavu 3. navedenog člana, u slučaju materijalnih ili pravnih nedostataka na stvari vratiti primljenu stvar i zahtijevati da se izvrši prvobitno dugovana činidba, tj. isplatu novca zajedno sa kamatom. S obzirom da je apelantica u konkretnom slučaju umjesto novčane obveze primila stvar, proizlazi da se tužena predajom stvari oslobodila isplate novčane obveze, a samim tim i sporednih potraživanja, kao što je isplata zakonske zatezne kamate, pa zbog navedenog apelantica ne može ostvariti pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na novčanu obvezu počev od njene dospjelosti pa do predaje stvari u posjed. Konačno, Okružni sud je naveo da, budući da apelantica u postupku nije uspjela sa tužbenim zahtjevom na ime glavnog duga, to je i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, kao akcesorno potraživanje, neosnovan temeljem odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
6. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica osporenu presudu pobija u dijelu u kojima je odlučeno o troškovima postupka, smatrajući da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku koji se odnose na troškove postupka. Apelantica navodi da je tužena dala povod za vođenje parnice s obzirom da je u vrijeme podnošenja tužbe bila u docnji, i da je svoju obvezu isplate regresa ispunila tek nakon podnošenja tužbe, nakon čega je apelantica povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na glavnicu, a ostala kod zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate. Apelantica smatra da je Okružni sud, kako je do ispunjenja pretežnog dijela tužbenog zahtjeva tj. glavnice došlo nakon podnošenja tužbe, a apelantica u parnici nije uspjela samo u neznatnom dijelu, jer joj nisu dosuđena sporedna potraživanja – kamata, prilikom odluke o troškovima postupka trebao voditi računa o odredbi člana 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. U dijelu tužbenog zahtjeva koji je povučen zbog ispunjena obveze nakon podnošenja tužbe apelantica je, kako navodi, u cijelosti uspjela u parnici pa je sud primjenom člana
390. ZPP (Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedillo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog) trebao tuženu obvezati da joj u cijelosti naknadi troškove postupka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica iz konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelanticinu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je o identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučivao u grupnoj Odluci o dopustivosti broj AP 3962/13 od 8. maja 2014. godine, u kojoj je razmatrajući apelacije radnika „Fabrike duvana“ a.d. Banja Luka, koji su također potraživali novčana potraživanja iz radnog odnosa, pa nakon podnošenja tužbe prihvatili stvari umjesto novčane tražbine i zbog toga u konačnici bili odbijeni sa tužbenim zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate i troškova postupka, odnosno obavezani na plaćanje troškova postupka tuženom iz istih razloga kao u predmetnom slučaju, također zauzeo stav da su apelacioni navodi podnositelja apelacije prima facie neosnovani jer je Okružni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne jasne i precizne razloge za svoje odlučenje ( vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustvosti broj AP-3962/13 od 8. maja 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman