Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1916/13 (I. T.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1916/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. svibnja 2016. godine, u predmetu broj AP-1916/13, rješavajući apelaciju Ivice Tomića, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Tomića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028456 12 Rev od 14. veljače 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 028456 11 Gž od 28. listopada 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 028456 06 P od 24.
studenog 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupa Jovo Pilipović, odvjetnik iz Banja Luke, podnio je 4. svibnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 028456 12 Rev od 14. veljače 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 028456 11 Gž od 28. listopada 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 028456 06 P od 24. studenog 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 028456 06 P od 24. studenog 2010. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 20. svibnja 1993. godine između apelanta i tuženog M.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) i da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da su apelant i prvotuženi 20. svibnja 1993. godine zaključili ugovor o zamjeni nekretnina kojim ugovorom se apelant obvezao tuženom predati nekretnine u Trnu, Općina Laktaši, a tuženi apelantu predati nekretnine u Republici Hrvatskoj u Traparima; da je ugovor o zamjeni nekretnina identičnog sadržaja zaključen 7. svibnja 1993. godine u Požegi, Republika Hrvatska; da su obje ugovorne strane nakon zaključenja navedenih ugovora o zamjeni nekretnina stupili u posjed nekretnina, da su se upisali u katastarskim evidencijama, te da su oba ugovora o zamjeni nekretnina u cjelini realizirana. Osnovni sud je zaključio da apelant nije donio odluku da svoje nekretnine mijenja pod utjecajem sile, prijetnje i prinude, kao elemenata koje dovede u sumnju dobrovoljnost prilikom zaključenja spornog ugovora, budući da ga je zaključio nakon što je njegov brat P.T. u njegovo ime izvršio provjeru nekretnina u Traparima i prvo tamo u ime apelanta zaključio ugovor o zamjeni nekretnina, a apelant je tek nakon toga odlučio da identičan ugovor zaključi u Laktašima. Također, Osnovni sud je istakao da zaključak toga suda ne dovode u sumnju ni izjave svjedoka Ž.M., J.A. i P.T., jer niti jedan od navedenih svjedoka nije na neposredan način imao saznanje da je na apelanta vršen bilo kakav pritisak ili da je bio maltretiran, što ne proizlazi ni iz apelantovih navoda i tvrdnji da su u to vrijeme bili postavljeni punktovi prema Banjaluci i prema Laktašima, da se apelant nije mogao kretati zbog sigurnosnih razloga, iako je bio oslobođen mobilizacije, jer je imao srčanu manu, da je bio na radnoj obvezi 14 dana, kao i tvrdnje da su nepoznate osobe 1991. godine u mjestu stanovanja apelanta ubijali osobe hrvatske nacionalnosti. Polazeći od prednjih činjeničnih utvrđenja i imajući u vidu odredbu članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je zaključio da ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Laktašima dana 20. svibnja 1993. godine, koji je u cjelini izvršen, nema nedostataka koji bi ga činili ništavim, te da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora o zamjeni od 20. svibnja 1993. godine, apelant htio da svoje nekretnine zamijeni za nekretnine u Republici Hrvatskoj i da je to bio njegov izbor u to vrijeme, da se naknadno očigledno pokajao, ali da to ne može da utiče na pravnu valjanost ugovora koji je zaključio devet godina prije podnošenja predmetne tužbe.
3. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je presudom broj 71 0 P 028456 11 Gž od 28. listopada 2011. godine, žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke zaključio da ratna dešavanja sama za sebe nisu dovoljna za zaključak da je ugovor sklopljen u takvim okolnostima ništav. Prema ocjeni Okružnog suda iz iskaza apelanta i iskaza svjedoka koje je kao dokaze izveo apelant u prilog tvrdnji da je zbog ratnih dešavanja bio izložen pritiscima koji su utjecali na njegovu volju za zaključenje spornog ugovora ne može se izvesti zaključak da su na njegovoj strani postojale konkretne okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja ugovora isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredbe članka 28. ZOO što bi sporni ugovor činilo ništavim u smislu članka 103. ZOO.
4. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 028456 12 Rev od 14. veljače 2013. godine, odbio reviziju apelanta. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, zaključili da na strani apelanta, u vrijeme zaključenja spornog ugovora o zamjeni nekretnina sa prvotuženim, nisu postojale posebne okolnosti koje bi taj ugovor činile ništavim u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO. Apelant, na kojem je bio teret dokazivanja ništavosti ugovora i prema nalaženju toga suda, nije dokazao da razmjena nekretnina sa tuženim nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Naime, Vrhovni sud smatra da činjenica da je, prije zaključenja spornog ugovora o zamjeni nekretnina u Laktašima od 20. svibnja 1993. godine, zaključen 7. svibnja 1993. godine ugovor identičnog sadržaja u Požegi, ukazuje da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je sporni ugovor zaključen dobrovoljno i u skladu sa odredbama članka 26. i 28. stavak 2 ZOO. Vrhovni sud također smatra da tvrdnje apelanta, da su na njegovu dobrovoljnost prije zaključenja spornog ugovora uticale činjenice što su on i članovi njegove obitelji ostali bez posla, da je zbog nesposobnosti za mobilizaciju u vojsku bio na radnoj obavezi, da mu je bilo ograničeno kretanje zbog postavljenih vojnih punktova prema Banjaluci i Laktašima, nižestupanjski sudovi su pravilno cijenili kao opće okolnosti ratnih događanja na području Bosne i Hercegovine, gdje je tada apelant živio, i koje zbog toga nisu bile od utjecaja na njegovu slobodnu volju prilikom zaključenja spornog ugovora. Također, Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi, suprotno tvrdnji apelanta, pravilno cijenili izjave apelanta i saslušanih svjedoka koje je on predložio, na okolnost da su mu upućivane telefonske prijetnje od strane nepoznatih osoba, da je pretrpio povrede na glavi i rukama, kao i značaj okolnosti da su 1991. godine ubijene osobe hrvatske nacionalnosti, a koje bi predstavljale posebne okolnosti, te koje u konkretnom slučaju nisu bile u toj mjeri izražene da apelant zbog njih nije bio u mogućnosti da slobodno izrazi svoju volju prilikom zaključenje spornog ugovora. Imajući u vidu naprijed navedeno Vrhovni sud je zaključio da je neutemeljen prigovor apelanta da je pobijana presuda donesena uz pogrešnu primjenu odredbi čl. 26., 28. i 552. ZOO, u vezi sa odredbom članka 103. ZOO.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo kako smatra da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju i nije dao nikakvo obrazloženje u pogledu svojih zaključaka o predmetnim ugovorima o zamjeni nekretnina koji su zaključeni u vrijeme rata i neposrednih ratnih okolnosti kada je vladalo etničko čišćenje u većem dijelu BiH. Također je apelant je naveo da su u konkretnom slučaju svi sudovi pogrešno zaključili da su predmetni ugovori zaključeni u skladu sa odredbom članka 26. i 28. ZOO, iz razloga što apelant smatra da je izvedenim dokazima utvrđeno da volja apelanta prilikom zaključenja ugovora nije bila slobodna. Imajući u vidu navedeno apelant smatra da su redoviti sudovi na proizvoljan način i pogrešno primijenili materijalno pravo te na taj način doveli u pitanje uživanje njegovih prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Razmatrajući apelantove navode, koje je isticao i u prizivnom, odnosno revizionom postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen za vrijeme rata ništav, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u konkretnom slučaju detaljno ispitao sve navode apelanta da je se, uslijed ratnih okolnosti, nalazio pod teškim pritiskom koji je direktno utjecao na njegovu odluku za zamjenu nekretnina. Ustavni sud dalje nalazi da je prvostupanjski sud analizirao sve iskaze stranaka i druge dokaze u postupku, odnosno okolnosti koje su prethodile zaključenju spornih ugovora, utvrdivši da nema elemenata za ništavost ugovora iz članka 103. ZOO. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u prizivnom postupku utvrdio da se na temelju izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak da su na strani apelanta postojale konkretne okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja ugovora isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredbe članka 28. ZOO što bi sporni ugovor činilo ništavim u smislu članka 103. ZOO. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud zaključio da apelant na kojemu je bio teret dokazivanja i prema nalaženju toga suda, nije dokazao da zamjena nekretnina sa prvotuženim nije izvršena na dobrovoljan način i sukladno zakonu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja navoda koje su redoviti sudovi detaljno ocijenili u svojim odlukama, u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
10. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman