Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2255/13 (H. R.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2255/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2255/13, rješavajući apelaciju Hariza Redžića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hariza Redžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038416 13 Gž od 15. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 038416 08 P od 20. juna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hariz Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 27. maja 2013. godine apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 038416 13 Gž od 15. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 038416 08 P od 20. juna 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Mikrokreditne fondacije „MIBOSPO“-Tuzla (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 5. februara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. februara 2016. godine, Općinski sud 15. februara 2016. godine, dok je tužiteljica odgovor na apelaciju dostavila 10. februara 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 038416 08 P od 20. juna 2012. godine prvotužena Nihreta Zukić (prvotužena), drugotuženi Osmo Forčaković (drugotuženi) i apelant (trećetuženi) su obavezani da solidarno uplate iznos od 3.294,00 KM na račun tužiteljice na ime duga po Ugovoru o kreditu broj 760430 od 15. juna 2007. godine, i to iznos od 3234,00 KM na ime glavnog duga, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. decembra 2008. godine kao dana utuženja pa do isplate, kao i iznos od 60,00 KM na ime ugovorene zatezne kamate, te da tužiteljici nadoknade troškove postupka u iznosu od 270,00 M, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. Tužiteljica je 18. decembra 2008. godine podnijela tužbu protiv tuženih radi naplate duga za dospjele obaveze po Ugovoru o kreditu broj 760430 od 15. juna 2007. godine. Dalje se navodi da je ugovor zaključen sa prvotuženom kao korisnikom kredita na ukupan iznos od 5.000,00 KM, a da su drugotuženi i apelant bili dužni da u skladu sa ovjerom podataka za žiranta uplate iznos dospjele a neisplaćene rate kredita. Općinski sud je utvrdio da je prvotužena sa kašnjenjem izmirivala prispjele rate kredita, da bi prestala sa uplatama 15. novembra 2008. godine, kada je dospjela za uplatu 17. rata kredita, nakon čega je i podnesena predmetna tužba u skladu sa članom 4. Ugovora o kreditu na način kako je to navedeno u izreci presude.

7. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da iz priloženog Ugovora o kreditu broj 760430 od 15. juna 2007. godine, kao i kreditnog istorijata slijedi da je tužiteljica sa prvotuženom zaključila ugovor o kreditu 15. juna 2007. godine, po kojem je tužiteljica prvotuženoj kao dužniku odobrila kredit u iznosu od 5.000,00 KM na rok od 30 mjeseci po kamatnoj stopi od 2,25 % mjesečno po principu jednakih anuiteta. Prvotužena se obavezala da kredit sa kamatom otplaćuje u mjesečnim ratama u iznosu od po 231,00 KM na račun tužiteljice, s tim što prva rata dospijeva 15. juna 2007. godine. Dalje, iz ovjere podataka za žiranta sa izjavom žiranta od 13. juna 2007. godine slijedi da su podaci za drugotuženog žiranta ovjereni od poslodavca „For tu company“, ;

te da se drugotuženi saglasio da se u slučaju neurednog otplaćivanja kredita po ugovoru koji je zaključila prvotužena kao glavni dužnik nastale obaveze izmire iz ličnog dohotka drugotuženog kao žiranta, odnosno u nemogućnosti istog na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini drugotuženog.

8. Dalje, iz ovjere podataka za žiranta sa izjavom žiranta od 11. juna 2007. godine slijedi da su podaci za žiranta apelanta ovjereni od poslodavca „ Hari 5“ Živinice, te da se apelant saglasio da se u slučaju neurednog otplaćivanja kredita po ugovoru koji je zaključila prvotužena kao glavni dužnik nastale obaveze izmire iz ličnog dohotka apelanta kao žiranta, odnosno u nemogućnosti istog na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini apelanta. Nadalje, iz priloženog kreditnog istorijata slijedi da je po osnovu kredita uplaćen iznos od 3.696,00 KM, tako da ukupan saldo na ime glavnog duga iznosi 3.234,00 KM, koji se i potražuje u ovom postupku. Dalje, Općinski sud je u odnosu na apelanta cijenio da ni sam apelant nije sporio da je potpisao izjavu žiranta na obrascu ovjera podataka za žiranta, dakle da se potpisao kao jemac za vraćanje kredita u slučaju neuredne otplate istog od strane glavnog dužnika, što konačno slijedi i iz priložene izjave od 11. juna 2007. godine u koju je sud izvršio uvid.

9. Po ocjeni Općinskog suda, kod naprijed utvrđenog činjeničnog stanja nisu od utjecaja apelantovi navodi da se u ugovoru o kreditu niti u kreditnom istorijatu ne navodi apelantovo ime s obzirom na to da je ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i glavnog dužnika, te da je njim predviđena garancija u vidu izjave dva zaposlena žiranta, koje garancije su i sastavni dio ovog ugovora o kreditu, kako to slijedi iz člana 3. priloženog ugovora. Dalje sud nije mogao prihvatiti apelantovu izjavu da je potpisao bjanko obrazac ovjera podataka za žiranta, te da su pri tome ostala nepopunjena polja koja se odnose na iznos kredita, ime glavnog dužnika, broj kredita i datum, te da je te podatke popunio zaposlenik tužiteljice Miralem Avdibašić.

10. I konačno, imajući u vidu naprijed izloženo u situaciji kada je prvotužena zaključila ugovor o kreditu koji nije otplatila tužiteljici, te u situaciji kada su drugotuženi i apelant potpisali izjavu kojom jemče vraćanje duga, to tužiteljica osnovano od tuženih kao solidarnih dužnika potražuje neuplaćeni dug na ime kredita u iznosu od 3234,00 KM, te su tuženi obavezani da isti iznos solidarno uplate tužiteljici, sve na osnovu čl. 998, 1004, 1005. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO).

11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 038416 13 Gž od 15. aprila 2013. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. Kako navodi Kantonalni sud, na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima pravilno primijenio materijalno pravo - odredbe čl. 997, 998, 1002. stav 2, 1004. stav 1. i 2. i 1005. ZOO-a kada je obavezao apelanta da solidarno sa prvotuženom i drugotuženim isplati tužiteljici dospjeli neisplaćeni iznos duga prvotužene po predmetnom ugovoru o kreditu od 15. juna 2007. godine.

13. Kantonalni sud smatra da su irelevantni i suvišni apelantovi žalbeni navodi da on nije potpisao predmetni ugovor o kreditu zaključen 15. juna 2007. godine između tužiteljice i prvotužene kao glavnog dužnika. Naime, na osnovu navedenog ugovora o kreditu nastala je obaveza prvotužene da vrati tužiteljici dobiveni novčani iznos sa ugovorenom kamatom u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom (član 1065. ZOO-a), dok je apelantova obaveza kao jemca nastala zaključenjem pismenog ugovora o jemstvu - izjava žiranta sa ovjerenim podacima za žiranta od 11. juna 2007. godine (čl. 997. i 998. ZOO-a), a trećetuženi u žalbi ne spori da je on tu izjavu-ugovor o jemstvu potpisao.

14. Po mišljenju Kantonalnog suda, svi apelantovi žalbeni navodi u suštini se svode na tvrdnje da je on potpisao bjanko obrazac - izjavu žiranta sa podacima od 11. juna 2007. godine, ali prvostepeni sud je saslušanjem svjedoka - zaposlenika tužiteljice Miralema Avdibašića utvrdio da to nije tačno budući da se ovaj svjedok vrlo određeno izjasnio da je u obrazac - ovjera podataka za žiranta sa izjavom žiranta od 11. juna 2007. godine, prije odobrenja kredita, odnosno prije predaje obrasca korisniku kredita, unio iznos kredita i ime i prezime korisnika kredita (glavnog dužnika), a nakon što je kredit odobren, da je u obrazac upisao i broj i datum ugovora o kreditu. Osim toga, sve i kada bi bili tačni apelantovi žalbeni navodi da je potpisao bjanko izjavu žiranta, to bi, po mišljenju Kantonalnog suda, samo moglo značiti da je tako postupio svojom dobrom i slobodnom voljom, sa apsolutnim povjerenjem u osobu koja je zatražila da joj bude žirant za kredit i na čije traženje je i potpisao izjavu žiranata, a nikako ne bi moglo značiti da trećetuženi nije sa tužiteljicom zaključio pismeni ugovor o jemstvu, kako to on nastoji prikazati u žalbi.

15. Konačno, kako zaključuje Kantonalni sud, ni apelantovi žalbeni navodi da tužiteljica prvotuženoj kao glavnom dužniku nije isplatila ugovoreni iznos kredita od 5.000,00 KM, već samo dio u iznosu od 3.000,00 KM, a da je preostali dio od 2.000,00 KM usmjerila na obaveze glavnog dužnika po ranijem neotplaćenom kreditu, ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda u ovom sporu. U situaciji kada je izvedenim dokazima utvrđeno da se apelant pismenim ugovorom o jemstvu od 11. juna 2007. godine obavezao prema tužiteljici da će ispuniti dospjele obaveze dužnika koje glase na vraćanje kredita u iznosu od 5.000,00 KM sa ugovorenom kamatom ako tu obavezu ne ispuni glavni dužnik, pri čemu okolnost da je prvotužena kao glavni dužnik predmetnim kreditom, koji iznosi 5.000,00 KM, izvršila tzv. „prelamanje“, odnosno zatvaranje dijela obaveza prema tužiteljici po ranijem nevraćenom kreditu, nije od utjecaja na apelantovu obavezu prema tužiteljici po zaključenom ugovoru o jemstvu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant navodi da je u toku postupka pred prvostepenim sudom dokazao da sa Ugovorom o kreditu broj 760430 od 15. juna 2007. godine koji je osnov za donošenje obavezujuće presude i koji se navodi u dispozitivu pobijane presude Općinskog suda, a koji je zaključen između glavnog dužnika i tužiteljice, apelant nije nikada ni na koji način upoznat i da prema članu 148. ZOO-a on obavezuje ugovorne strane, a ne apelanta. Ovaj navod u toku postupka potvrdili su kao svjedoci svojim izjavama Miralem Avdibašić, zaposlenik tužene, Hasan Zukić, žirant i suprug glavnog dužnika i glavni dužnik Nihreta Zukić.

18. Navodi da je sve ove činjenice apelant ponovio i u žalbi koju je dostavio Kantonalnom sudu 6. jula 2012. godine, ali je i drugostepeni sud zbog pristrasnosti prilikom donošenja pobijane presude sve apelantove navode odbacio kao neosnovane, čime je grubo povrijedio člana 8. stav 2. ZPP-a i člana 148. ZOO-a, kao i njegova ustavna prava na pravično suđenje i imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud navodi da je pravo na pravično suđenje jedno od osnovnih ljudskih prava koje je zagarantirano Evropskom konvencijom i prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud) podrazumijeva pravo na pristup sudu, jednakost strana u postupku, te pravo na obrazloženje odluke. Općinski sud smatra da je iz činjeničnog stanja evidentno da je postupak proveden u skladu sa navedenim načelima, odnosno da su stranke uredno pozivane na rasprave, da su prisustvovale raspravama, da su saslušane, konkretno prvotužena i drugotuženi su saslušani u svojstvu parnične stranke na ročištu za glavnu raspravu od 17. maja 2012. godine.

20. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj presudi, jer smatra da je ona donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Tužiteljica navodi da apelant, osim proceduralnih smetnji i nedopustivosti apelacije kao preuranjene, nije naveo nikakvu proceduralnu grešku ili neregularnost koja se desila u postupcima pred sudovima čije se odluke osporavaju, a koje bi mogle utjecati na pravičnost postupka, niti bilo koji drugi element koji bi postupak učinio nepravičnim. Suprotno navodima iz apelacije, iz stanja spisa sudova proizlazi da je apelantu data mogućnost da zastupa svoje interese u svim postupcima na svim nivoima, a iz potpunih i jasnih razloga pobijanih odluka donesenih na osnovu zakona može se zaključiti da nema dokaza da sudovi nisu postupali pravično, kao što to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Osnovni apelantovi prigovori vezani su za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu provedenih dokaza kao i nedovoljno i paušalno obrazloženje osporenih presuda. Tužiteljica navodi da zadatak Ustavnog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Uzimajući u obzir da su drugostepeni i prvostepeni postupci vođeni u skladu sa zakonom i da je apelantu data mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i dokazima, u situaciji da Ustavni sud ne odbaci apelaciju kao preuranjenu, tužiteljica predlaže da je Ustavni sud odbaci kao nedopuštenu, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) („Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Forma Član 998.

Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.

Oblici jemstva Član 1004.

Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).[....] Solidarnost jemaca Član 1005.

Više jemaca nekog duga odgovaraju solidarno, bez obzira na to da li su jemčili zajedno, ili se svaki od njih obavezao prema povjeriocu odvojeno, izuzev kada je ugovorom njihova odgovornost uređena drukčije.

UGOVOR O KREDITU

Pojam Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 038416 13 Gž od 15. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 3. maja 2013. godine, a apelacija podnesena 27. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je tužiteljica tražila isplatu duga od apelanta koji je žirant prvotuženoj po ugovoru o kreditu. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

31. Apelant smatra da je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da se apelantovi navodi da on nije potpisao predmetni ugovor o kreditu zaključen 15. juna 2007. godine između tužiteljice i prvotužene kao glavnog dužnika ne mogu prihvatiti. Naime, na osnovu navedenog ugovora o kreditu nastala je obaveza prvotužene da vrati tužiteljici dobiveni novčani iznos sa ugovorenom kamatom u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom (član 1065. ZOO-a), dok je apelantova obaveza kao jemca nastala zaključenjem pismenog ugovora o jemstvu - izjava žiranta sa ovjerenim podacima za žiranta od 11. juna 2007. godine (čl. 997. i 998. ZOO-a), a apelant u žalbi ne spori da je on tu izjavu - ugovor o jemstvu potpisao.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu činjeničnog stanja, ocjene provedenih dokaza kao i primjene relevantnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove navode koje je on isticao u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

38. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2255/13 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio