Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-340/13 (L. D.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Troškovi i izdaci
- Legitimno očekivanje
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Uporedive situacije
- Porez
- Šta se ne smatra imovinom
- Propisano zakonom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-340/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 340/13, rješavajući apelaciju L. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tač. h) i m), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija L. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001168 11 U od 25. avgusta 2011.
godine, Rješenja Ministarstva finansija – Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/11-450-836/10 od 3. marta 2011. godine i Rješenja Poreske uprave – Područni centar Istočno Sarajevo broj 06/1.07/0702/2-45-26-34/09 od 13. aprila 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija L. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001168 11 U od 25. avgusta 2011. godine, Rješenja Ministarstva finansija – Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/11-450-836/10 od 3. marta 2011. godine i Rješenja Poreske uprave – Područni centar Istočno Sarajevo broj 06/1.07/0702/2-45-26-34/09 od 13. aprila 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija L. D. podnesena protiv Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 21.05/714-256/12 od 29. oktobra 2013. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Višegrad broj 21.15/714.1-DN-275/12 od 9. jula 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. L. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je 24. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001168 11 U od 25. avgusta 2011. godine, Rješenja Ministarstva finansija – Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 06.05/11-450-836/10 od 3. marta 2011. godine i Rješenja Poreske uprave – Područni centar Istočno Sarajevo (u daljnjemu tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.07/0702/2-45-26-34/09 od 13. aprila 2010. godine. Apelant je, 13. februara i 11. marta 2013. godine dopunio apelaciju. Takođe, apelant je, 28. novembra 2013. godine, Ustavnom sudu dostavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio prodaju zemljišta pod kućom; ukinuo Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Područna jedinica Višegrad – zemljišno knjižna kancelarija Višegrad (u daljnjem tekstu: RUGIP) broj 21.15/714.1-DN-275/12 od 9. jula 2012. godine i Rješenje Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 1 024401 12 i od 1. novembra 2013. godineˮ, do donošenja odluke o apelaciji. Konačno, apelant je, na zahtjev Ustavnog suda od 16. decembra 2013. godine, Ustavnom sudu 26. decembra 2013. godine, dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da osporava i Rješenje RUGIP-a Banjaluka broj 21.05/714-256/12 od 29. oktobra 2013. godine i Rješenje RUGIP-a broj 21.15/714.1-DN-275/12 od 9. jula 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 340/13 od 15. januara 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, RUGIP-a i Ministarstva finansija, zatraženo je 26. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, RUGIP, Okružni sud i Ministarstvo finansija su 2, 14, 16. i 22. decembra 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Postupak okončan osporenim odlukama
6. Poreska uprava je Rješenjem broj 06/1.07/0702/2-45-26-34/09 od 13. aprila 2010. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 13. aprila 2010. godine) naložila apelantu, kao poreskom obvezniku, da izvrši plaćanje prijavljene, a neplaćene obaveze po osnovu poreza na dohodak, za period od 1. januara 2007. do 13. aprila 2010. godine u ukupnom iznosu od 7.566,87 KM, koji se sastoji od glavnog duga u iznosu od 5.608,40 KM i obračunatih kamata u iznosu od 1.958,47 KM (tačka 1 izreke). Određeno je da je apelant, ukupan iznos neplaćenih obaveza iz tačke 1 ovog rješenja, dužan platiti u roku od 10 (deset) radnih dana od dana uručenja rješenja (tačka 2 izreke). Određeno je da će se, ukoliko apelant prijavljene a neplaćene obaveze ne uplati u ostavljenom roku, pristupiti postupku prinudne naplate bez daljnjeg obavještavanja, uz uvećanje obaveze za 10% na ime posebne takse te 5% na ime troškova prinudne naplate (tačka 3 izreke) i da izjavljena žalba ne odlaže izvršenje rješenja (tačka 4 izreke).
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku kontrole i naplate prijavljenih poreskih obaveza utvrđeno da je apelant kao poreski obveznik podnio poresku prijavu, obrazac 1004 kojim je obračunao i prijavio iznos obaveza pobliže navedenih u tački 1 izreke rješenja. Navedeno je da apelant prijavljenu obavezu nije u cijelosti platio u zakonskom roku, pa mu je stoga, u skladu sa članom 62 Zakona o Poreskoj upravi – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpskeˮ broj 112/07) naloženo da uplati prijavljene, a neplaćene obaveze. Navedeno je i da je na iznos neplaćenih obaveza obračunata zatezna kamata zbog neblagovremenog plaćanja obaveza po stopi od 0,06% dnevno shodno članu 89 Zakona o poreskoj upravi sa 13. aprilom 2010. godine. Rok za plaćanje neizmirene poreske obaveze utvrđen je u skladu sa odredbama člana 63 Zakona o poreskoj upravi. Tačkom 3 izreke apelant je upozoren na postupak prinudne naplate bez daljnjeg obavještavanja, ukoliko naložene obaveze ne plati u ostavljenom roku, kao i na posljedice koje iz tog postupka proizlaze, saglasno odredbama čl. 61 i 66 Zakona o Poreskoj upravi.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo finansija (Odbor za rješavanje poreskih žalbi) je Rješenjem broj 06.05/11-450-836/10 od 3. marta 2011. godine, žabu odbilo, kao neosnovanu.
9. U upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv Rješenja Ministarstva broj 06.05/11-450-836/10 od 3. marta 2011. godine, Okružni sud je Presudom broj 4 0 U 001168 11 U od 25. avgusta 2011. godine, tužbu odbio, kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da su i po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju, organi Ministarstva finansija pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo o čemu su dali jasne i valjane razloge. Naime, i po stavu Okružnog suda, iz spisa predmeta proizlazi da je apelant 2. juna 2009. godine podnio godišnje poreske prijave za porez na dohodak za 2007. godinu, u kojoj je iskazao poresku obavezu u iznosu od 3.150,00 KM, te za 2008. godinu, u kojoj je iskazao poresku obavezu u iznosu od 2.458,40 KM. U spisu predmeta je zatečen zahtjev za umanjenje poreske osnovice za 2007. i 2008. godinu, koje umanjenje je i prihvaćeno, s obzirom na to da je apelantu naloženo plaćanje predmetnih obaveza koje je i prikazao u poreskim prijavama, odnosno, u iznosima pobliže određenim u godišnjim poreskim prijavama za porez na dohodak. Stoga se tužbeni navod da Ministarstvo finansija (tuženi) nije odlučilo o zahtjevu za umanjene poreske osnovice, ne može prihvatiti, s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je prihvaćen iznos koji je apelant naveo, u godišnjoj poreskoj prijavi za porez na dohodak-umanjenja-poreske osnovice – umanjenje za izdržavane članove. S tim u vezi, navedeno je da je tuženi pravilno postupio kada je apelantu naložio plaćanje prijavljenih, a neplaćenih obaveza koje je sam apelant prijavio i u iznosu koji je naveden u poreskoj prijavi.
10. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine, zahtjev odbio. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud je istakao da iz podataka spisa proizlazi da je apelant kao poreski obveznik podnio poreske prijave za porez na dohodak za 2007. i 2008. godinu, na propisanom obrascu, 2. juna 2009. godine. Navedeno je da je apelant u prijavi za porez na dohodak za 2007. godinu iskazao ukupan prihod u toj godini u iznosu od 47.940,00 KM, te umanjenje poreske osnovice za izdržavane članove porodičnog domaćinstva u iznosu od 984,00 KM, a takođe i iznos poreskog kredita za porez plaćen izvan teritorije Republike Srpske u iznosu od 2.397,00 KM. Navedeno je da je na osnovu podataka koje je prijavio apelant izvršen obračun poreza koji apelant treba da plati i to za 2007. godinu u visini od 3.150,00 KM. Nadalje, navedeno je da je za 2008. godinu apelant prikazao ukupan iznos neto primanja od 43.424,00 KM te umanjenje osnovice za izdržavane članove porodičnog domaćinstva u iznosu od 1.200,00 KM, te iznos poreza plaćenog van teritorije Republike Srpske od 2.171,20 KM, pa da je na osnovu tih podataka utvrđeno da je ukupan iznos poreza za 2008. godinu u visini od 2.458,00 KM. Dalje je navedeno da iz apelantove kartice poreskog obveznika, proizlazi da navedene poreske obaveze apelant nije izmirio u zakonom propisanom roku, iz kog razloga je prvostepenim rješenjem na osnovu odredbe člana 62 Zakona o Poreskoj upravi, apelantu naloženo da izvrši uplatu prijavljene, a neplaćene obaveze u ukupnom iznosu glavne obaveze od 5.608,40 KM. Na iznos prijavljene obaveze, zbog neplaćanja u zakonskom roku, na osnovu odredbe člana 89 Zakona o Poreskoj upravi, obračunata je zakonska kamata po stopi od 0,06% dnevno u iznosu od 1.958,47 KM.
11. I po ocjeni Vrhovnog suda apelantu je pravilno nametnuta obaveza plaćanja poreza na dohodak za 2007. i 2008. godinu, shodno podnesenim prijavama, jer nije izvršio uplatu prijavljenih obaveza u zakonom propisanom roku. Naime, obaveza podnošenja godišnje prijave za porez na dohodak do 31. marta tekuće godine za prethodnu je propisana odredbama člana 41 Zakona o porezu na dohodak. Obveznik je dužan da u prijavi iskaže sve prihode ostvarene u toku poreske godine, kao i plaćene poreze, a obveznici za koje je preplaćen porez po odbitku dužni su tražiti povrat poreza podnošenjem godišnje poreske prijave. Navedeno je da je prijavu za porez na dohodak za 2007. i 2008. godinu apelant podnio na propisanim obrascima 2. juna 2009. godine, shodno odredbama člana 41 stav 6 Zakona o poreskoj upravi, nakon što mu je ranija prijava od 21. aprila 2008. godine, vraćena, jer nije bila podnesena na propisani način. Takođe, navedeno je da je apelantu data i uputa za postupanje i otklanjanje nedostataka što je apelant učinio tek 2. juna 2009. godine. S obzirom na to da se prijava prema odredbi člana 41 stav 3 Zakona o poreskoj upravi, smatra podnesenom onog dana kada je primi Poreska uprava u obliku, na način i u mjestu propisanom tim zakonom, proizlazi da je apelant predmetne prijave podnio tek 2. juna 2009. godine.
12. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je uz navedene godišnje poreske prijave apelant podnio i zahtjev za umanjenje poreske osnovice po osnovu izdržavanja članova porodice, koje iznose je i naveo u poreskoj prijavi i koji su prihvaćeni od strane tužene. Takođe je prihvaćen prijavljeni iznos neto primanja, te iznos poreza plaćen izvan teritorije Republike Srpske – poreski kredit, shodno odredbi člana 48 Zakona o porezu na dohodak, za koji je umanjen ukupno obračunati porez, s obzirom da apelant ostvaruje prihod van teritorije Republike Srpske, u Federaciji BiH, gdje je i zaposlen u Kantonalnom tužilaštvu u Goraždu.
13. Slijedom toga, Vrhovni sud je istakao da nije bilo osnova, a ni potrebe da tuženi organ nakon podnošenja poreskih prijava, donosi posebno rješenje o ukupnom iznosu obaveze, kako apelant navodi, a obaveza donošenja rješenja za plaćanje nastaje tek kada se obaveza ne plati u roku i tada nastaje i obaveza za obračun kamata, kako je propisano odredbom člana 62 Zakona o poreskoj upravi. Navodi apelanta da mu nije izvršeno umanjenje osnovice za iznos troškova korišćenja vlastitog automobila za odlazak na posao, službena putovanja i dr., a prema potvrdi Kantonalnog tužilaštva Goražde za 2007. godinu u iznosu od 2.489,00 KM i za 2008. godinu u iznosu od 5.544,00 KM je neosnovan s obzirom da Zakonom o porezu na dohodak, nije predviđena mogućnost za umanjenje poreske osnovice po osnovu troškova prevoza i korišćenja vlastitog automobila, pa se takav zahtjev apelanta nije mogao prihvatiti. Nadalje, u pogledu apelantovog zahtjeva za priznavanje naknada za prevoz na posao, navedeno je da troškovi prevoza na posao, prema odredbama člana 7 Zakona o porezu na dohodak, predstavljaju prihode koji se ne oporezuju, ali se kod apelanta radi o troškovima koji su nastali po tom osnovu, a ne o isplaćenim naknadama, pa iz tog razloga i ne mogu da budu osnov za umanjenje poreske osnovice, kako to pogrešno smatra apelant. Kada je u pitanju umanjenje poreske osnovice za izdržavane članove porodičnog domaćinstva, odredbom člana 9 Zakona o porezu na dohodak, umanjenje je propisano u procentu od 20% neoporezivog dijela dohotka po izdržavanom članu uže porodice, kako je to učinjeno i kod apelanta, pa navod da za liječenja dva člana porodice ima dodatne troškove nije od uticaja. Iz iznijetih razloga, po ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanoj presudi nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35 stav 2 Zakona o upravnim sporovima, pa se zahtjev apelanta za njeno vanredno preispitivanje odbija kao neosnovan.
Postupak izvršenja Rješenja od 13. aprila 2011. godine
14. Budući da apelant nije postupio po rješenju od 13. aprila 2010. godine, koje je postalo izvršno 25. marta 2011. godine, Ministartsvo finansija je 24. maja 2012. godine, pod brojem 06/1.07/0702/3-457-1-769-3/11, RUGIP-u podnijelo Zahtjev za uknjižbu zakonske hipoteke na nekretninama apelanta. Odlučujući o podnesenom zahtjevu RUGIP je 9. jula 2012. godine donio Rješenje broj 21.15/714.1-DN-275/12 kojim je dozvoljena predložena uknjižba zakonske hipoteke na nakretninama pobliže opisanim u izreci rješenja, u vlasništvu apelanta 1/1, radi obezbjeđenja potraživanja poreza u ukupnom iznosu od 9.889,11 KM sa kamatnom stopom od 0,06 % dnevno na iznos glavnog duga i posebne takse počev od 29. aprila 2011. do 31. decembra 2011. godine i 0,04 % od 1. januara 2012. godine do dana naplate i 5% troškova postupka na doračunate kamate u korist Ministarstva finansija (prvi stav izreke). Zabilježena je zabrana otuđenja ili daljnjeg opterećenja predmetnih nekretnina bez pismene saglasnosti Poreske uprave (stav dugi izreke).
15. Odlučujući o žalbi apelanta, njegove supruge i njihova dva sina, izjavljenoj protiv Rješenja od 9. jula 2012. godine, direktor RUGIP-a je donio Rješenje broj 21.05/714-256/12 od 29. oktobra 2013. godine, kojim je odbio, kao neosnovanu, izjavljenu žalbu. Istim rješenjem je određeno da se stav 2 izreke briše te da ostaje na snazi samo stav 1 izreke. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon razmatranja žalbe, ožalbenog rješenja i svih spisa predmeta, zaključeno da je ožalbeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana. U postupku koji je prethodio donošenju ožalbenog rješenja prvostepeni organ je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za rješavanje ove upravne stvari pa stoga nema potrebe za novim preispitivanjem utvrđenog činjeničnog stanja, jer se to stanje navodima žalbe nije moglo dovesti u sumnju. Navedeno je da je za svoju odluku prvostepeni organ dao potpune i jasne razloge kojima su cijenjeni i navodi koji se u žalbi iznose, pa se na te razloge, a u odgovoru na navode žalbe, poziva i ovaj drugi organ na osnovu člana 230 stav 2 ZUP-a. Na kraju rješenja je navedeno da je to rješenje konačno u upravnom postupku i protiv istog nije dozvoljena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor, tužbom kod mjesno nadležnog Okružnog suda, u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja.
16. Ustavni sud konstatuje da je apelant uz dopunu apelacije, između ostalog, dostavio Rješenje Osnovnog suda broj 91 0 I 024401 12 I od 1. novembra 2013. godine (kojim se apelantov prigovor na Rješenje o izvršenju smatra povučenim) i Rješenje RUGIP-a od 29. oktobra 2013. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz Rješenja Osnovnog suda broj 91 0 I 024401 12 I od 1. novembra 2013. godine, proizlazi da je u pravnoj stvari tražioca izvršenja Ministarstvo finansija RS – Poreska uprava – Područni centar Istočno Sarajevo, protiv apelanta kao izvršenika, radi izvršenja, vsp. 9.889,11 KM Rješenjem o izvršenju broj 0 I 024401 12 I od 3. jula 2013. godine, dozvoljeno predloženo izvršenje. Međutim, kako je navedeno u rješenju apelant je skupa sa drugim licima, 13. jula 2013. godine podnio prigovor protiv donesenog rješenja o izvršenju, te da je Zaključkom suda od 4. septembra 2013. godine, apelant pozvan da uredi podneseni prigovor na rješenje o izvršenju. Dalje je navedeno da apelant nije postupio po zaključku suda te da je stoga doneseno rješenje kojim se apelantov prigovor na Rješenje o izvršenju smatra povučenim. Ustavni sud konstatuje da apelant nije Ustavni sud obavijestio da li je protiv tog rješenja podnio žalbu ili eventualno prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
17. Takođe, Ustavni sud konstatuje da apelant nije obavijestio Ustavni sud o daljnjem toku predmetnog izvršnog postupka niti je Ustavni sud obavijestio da li je protiv Rješenja od 29. oktobra 2013. godine (kojim je odbijena žalba apelanta, njegove supruge i njihova dva sina, izjavljenoj protiv Rješenja od 9. jula 2012. godine kojim je dozvoljena uknjižba zakonske hipoteke na nekretninama u vlasništvu apelanta), pokrenuo upravni spor.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant ističe, između ostalog, da je blagovremeno podnio poresku prijavu, a da poreski organ nije donio rješenje o svim njegovim zahtjevima za oslobađanje od plaćanja poreza i da je iznos poreza koji je uplaćen za raniju godinu trebalo da se odbije od ukupnih prihoda. Dalje, pojašnjava, da je u zahtjevu za oslobađanje naveo da, zbog prirode radnog mjesta koje je u Goraždu, on dolazi iz Višegrada svojim vlastitim vozilom, „jer drugih povoljnihˮ prevoznih sredstava nema i da godišnje izdvaja iznos od preko 5.000,00 KM. U tom kontekstu, ukazao da je Ustavni sud u predmetu U 7/12 utvrdio diskriminaciju prema sudijama i tužiocima u pogledu troškova prevoza, odvojenog života i toplog obroka. Osim toga, navodi da je podnio i zahtjev za oslobođenje od poreza za „kćerku Z. P. koja živi sa apelantom u istoj kući sa mužem i djetetomˮ, te za čije izdržavanje apelant doprinosi. Navodi da o zahtjevu za umanjenje poreza po više osnova, prvostepeni organ nije odlučio, a Ministarstvo se na te prigovore nije izjasnilo. Smatra da nije bilo osnova za obračun kamata zbog neblagovremene uplate. Tvrdi da su u Federaciji BiH sudski organi u sličnim predmetima zauzeli stav da se plaćeni porez „za prethodnu godinu treba da odbije od ukupnog prihoda i ne obračunava porezˮ. Ističe da „sredstva za plaću dobija u Federaciji BiH, te da smatra da i u pogledu plaćanja poreza, za njega važe zakoni Federacije BiHˮ. Ukazuje i na Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U 28/11 od 25. januara 2012. godine u kojoj je utvrđeno da Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika. Smatra da je on dvostruko diskriminisan jer je na troškove prevoza morao da plaća i porez. Takođe, smatra da je o njegovom zahtjevu za umanjenje trebalo da bude doneseno novo rješenje te da stoga nije mogao bilo šta da uplaćuje dok se porez ne odredi rješenjem, niti je bilo čime uticao na dugo trajanje postupka, donošenja odluke, tako da se ne može obavezati na plaćanje kamata. Ponavlja da je blagovremeno podnio poreske prijave za ostatak poreza te da ga je Poreska uprava, dopisom od 25. maja 2009. godine obavijestila da mu vraćaju poreske prijave za obje godine kao i obrazac „PRUP od 30. marta 2009. godineˮ, sa pratećom dokumentacijom, jer isti nisu podnijeti na propisanim obrascima. Navodi da je Poreska uprava „antidatiralaˮ njegov potpis na obrascima, da je apelant prijavu podnio 2. juna 2009. godine, jer je datum stavio poreski službenik M. A., njegov je rukopis, a ne apelantov, jer je apelantova prijava odbačena ranije, 25. maja 2009 godine i od tada apelant nije više dolazio u Poresku upravu, jer je „shvatio da se šikaniraˮ kako se ne bi odlučilo o njegovim zahtjevima. Smatra da Poreska uprava s njim nije htjela ostvariti bilo kakvu saradnju i međusobno informisanje o plaćanju poreza, nego se ponaša kao zakonodavni organ, a ne organ uprave, a smatra da ga je D. N., kojega je ranije krivično gonio kao tužilac u Višegradu, zbog zloupotrebe službenog položaja, „svjesno šikaniraoˮ vraćajući mu prijave, te je očito da nije imao pristup nezavisnom upravnom organu u skladu sa odredbama člana 6 Evropske konvencije.
19. Nadalje, u dopuni apelacije od 26. decembra 2013. godine, apelant navodi da osporava Rješenje RUGIP-a od 29. oktobra 2013. godine i 9. jula 2012. godine. Osim toga ukazuje da „je nastupila apsolutna zastara naplate poreza za šest godina, odnosno naplata poreza za 2007. godinuˮ. Ukazuje da je Osnovni sud u Višegradu donio Rješenje o izvršenju broj 0 I 024401 12 I od 3. jula 2013. godine, po prijedlogu za izvršenje na njegovoj nekretnini na kojoj je 2001. godine sagradio kuću sa porodicom, koji je podnijela Poreska uprava, te da je njegova porodica „dostavila prigovor 11. jula 2013. godine, a koji se Zaključkom suda od 4. septembra 2013. godine smatra povučenimˮ. Smatra da se ne može zasnivati hipoteka na predmetnom zemljištu jer je u međuvremenu na njemu sagrađena kuća koja je u suvlasništvu njegova četiri člana porodice. Apelant navodi da je tražio „izuzeće na koje su se sudije oglušile i odbijaju da prihvate umješačeˮ. Budući da, kako tvrdi sud nije odlučio o izuzeću on nije preduzimao daljnje radnje „nego je uputio pritužbu Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiHˮ. U dopuni apelacije od 11. marta 2013. godine, naveo da je povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda a koji je okončan osporenom presudom od 19. decembra 2012. godine, platio sudsku taksu u iznosu od 300,00 KM te je predložio da se, u slučaju uvažavanja apelacije, tuženi obavežu na naknadu tog iznosa.
b) Odgovor na apelaciju
20. Ministarstvo finansija je istaklo da se iz navoda apelacije „ne može jasno i nedvosmisleno utvrditi koji su razlozi podnošenja apelacije (nečitko i nejasno)ˮ međutim, pod pretpostavkom da je apelant nezadovoljan odlukom Vrhovnog suda od 19. decembra 2012. godine, i da se navodi apelacije odnose na predmet iz te odluke, Ministarstvo finansija smatra apelaciju potpuno neosnovanom. Navedeno je da je nesporno da apelant nije platio svoje poreske obaveze, a što je utvrđeno u postupku pred Poreskom upravom (prvostepeni postupak), u žalbenom postupku (drugostepeni postupak), u upravnom sporu pred Okružnim sudom, kao i u sporu po zahtjevu za vanredno preispitivanje odluke pred Vrhovnim sudom. Svim ovim aktima je konačno utvrđena poreska obaveza apelanta, pri čemu je jasno da su sva zakonom dopuštena umanjenja poreza na dohodak, prihvaćena od strane Poreske uprave u pogledu njegove zakonske obaveze poreza na dohodak. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant prijavio svoju poresku obavezu poreza na dohodak za 2007. i 2008. godinu poreskom prijavom od 2. juna 2009. godine, koju prijavu je podnio nadležnom poreskom organu, te da je prijavio i iskazao umanjenje poreske osnovice za izdržavane članove porodice (prijava od 28. marta 2008. godine), koje prijave su kao takve i evidentirane u evidenciji koja se za apelanta vodi u Poreskoj upravi, na osnovu koje evidencije je naloženo apelantu plaćanje poreskih obaveza, te su njegovi navodi da nije odlučeno o njegovom zahtjevu za umanjenje poreske osnovice po osnovu izdržavanih članova porodice i o povredi ljudskih prava (diskriminacija) iz Evropske konvencije, neosnovani. Takođe, navedeno je da se poreska osnovica prema poreskim zakonima Republike Srpske ne može umanjiti po osnovu troškova prevoza koje je apelant imao, već je kao poresko oslobađanje propisana naknada za prevoz koju poslodavac plaća poreskom obvezniku te da je stoga netačan navod apelanta da se u Republici Srpskoj oporezuju troškovi prevoza. Osim toga, ukazano je da nije tačan apelantov navod da je njegova poreska obaveza zastarila jer se na njegovu poresku obavezu, shodno članu 102 Zakona o poreskom postupku Republike Srpske primjenjuju rokovi o zastarjelosti iz Zakona o Poreskoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpskeˮ, broj 112/07-prečišćeni tekst, 22/08 i 34/09).
21. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja apelacije, „koja je većim dijelom nečitkaˮ ne proizlazi da apelant pobija Presudu broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine, već se navodi apelacije o povredi prava odnose na akte prvostepenog organa tuženog i Poreske uprave, donesene u postupku prinudne naplate poreskih obaveza i rješenja Osnovnog suda koji su uslijedili nakon donošenja navedene presude. Neovisno od toga, Vrhovni sud je naveo da ostaje kod svih razloga datih u obrazloženju pobijane presude, te smatra da njenim donošenjem nisu povrijeđena prava na koja se apelacijom ukazuje.
22. Okružni sud je naveo da su pravilne i na zakonu zasnovane presude Vrhovnog suda i Okružnog suda, te je stoga predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. RUGIP je istakao da je na osnovu zahtjeva Ministarstva finansija doneseno Rješenje broj 21.15/714.1-DN-275 od 9. jula 2012. godine kojim se dozvoljava uknjižba zakonske hipoteke na apelantovim nekretninama, da je na to rješenje apelant uložio žalbu drugostepenom organu koja je donijela Rješenje broj 21.05/714-256/12 od 29. oktobra 2013. godine kojim se žalba odbija, a stav 2 briše.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o Poreskoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 112/07 – prečišćeni tekst, 22/08 i 34/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim Zakonom se uređuje osnov za sprovođenje i izvršavanje zakona iz oblasti poreza Republike Srpske i na zakonu zasnovanih podzakonskih propisa, te definišu prekršaji i krivična djela i sankcije iz oblasti poreza.
Poreske prijave Član 41. stav 3.
(3) Poreska prijava se smatra podnesenom onog dana kada je primi PU u obliku, na način i u mjestu propisanim ovim Zakonom i podzakonskim aktima koje donese PU.
Član 61.
(1) Utvrđivanje obaveze je evidentiranje iznosa obaveze obveznika u evidenciju PU.
(2) Utvrđivanje poreske obaveze PU vrši:
1. po prijemu poreske prijave ili izmijenjene poreske prijave obveznika u kojoj je obračunao obavezu;
2. po usklađivanju iznosa obaveze prijavljene u poreskoj prijavi;
3. po podnošenju poreske prijave koju je PU pripremila u ime obveznika i u kojoj je PU obračunala obavezu.
(3) U slučaju kada je utvrđivanje izvršeno prema stavu 2. tačke 2. i 3. ovog člana, evidentiranje iznosa obaveze se vrši nakon što se pripremi rješenje za uplatu iznosa utvrđene obaveze i uruči obvezniku.
(4) Kad se utvrdi da obaveza nije plaćena u roku propisanom ovim ili drugim poreskim zakonima, kao troškovi naplate, platiće se 5% od ukupne obaveze, ali ne manje od 100 KM.
(5) Rukovodilac organizacione jedinice PU koja je izvršila utvrđivanje obaveze ili Odbor za rješavanje poreskih žalbi mogu poništiti ili izmijeniti utvrđenu obavezu.
Plaćanje poreske obaveze Član 63. stav 1.
(1) Obavezu iz rješenja za plaćanje treba platiti u roku od deset radnih dana nakon dana uručenja rješenja.
Kamatna stopa Član 89. stav 1.
(1) Na iznos obaveze koja nije plaćena u zakonom propisanom roku plaća se kamata po stopi od 0,06% dnevno.
25. Zakon o porezu na dohodak („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 91/06, 128/06, 120/08, 71/10, 1/11 i 107/13; koji je bio u primjeni do 31. avgusta 2015. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Predmet zakona Član 1.
(1) Porez na dohodak plaćaju, u skladu sa odredbama ovog zakona, fizička lica koja ostvaruju dohodak.
(2) Oporezivanje dohotka fizičkih lica uređuje se isključivo ovim zakonom. (3) Poreska oslobađanja i olakšice mogu se uvoditi samo ovim zakonom.
Prihodi koji podliježu oporezivanju Član 3.
(1) Porez na dohodak fizičkih lica obračunava se i plaća na slijedeće vrste prihoda:
a) lična primanja;[…] (2) Prihodi iz stava 1. ovog člana oporezuju se bilo da su ostvareni u novcu, u naturi, činjenjem ili na drugi način.
Poreski obveznik Član 5.
(1) Poreski obveznik je fizičko lice koje po odredbama ovog zakona ostvaruje oporezivi dohodak (u daljem tekstu: obveznik).
(2) Obveznik poreza na dohodak je rezident Republike Srpske (u daljem tekstu: rezident), za dohodak ostvaren u Republici Srpskoj, drugom entitetu, Brčko Distriktu ili drugoj državi.
(3) Rezident, u smislu ovog zakona, jeste fizičko lice koje:
a) na teritoriji Republike Srpske ima prebivalište;
[…] Poreska osnovica Član 6.
Osnovica za obračun poreza je svaki neto prihod iz člana 3. ovog zakona, koji se pojedinačno utvrđuje za svaku vrstu prihoda.
Umanjenje poreske osnovice Član 9.
(1) Poreska osnovica iz člana 6. umanjuje se za:
a) 20% neoporezivog dijela dohotka iz člana 4. stav 1. po svakom izdržavanom članu uže porodice,
b) iznos kamate plaćene na stambene kredite.
(2) Izdržavanim članovima uže porodice iz stava 1. ovog člana smatraju se bračni drug, djeca i roditelji poreskog obveznika koji, u smislu ovog zakona, ne ostvaruju dohodak i čiji dohodak i drugi prihodi koji se u smislu ovog zakona ne smatraju dohotkom, ne prelaze iznos iz člana 4. stav 1. Ako više lica izdržava člana ili članove uže porodice, lični odbitak za ta lica ravnomjerno se raspoređuje na sva lica koja te članove izdržavaju, osim ako se ne dogovore drugačije.
(3) Pod kamatom iz stava 1. tačka b. podrazumjeva se kamata plaćena u poreskoj godini na stambene kredite koje je poreski obveznik uzeo u cilju rješavanja svog stambenog problema i to za jednu i jedinu nekretninu.
(4) Umanjenje poreske osnovice iz stava 1. ovog člana ostvaruje se na osnovu rješenja Poreske uprave.
Podnošenje poreske prijave Član 41.
(1) U godišnjoj poreskoj prijavi iskazuju se svi prihodi ostvareni u toku poreske godine i plaćeni porezi, izuzev prihoda i plaćenog poreza malog preduzetnika iz člana 22. stav 2. ovog zakona.
(2) Poreski obveznik koji ostvaruje prihod u smislu ovog zakona, dužan je da podnese poresku prijavu nadležnom poreskom organu, osim ako je drugačije navedeno u ovom zakonu, do 31. marta tekuće godine za prethodnu godinu.
(3) Poreski obveznici za koje je preplaćen porez po odbitku dužni su tražiti povrat poreza podnošenjem godišnje poreske prijave.
(4) Zaposleni za koje poslodavac plaća porez po odbitku nije dužan podnositi godišnju poresku prijavu ukoliko ne ostvaruje prihod iz drugih izvora.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a.Dopustivost apelacije u odnosu na postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine a.1) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
28. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
29. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obavezeˮ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, Apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65 i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonskim okvirom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u okviru kojeg je apelant obavezan da izvrši plaćanje prijavljene, a neplaćene obaveze po osnovu poreza na dohodak, za period od 1. januara 2007. do 13. aprila 2010. godine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.
a.2) U odnosu na navode o povredi ostalih prava
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove.
b) Neiscrpljivanje pravnih lijekova - u odnosu na postupak okončan rješenjima
RUGIP-a
33. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
34. Član 18 stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
35. Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). U konkretnom slučaju apelant je, shodno odredbama Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 105/05 i 63/11) mogao protiv Rješenja RUGIP-a Banjaluka broj 21.05/714-256/12 od 29. oktobra 2013. godine tužbom Okružnom sudu pokrenuti upravni spor što, prema stanju spisa, apelant nije učinio. Iz navedenog proizlazi da apelant nije iscrpio pravne lijekove koje je imao shodno relevantnim odredbama navedenog zakona. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
36. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
37. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 14 0 U 001168 11 Uvp od 19. decembra 2012. godine, ukazujući da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 13 Evropske konvencije te prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
39. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
40. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju pitanja da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje potpada pod zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do nezakonitog miješanja u njegovo pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. U vezi s apelantovim navodima, a shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda, tvrdnju da je došlo do povrede člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moguće je iznijeti samo ukoliko se pobijane odluke odnose na nečije „vlasništvoˮ. „Vlasništvoˮ može biti „postojeće vlasništvoˮ ili „imovinaˮ uključujući potraživanja u odnosu na koja neko može da tvrdi da ima barem „legitimno očekivanjeˮ ostvarenja djelotvornog uživanja prava vlasništva (vidi J.A. Pye (Oxford) Ltd and J.A. Pye (Oxford) Land Ltd v. UK [GC], no. 44302/02, ECHR 2007-III, stav 6 i Maltzan and Others v. Germany (dec.) [GC], nos.71916/01, 71917/01 i 10260/02, ECHR 2005-V, stav 74).
42. Evropski sud je svojim brojnim odlukama stao na stanovište da „vlasništvoˮ u prvom dijelu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno na vlasništvo fizičkih stvari i koje je neovisno od formalne klasifikacije u domaćem pravnom sistemu: određena druga prava i interesi koji predstavljaju imovinu mogu se, takođe, smatrati „vlasničkim pravimaˮ i na taj način „vlasništvomˮ u svrhu citirane odredbe. Pitanje koje treba ispitati u svakom predmetu jest da li okolnosti predmeta, kada ih se razmotri u cjelini, na apelanta prenose pravo na materijalni interes zaštićen članom 1 Protokola broj 1 (vidi Depalle v. France [CG], no.
34044/02, ECHR 2010).
43. Dovodeći navedene principe na konkretan slučaj Ustavni sud zapaža da apelant smatra da osporene presude krše njegovo pravo na imovinu, jer ga je Poreska uprava obavezala da plati porez a pri tome nije priznala u rashod troškove nastale po osnovu njegovog prevoza na posao i kupovinu putničkog automobila, zatim što mu nije priznala troškove uplaćenog poreza u prethodnom poreskom periodu kao i troškove koje ima po osnovu izdržavanja kćeri koja živi u njegovom domaćinstvu te iz razloga što je Poreska uprava apelantu naložila da plati zakonske kamate zbog kašnjenja u plaćanju poreske obaveze. Ustavni sud smatra da iz apelacije proizlazi da je apelantov cilj bio da mu Poreska uprava prizna sve te troškove kao rashod, kako bi mogao ostvariti umanjenje poreske obaveze. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o postojećoj imovini koju ima u vidu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već o tražbini za ostvarivanje prava usmjerenoj na umanjenje visine poreza. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da kada je vlasnički interes sadržan u prirodi tražbine, on se može smatrati „imovinomˮ samo ako ima dovoljno jaku osnovu u nacionalnom pravu, na primjer kada postoji ustanovljena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje (vidi inter alia, Plechanow v. Poland, no. 22279/04, 7. July 2009, stav 83). Uz to Ustavni sud podsjeća da se ne može reći da „legitimno očekivanjeˮ nastaje kada postoji spor o tačnom tumačenju i primjeni domaćeg prava, a tvrdnje podnositelja naknadno odbace domaći sudovi (vidi Anheuser-Busch Inc. v. Portugal, [CG], no 73049/01, ECHRˮ 2007- I, stav 65).
44. Dakle, shodno iznesenim stavovima Evropskog suda, Ustavni sud mora da ispita da li je apelant ulažući žalbu na poresku ispravu imao „legitimno očekivanjeˮ da će njegovoj žalbi biti udovoljeno, kako bi ostvario pravo na poreske olakšice.
45. S tim u vezi, a prije ispitivanja te okolnosti, Ustavni sud najprije ukazuje da su pozitivno-pravnim propisima Republike Srpske regulisani uslovi za plaćanje poreza na dohodak i ostvarivanje poreskih olakšica. U konkretnom slučaju riječ je o Zakonu o Poreskoj upravi i Zakonu o porezu na dohodak. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 1 Zakona o porezu na dohodak, koji je relevatan za konkretni slučaj, a koji je bio u primjeni do 31. avgusta 2015. godine propisano da „porez na dohodak plaćaju, u skladu sa odredbama ovog zakona, fizička lica koja ostvaruju dohodakˮ (stav 1), „oporezivanje dohotka fizičkih lica uređuje se isključivo ovim zakonomˮ (stav 2) i da „poreska oslobađanja i olakšice mogu se uvoditi samo ovim zakonomˮ. Dalje da je odredbama člana 5 st. 1, 2 i 3 tog zakona propisano da je poreski obveznik „fizičko lice koje po odredbama ovog zakona ostvaruje oporezivi dohodak (stav 1)ˮ, da je „obveznik poreza na dohodak rezident Republike Srpske, za dohodak ostvaren u Republici Srpskoj, drugom entitetu, Brčko Distriktu ili drugoj državiˮ (stav 2) i da „rezident, u smislu ovog zakona, jeste fizičko lice koje: a) na teritoriji Republike Srpske ima prebivalište.ˮ Dakle, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant fizičko lice koje ima prebivalište na teritoriji Republike Srpske i koje ostvaruje oporezivi dohodak u Federaciji BiH, ali na kojeg se u skladu s naprijed citiranim odredbama u pogledu poreskih obaveza primjenjuju pozitivno-pravni propisi Republike Srpske kojim su regulisani uslovi za plaćanje poreza na dohodak i ostvarivanje poreskih olakšica.
46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka prozilazi da je apelant, kao poreski obveznik, 2. juna 2009. godine, podnio poresku prijavu, na propisanom obrascu broj 1004 kojim je obračunao i prijavio iznos obaveza pobliže navedenih u tački 1 izreke rješenja od 13. aprila 2010. godine. Pri tome, uzimajući u obzir apelantove navode da je prijave podnio „blagovremenoˮ, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 41 Zakona o porezu na dohodak propisana obaveza podnošenja godišnje prijave za porez na dohodak do 31. marta tekuće godine za prethodnu godinu i da je obveznik dužan da u prijavi iskaže sve prihode ostvarene u toku poreske godine, kao i plaćene poreze, a obveznici za koje je preplaćen porez po odbitku dužni su tražiti povrat poreza podnošenjem godišnje poreske prijave. Takođe, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 41 stav 3 Zakona o poreskoj upravi, propisano da „poreska prijava se smatra podnesenom onog dana kada je primi PU u obliku, na način i u mjestu propisanim ovim Zakonom i podzakonskim aktima koje donese PUˮ. Dakle, budući da iz osporenih odluka proizlazi da je ranija apelantova prijava od 21. aprila 2008. godine, vraćena, radi otklanjanja nedostataka, koje je apelant učinio tek 2. juna 2009. godine. S obzirom da se prijava prema odredbi člana 41 stav 3 Zakona o poreskoj upravi, smatra podnesenom onog dana kada je primi Poreska uprava u obliku, na način i u mjestu propisanom tim zakonom, proizlazi da je apelant predmetne prijave na propisanim obrascima podnio tek 2. juna 2009. godine.
47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 3 Zakona o porezu na dohodak propisano da se porez na dohodak fizičkih lica obračunava i plaća na sljedeće vrste prihoda: lična primanja, a da je članom 6 propisano da je „osnovica za obračun poreza svaki neto prihod iz člana 3. ovog zakona, koji se pojedinačno utvrđuje za svaku vrstu prihodaˮ. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama člana 9 propisani slučajevi u kojima se poreska osnovica umanjuje te da se umanjuje za 20% neoporezivog dijela dohotka iz člana 4 stav 1 po svakom izdržavanom članu uže porodice kao i za iznos kamate plaćene na stambene kredite. Dakle, iz citiranih odredaba jasno proizlazi da se poreske olakšice na porez na dohodak mogu ostvariti ukoliko se radi o izdržavanom članu uže porodice i u slučaju postojanja stambenog kredita – za kamate koje su plaćene po tom osnovu.
48. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je Poreska uprava donijela osporeno rješenje, na temelju raspoloživih podataka, odnosno na osnovu prijava koje je apelant podnio i u kojim je naveo i zahtjev za umanjenje poreske osnovice po osnovu izdržavanja članova porodice, koje iznose je i naveo u poreskoj prijavi i koji su prihvaćeni od strane Poreske uprave. Takođe je prihvaćen prijavljeni iznos neto primanja, te iznos poreza plaćen izvan teritorije Republike Srpske – poreski kredit, shodno odredbi člana 48 Zakona o porezu na dohodak, za koji je umanjen ukupno obračunati porez, s obzirom da apelant ostvaruje prihod van teritorije Republike Srpske, u Federaciji BiH, gdje je i zaposlen u Kantonalnom tužilaštvu u Goraždu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su poreski organi, a potom i Okružni i Vrhovni sud, zaključili da apelantovi navodi da mu nije izvršeno umanjenje osnovice za iznos troškova korišćenja vlastitog auta za odlazak na posao, službena putovanja i dr., a prema potvrdi Kantonalnog tužilaštva Goražde za 2007. godinu u iznosu od 2.489,00 KM i za 2008. godinu u iznosu od 5.544,00 KM je neosnovan s obzirom da Zakonom o porezu na dohodak, nije predviđena mogućnost za umanjenje poreske osnovice po osnovu troškova prevoza i korištenja vlastitog automobila, pa takav zahtjev apelanta nije mogao da se prihvati. Nadalje, u pogledu apelantovog zahtjeva za priznavanje naknada za prevoz na posao, navedeno je da troškovi prevoza na posao, prema odredbama člana 7 Zakona o porezu na dohodak, predstavljaju prihode koji se ne oporezuju, ali se kod apelanta radi o troškovima koji su nastali po tom osnovu, a ne o isplaćenim naknadama, pa iz tog razloga i ne mogu da budu osnov za umanjenje poreske osnovice, kako to pogrešno smatra apelant. Kada je u pitanju umanjenje poreske osnovice za izdržavane članove porodičnog domaćinstva, odredbom člana 9 Zakona o porezu na dohodak, umanjenje je propisano u procentu od 20% neoporezivog dijela dohotka po izdržavanom članu uže porodice, kako je to učinjeno i kod apelanta, pa navod da za liječenja dva člana porodice ima dodatne troškove nije od uticaja.
49. Shodno svemu navedenom, budući da su propisi koji su primijenjeni u konkretnom slučaju javno objavljeni i dostupni svima, posebno apelantu koji obavlja, kako proizlazi iz njegove apelacije poslove Kantonalnog tužioca u Goraždu, te jasno propisuju koji to troškovi mogu da budu priznati kao rashod da bi porezni obveznik, mogao da ostvari pravo na poresku olakšicu na dohodak, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije imao ostvariv zahtjev, niti „legitimno očekivanjeˮ da će njegovoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Poreske uprave biti udovoljeno (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP 2784/13 od 17. februara 2016. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, shodno činjenicama u odnosu na koje se podnosi apelacija, očigledno nema „opravdan zahtjevˮ da tvrdi kako je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o „imoviniˮ koja uživa zaštitu prema članu II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zabrana diskriminacije
52. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
53. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
54. Apelant navodi da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
55. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom cilju, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba da se ostvari (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno da se u svakom konkretnom slučaju ustanovi da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
56. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, svoje navode o kršenju navedenog prava temelji na činjenici da su osobama koje obavljaju slične poslove u Federaciji BiH, kao poreska olakšica, priznati troškovi koje imaju na ime prevoza za dolazak na posao te da i on „[…] sredstva za plaću dobija u Federaciji BiH, te da smatra da i u pogledu plaćanja poreza, za njega važe zakoni Federacije BiHˮ. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbama pozitivno-pravnih propisa iz poreske oblasti u Republici Srpskoj propisano na koga se ti propisi primjenjuju te da se, budući da apelant ima prebivalište na teritoriji Republike Srpske, na njega ne mogu primjenjivati zakoni iz Federacije BiH. Budući da, dakle apelant nije Ustavnom sudu ponudio bilo kakav argument da se bilo koja druga osoba, koja ostvaruje prihod na teritoriji Federacije BiH, a ima prebivalište na teritoriji Republike Srpske, tretira različitim tretmanom od onog na koji je tretiran apelant, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
57. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima […].
58. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek, žalbu protiv prvostepenog rješenja te da je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom i potom zahtjev za vanredno preispitivanje odluke Vrhovnom sudu. Činjenica da su svi organi koji su odlučivali o aplentovim pravnim lijekovima zaključno sa Vrhovnim sudom, donijeli odluke kojima apelant nije zadovoljan, ne može da vodi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni.
59. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud, na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim nižestepenim organima (Poreskoj upravi, Ministarstvu i Okružnom sudu), zaključio da je odluka o apelantovom obavezivanju na plaćanje poreza donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o Poreznoj upravi i Zakona o porezu na dohodak.
61. Takođe, Ustavni sud zaključuje da u slučaju apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bilo koja fizička osoba, koja ostvaruje prihod na teritoriji Federacije BiH, a ima prebivalište na teritoriji Republike Srpske, tretirana na različit način od onog na koji je tretiran apelant, to jest da je apelant različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
62. Konačno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, jer je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene zakonom.
63. Na osnovu člana 18 stav 3 tač. h) i m) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman