Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-934/13 (M. V.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Naknada štete
- Pozitivna zaštita privatnog života
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-934/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 934/13, rješavajući apelaciju Milenka Vračara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Vračara podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034655 12 Gž od 3. decembra 2012. godine u odnosu na član II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8 i 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Milenka Vračara podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034655 12 Gž od 3. decembra 2012. godine u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milenko Vračar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034655 12 Gž od 3. decembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Nikole Morače i „Dnevnih nezavisnih novina“ Banja Luka d.o.o. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 16. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 28. i 31. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034655 08 P od 30. decembra 2011. godine obavezani su tuženi da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda usljed širenja neistinitih navoda objavljenih u dnevnom listu „Nezavisne novine“ 25. januara 2008. godine solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. decembra 2011. godine do isplate, kao i da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 768,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude (stav 1 izreke). Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva za novčanu naknadu nematerijalne štete u visini od 2.000,00 KM koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog u stavu 1 izreke prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom od 22. februara 2008. godine do isplate (stav 2 izreke). Odbijen je zahtjev apelanta u dijelu kojim traži da se obavežu tuženi da po pravosnažnosti presude u dva uzastopna broja dnevnog lista „Nezavisne novine“ na naslovnim stranama objave izreku presude bez posebnog komentara i na strani 4 kompletan sadržaj pravosnažne presude (stav 3 izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 3.000,00 KM (dosuđen stavom 1 izreke pobijane presude) u dijelu koji se odnosi na period od 22. februara 2008. godine do 30. decembra 2011. godine (stav 4 izreke). Odbijen je dio zahtjeva apelanta za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 612,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (stav 5 izreke).
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je uvidom u novinski članak pod nazivom „Vračarov sud“ utvrđeno da je objavljen u listu „Nezavisne novine“ 25. januara 2008. godine u rubrici „Za ili protiv“, da je autor članka prvotuženi, te da je u članku navedeno sljedeće: „Milenko Vračar, bivši direktor Nove banjalučke banke i ministar finansija RS, proglašen je krivim u Okružnom sudu u Banjoj Luci zbog prikrivanja garancije vrijedne 23 miliona KM, a koju je Nova banjalučka banka izdala Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu u februaru 2003. godine. Optuženi koji je namjerno izbjegao da prikaže garanciju od 23 miliona KM, iako je pravilo Nove banjalučke banke bilo da se sve garancije iznad milion KM moraju prikazati u poslovnim knjigama, kažnjen je simbolično sa 20.000,00 KM. Na kraju prvostepenog suđenja Vračar je uzviknuo kako bi u svakoj drugoj zemlji zbog onoga što je uradio dobio priznanje. Na kraju ga i jeste dobio. Kako je moguće da se sakrivanje 23 miliona KM kazni sa svega 20.000,00 KM, još jedan je od presedana na koji odgovor zna pronaći samo bh. pravosuđe. Nije sve bilo ni na sudu, i Republičko tužilaštvo je tokom prvostepenog postupka imalo niz propusta, jer kako drugačije objasniti zaključak Osnovnog suda u Banjoj Luci da 'Republičko tužilaštvo nije ponudilo relevantne dokaze koje je sud mogao prihvatiti'. Ostaje samo nada da ova presuda neće uticati i da ostali 'moćnici' uvide kako je dobro sakrivati milione a za kaznu biti osuđeni na hiljadarke.“
7. Istaknuto je da je apelant Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-K-07-000 022 od 21. januara 2008. godine proglašen krivim što je u vremenskom periodu od 10. februara 2003. godine do 7. jula 2003. godine kao odgovorno lice-direktor Nove banjalučke banke a.d. Banja Luka prikrio izdatu naplativu bezuslovnu garanciju plaćanja od 10. februara 2003. godine u vrijednosti od 11.726.547,54 evra (protivrijednosti od 22.966.443,35 KM) čime su onemogućeni odgovorni radnici, nadležni organi i službe u banci da formiraju kreditni dosje po osnovu izdate garancije i da je evidentiraju u poslovnim knjigama banke i izvještajima Agencije za bankarstvo Republike Srpske, te da u poslovnim knjigama banke na ime rezervisanja sredstava po izdatoj garanciji po jednom komitentu (Rafinerija nafte) izdvoje kao minimum odgovarajuće iznose u skladu sa važećim propisima slijedom čega su se za te vrijednosti nepropisno umanjili troškovi poslovanja banke i neistinito prikazani bilansi poslovanja Nove banjalučke banke na polugodišnjem i godišnjem nivou 2003. godine, dakle, kao odgovorno lice poslovnu ispravu prikrio, čime je počinio krivično djelo falsifikovanja ili uništenja službene isprave iz člana 366 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM. Po žalbi apelanta Presudom Vrhovnog suda broj 118-0- Kžž-08-000 011 od 30. oktobra 2008. godine preinačena je presuda Okružnog suda u odluci o kazni tako što je apelant, za krivično djelo za koje je proglašen krivim tom presudom, osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM.
8. Prvostepeni sud je naveo da su tuženi u konkretnom slučaju objavljivanjem spornog članka imali cilj da informišu javnost o presudi Okružnog suda od 21. januara 2008. godine donesenoj u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta. Ukazano je da je na početku spornog članka navedeno da je apelant proglašen krivim od Okružnog suda zbog prikrivanja garancije vrijedne 23 miliona KM, a koju je Nova banjalučka banka izdala Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu u februaru 2003. godine, te da je apelant kao optuženi namjerno izbjegao da prikaže garanciju od 23 miliona KM iako je pravilo navedene banke bilo da se sve garancije iznad milion KM moraju prikazati u poslovnim knjigama, kažnjen sa 20.000,00 KM, što je tačno s obzirom na sadržinu presude.
9. Istaknuto je da je u daljem tekstu spornog članka, koji nosi naslov “Vračarov sud“, autor naveo: „Kako je moguće da se sakrivanje 23 miliona KM kazni sa svega 20.000,00 KM,...“, te „Ostaje samo nada da ova presuda neće uticati i da ostali 'moćnici' uvide kako je dobro sakrivati milione, a za kaznu biti osuđeni na hiljadarke.“, čime je, po mišljenju suda, svjesno netačno interpretirao izreku predmetne presude kako bi javnost stekla pogrešnu predstavu o činjeničnom opisu i obilježjima krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim i osuđen, sa jasnom namjerom da se kod javnosti i prosječnog čitaoca, koji nedovoljno poznaje institute krivičnog prava, stvori pogrešna predstava da je apelant protivpravno prisvojio u svoju korist novac u iznosu od 20 miliona KM i za to bio novčano kažnjen sa „svega“ 20.000,00 KM. Na taj način su, po mišljenju Osnovnog suda, apelantu imputirane radnje koje imaju obilježja drugog krivičnog djela, a ne onog za koje je apelant osuđen očito sa ciljem njegove diskreditacije u očima javnosti.
10. Po mišljenju Osnovnog suda, ovakav postupak tuženih se ne može ocijeniti kao profesionalno i dobronamjerno postupanje novinara i izdavača i poštovanje principa istinitog obavještavanja javnosti, niti davanje korektnog komentara i kritike. Istaknuto je da namjeru da se diskredituje apelant potvrđuje i navod iz spornog članka da je na kraju prvostepenog suđenja apelant uzviknuo kako bi u svakoj drugoj zemlji zbog onoga što je uradio dobio priznanje, koji tuženi nisu ničim dokazali, a kojim se kod javnosti stvara predstava da je riječ o osobi koja omalovažava sud i njegove odluke. Ukazano je da je autor članka okarakterisao apelanta kao „moćnika“ uz komentar da je dobio priznanje za učinjeno krivično djelo, čime se, imajući u vidu i sam naslov članka „Vračarov sud“, stvara dojam kod javnosti da je apelant iznad pravosudnog sistema i da pravosudne institucije povlađuju apelantu kao „moćniku“. Pri tome Osnovni sud navodi da tuženi ničim ne dokazuju niti obrazlažu činjenicu da apelant predstavlja „moćnika“ koji termin kod javnosti obično ima negativnu konotaciju osobe koja nije vezana regulama pravnog i pravosudnog sistema.
11. Osnovni sud je naveo da sloboda izražavanja, koja obuhvata slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija, nije neograničena, a zaštita ugleda ili prava drugih predstavljaju njeno ograničenje. Istaknuto je da je obavještavanje javnosti o eventualnom nezakonitom ponašanju sadašnjih i bivših javnih službenika legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, a javni službenik mora podnijeti i izražavanje koje može uvrijediti, uznemiriti, pa i ogorčiti. Međutim, ukazano je da takvo izražavanje u sredstvima javnog informisanja mora biti u suštini istinito, što u konkretnom slučaju nije budući da tuženi nisu objektivno izvijestili javnost o krivičnoj presudi koja je donesena protiv apelanta, iako iz spornog članka proizilazi da im je sadržina presude bila poznata. Takav način pisanja predstavlja, po mišljenju ovog suda, nezakonito vrijeđanje časti i ugleda apelanta, što ima kao posljedicu solidarnu odgovornost tuženih kao autora teksta i izdavača novina za klevetu prema članu 10 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članu 4 stav 1 i članu 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, te čl. 154 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
12. Prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete sud je, shodno odredbama člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete i člana 200 ZOO, uzeo u obzir da objava spornog članka predstavlja izuzetno jak napad na čast i ugled apelanta, da je povreda izvršena sredstvom javnog informisanja (štampa), da je apelant kao bivši ministar finansija i direktor banke poznat široj javnosti, da je upravo zbog funkcija koje je obavljao bio izložen javnosti i pažnji medija, što podrazumijeva da je samim tim preuzeo rizik objavljivanja tekstova u medijima koji će na različite načine interpretirati njegovo postupanje u poslovima vezanim za te funkcije, da činjenica da apelant nema dokumentaciju da je tražio medicinsku pomoć ne znači da, uslijed povrede časti i ugleda, nije trpio duševne bolove kad je saslušanjem apelanta utvrđeno da je objava spornog teksta izazvala duševne patnje kod apelanta, a koji tekst, s obzirom na sadržinu, ne može a da kod prosječne osobe ne izazove osjećanje neprijatnosti, nelagodnosti i duševne bolove. Takođe, sud je imao u vidu da je apelant oženjen, otac dvoje djece, da je trpjela i njegova porodica, protek vremena od učinjene povrede, da je apelant preduzeo mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta tražeći da se u „Nezavisnim novinama“ objavi njegov demanti, a tuženi nisu objavili ispravku, opozivanje izjave ili izvinjenje, da su u „Nezavisnim novinama“ i ranije objavljivani članci kojima se kleveta apelant. Istaknuto je da cilj satisfakcije nije da osiromaši štetnika i onemogući dalje bavljenje djelatnošću objavljivanja informacija, već upozorenje na obavezu objavljivanja istinite i tačne informacije. Takođe, po mišljenju suda, dosuđenje novčane satisfakcije nema cilj bogaćenje apelanta, već ublažavanje duševnih patnji.
13. Protiv prvostepene presude u usvajajućem dijelu tuženi su podnijeli žalbu. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 034655 12 Gž od 3. decembra 2012. godine žalbu tuženih u osporenom usvajajućem dijelu prvostepene presude (stav 1 izreke prvostepene presude) preinačio tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da mu po osnovu naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda uslijed širenja neistinitih navoda objavljenih u dnevnom listu „Nezavisne novine“ 25. januara 2008. godine u članku pod naslovom „Vračarov sud“ solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. decembra 2011. godine do isplate i da mu isplate naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 768,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je nesporno da je apelant presudom Okružnog suda od 21. januara 2008. godine proglašen krivim i osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM, zato što je kao odgovorno lice, direktor Nove banjalučke banke a.d. Banja Luka prikrio izdatu naplativu bezuslovnu garanciju plaćanja od 10. februara 2003. godine u vrijednosti od 11.726,547,54 evra (protivvrijednost od 22.966.443,35 KM), odnosno kao odgovorno lice poslovnu ispravu prikrio, čime je počinio krivično djelo falsifikovanja ili uništenja službene isprave. Istaknuto je da je navedena presuda poslužila kao povod za članak prvotuženog objavljen 25. januara 2008. godine u dnevnom listu „Nezavisne novine“, čiji je izdavač drugotuženi, pod naslovom „Vračarov sud“ u kojem je autor naveo “Kako je moguće da se sakrivanje 23 miliona KM kazni sa svega 20.000,00 KM,...“, te „Ostaje samo nada da ova presuda neće uticati i da ostali 'moćnici' uvide kako je dobro sakrivati milione, a za kaznu biti osuđen na hiljadarke“ i „Na kraju prvostepenog suđenja Vračar je uzviknuo kako bi u svakoj drugoj zemlji zbog onoga što je uradio dobio priznanje. Na kraju ga i jeste dobio.“
15. Po mišljenju drugostepenog suda, sporno je da li su citiranim rečenicama tuženi iznijeli ili prenijeli nešto neistinito ili se radi o vrijednosnom sudu.
16. Navedeno je da činjenica da je apelant kao javna ličnost, bivši ministar finansija Republike Srpske i generalni direktor Nove banjalučke banke, pomenutom krivičnom presudom proglašen krivim za krivično djelo falsifikovanje ili uništenje službene isprave, jer je prikrio izdatu naplativu bezuslovnu garanciju plaćanja u vrijednosti od približno 23 miliona KM. Prvoapelant je u uvodu predmetnog članka „Vračarov sud“ ukazao ukratko na sadržaj izreke pomenute presude koja je poslužila kao povod za pisanje i objavljivanje navedenog članka kao komentara na presudu, te se u tom dijelu članka nesumnjivo radi o istinitom izražavanju radi obavještavanja javnosti o predmetnoj presudi.
17. Kada su u pitanju rečenice u kojim autor pita „Kako je moguće da se sakrivanje 23 miliona KM kazni sa svega 20.000,00 KM“, te zaključuje „Ostaje samo nada da ova presuda neće uticati i da ostali 'moćnici' uvide kako je dobro sakrivati milione, a za kaznu biti osuđen na hiljadarke“, u njima, po mišljenju drugostepenog suda, nisu iznesene nove činjenice, već se radi o interpretaciji činjenica i mišljenju autora koje nije podložno dokazivanju i stoga se ne može smatrati neistinitim.
18. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju i sama forma predmetnog članka u okviru rubrike „Za ili protiv“ sugeriše lični pogled autora, kritički odnos prema pojedinim društvenim pojavama i autorovu ličnu interpretaciju činjenica prije nego izvještavanje o samim činjenicama, te se može smatrati mišljenjem prvotuženog kao autora članka o činjenicama prije nego iznošenje činjenica. Takva interpretacija činjeničnog opisa djela, iako pogrešna i neistinita (nesporno da apelant nije sakrio 23 miliona KM), ne može se smatrati klevetom, jer se radi o karikiranju činjeničnog opisa djela za koje je apelant proglašen krivim ali koje je izvršeno na način da javnost i prosječni čitalac ne mogu biti dovedeni u zabludu u pogledu djela za koje je apelant proglašen krivim jer je sam autor u uvodu teksta jasno označio obilježje bića djela za koje je apelant proglašen krivim.
19. U tom smislu, po mišljenju Okružnog suda, žalba jasno ukazuje da je prvostepenom presudom povrijeđen princip proporcionalnosti ravnoteže između ograničavanja slobode izražavanja i ugleda apelanta kao javne ličnosti iz člana 10 Evropske konvencije na štetu slobode izražavanja.
20. Na osnovu navedenog, po mišljenju Okružnog suda, ne radi se u konkretnom slučaju o neistinitom izražavanju u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete. Zbog toga apelantu nije pričinjena nematerijalna šteta na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti iz člana 11 navedenog zakona, pa mu ne pripada ni pravo na pravičnu naknadu po navedenom osnovu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i član 17 Evropske konvencije. Ukazao je da se iz sprovedenih dokaza vidi da su tuženi u predmetnom novinskom članku namjerno pogrešno javnosti naveli činjenicu da je apelant, umjesto garancije, u stvari prikrio 23 miliona KM a da je zbog toga kažnjen sa 20.000 KM i onda u tom članku iznijeli svoje mišljenje i svoje stavove na takve činjenice, tvrdeći da je presudu donio „Vračarov sud“, da je takva presuda priznanje za apelanta, a da ostaje samo nada da i ostali moćnici neće uvidjeti kako je dobro skrivati milione a za kaznu biti osuđeni na hiljadarke. U slučaju da su tuženi iznijeli svoje mišljenje o pomenutoj krivičnoj presudi i svoje kritičke stavove o njoj, ali prema onome za šta je apelant stvarno osuđen, u tom slučaju se ne bi radilo o kleveti. Navodi da su tuženi imali namjeru da predmetni članak napišu objektivno, tačno i istinito prikazujući stvarne činjenice, onda oni u navedenom novinskom članku ne bi propustili da prikažu neke od zaključaka iz pomenutih presuda kao što je zaključak da radnjama apelanta nikome nije pričinjena nikakva šteta ili da nema nestanka bilo kakvog novca. Smatra da ovakvim negativnim pisanjima tuženih u predmetnom članku apelantu je u široj javnosti narušen ugled kao osobe od značajnog političkog i javnog ugleda i uticaja, čime je pretrpio štetu a što je detaljno opisao u svojoj izjavi na glavnoj raspravi. Istakao je da tuženi nisu objavili ni demanti apelanta koji im je dostavljen na navedeni novinski članak kako bi smanjili štetu koju je apelant pretrpio objavljivanjem članka a što su po zakonu bili obavezni da objave.
b) Odgovor na apelaciju
22. Okružni sud u odgovoru navodi da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
23. U svom zajedničkom odgovoru na apelaciju tuženi su naveli da se za štetu od klevete ne odgovara po principu objektivne odgovornosti. Smatraju da u konkretnom slučaju suprotno navodima iz apelacije nije ostvaren treći uslov. Naime, da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je da se dokaže da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja učesnika (tuženih). Tuženi ukazuju i na Deklaraciju o slobodi političke debate u medijima (2004) koja je od značaja i za BiH kao članicu Savjeta Evrope, koja dopušta veći stepen pretjerivanja i provociranja. Stoga, po mišljenju tuženih, osporenom presudom nije došlo do kršenja principa proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja slobode medija, s jedne strane, i ugleda javne ličnosti (apelanta), s druge strane.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti deo Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Odgovornost za klevetu Član 5. stav 1.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(... ) Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društenom svrhom.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
VI. Dopustivost
a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
28. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom.
Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
Član 10 Evropske konvencije glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda budući da uključuje obaveze i odgovornosti može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
29. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizilazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca, koji je tražio zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10 Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2 ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 18, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), smatra da apelant nije bio «žrtva» kršenja člana 10 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak nije se ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa apelantovi navodi u vezi sa povredom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije moraju da se odbace kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
30. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke ) b Dopustivost u odnosu na ostala prava
31. U odnosu na ostale apelantove navode Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 034655 12 Gž od 3. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo iz člana 17 Evropske konvencije.
36. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi odgovorni za klevetu, tj. da su iznošenjem određenih neistinitih informacija o apelantu prouzrokovali štetu njegovom ugledu, te da se slijedom toga obavežu da mu na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda naknade nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, odnosno je li osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
38. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se, radi zaštite njegovog ugleda, ograniči pravo tuženog na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10 Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava. Stoga iako apelant u konkretnom slučaju nije eksplicitno u apelaciji naveo povredu prava iz člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da navedeno u suštini proizilazi iz apelantovih navoda.
40. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava iz člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od opšteg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što saopštava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informisana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak iako je neka osoba poznata javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109 i 110).
41. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li sa osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, te je li joj data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se takođe uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. da li je ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
42. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se sporni članak bavio pitanjem apelantove krivičnopravne odgovornosti utvrđene presudom Okružnog suda od 21. januara 2008. godine, te da je apelant javna ličnost imajući u vidu funkcije koje je obavljao (bivši ministar finansija RS i direktor Nove banjalučke banke). Stoga se može zaključiti da je sporni članak imao cilj da doprinese javnoj debati na način da javnost dobije informacije u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti budući da je nesporno apelant osoba poznata u javnosti zbog veoma važnih funkcija koje je obavljao. Dakle, Ustavni sud prihvata da je pitanje apelantove krivičnopravne odgovornosti u okolnostima konkretnog slučaja predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je sporni članak koji se bavio tim pitanjem, kao takav, predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo dobivati ih, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druge osobe.
43. U pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao da se radi o neistinitim informacijama-činjenicama dok se, po mišljenju drugostepenog suda, u konkretnom slučaju radilo o „iznošenju mišljenja“ o činjenicama utvrđenim presudom Okružnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
44. Imajući u vidu sadržaj spornog teksta, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju mišljenja tuženih o krivičnoj odgovornosti apelanta na način da se od prvoapelanta kao autora teksta interpretira presuda Okružnog suda kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo falsifikovanje ili uništenje službene isprave jer je prikrio izdatu naplativu bezuslovnu garanciju plaćanja u vrijednosti od približno 23 miliona KM. Ustavni sud zapaža da je prvotuženi u uvodu predmetnog članka jasno ukazao na sadržaj izreke pomenute presude iz čega se kod javnosti mogao izvući jasan zaključak o tome za koje je krivično djelo apelant proglašen krivim zbog čega Ustavni sud, s obzirom na činjenice predmeta, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u stavu Okružnog suda da se u tom dijelu spornog članka nesumnjivo radi o istinitom izražavanju. Međutim, Okružni sud je utvrdio da se, suprotno stavu prvostepenog suda, daljnji sadržaj spornog članka odnosi na mišljenje autora-prvotuženog o navedenoj presudi. Dakle, Okružni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o vrijednosnom sudu-mišljenju prvotuženog koji ima svoju činjeničnu osnovu u presudi Okružnog suda, te da takvo mišljenje predstavlja kritički odnos prvoapelanta prema društvenim pojavama (osuđujuća presuda protiv apelanta kao javne ličnosti) koji nije mogao dovesti u zabludu javnost, odnosno prosječnog čitaoca budući da je na početku spornog članka jasno označeno obilježje bića krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u smislu standarda Evropskog suda ispitao sporno izražavanje autora ocjenjujući kako njegov sadržaj, tako i rubriku u kojoj je objavljen, te da je zaključio da je cilj autora članka koji je objavljen u rubrici „Za ili protiv“ bio da iznese lično mišljenje o toj presudi a ne da okleveta apelanta. Zbog toga je Okružni sud našao da je prvostepenom presudom povrijeđen princip proporcionalnosti ravnoteže između ograničavanja slobode izražavanja i zaštite ugleda apelanta, kao javne ličnosti, u smislu člana 10 Evropske konvencije, ali na štetu izražavanja. Imajući u vidu sadržaj spornog članka, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da se u konkretnom slučaju radi o vrijednosnim sudovima-mišljenju koji svoju potporu imaju u presudi Okružnog suda kojom je apelant proglašen krivim, te da stoga sporno izražavanje u takvim okolnostima nije bilo pretjerano, zbog čega nije došlo do povrede ugleda apelanta kao javne ličnosti iz člana 8 Evropske konvencije, te da sljedstveno tome apelant nema pravo na satisfakciju.
45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Okružnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Ostali navodi
46. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoje odlučenje ponudio jasne i precizne razloge u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud osporenu odluku zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra su i ovi apelantovi navodi takođe neosnovani.
47. U odnosu na povredu prava iz člana 17 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: «Ništa u ovoj konvenciji ne može da se tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.» Iz navedenog proizilazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu prethodna razmatranja i stavove Ustavnog suda o povredi ustavnih prava na koje je apelant ukazao u apelaciji, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u smislu člana 17 Evropske konvencije „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje [apelantovih prava] u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“. S obzirom na to, proizlazi da su i navodi apelacije o povredi prava iz člana 17 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije budući da je redovni sud u osporenoj presudi dao jasno obrazloženje svojih zaključaka o tome da sporno izražavanje ne predstavlja neistinite činjenice, već vrijednosni sud koji ima potporu u činjenicama, te da je postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu ugleda i prava tuženih na slobodu izražavanja.
49. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava iz člana 17 Evropske konvencije jer u okolnostima apelantovog slučaja ništa ne ukazuje da je „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“.
51. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman