Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3699/13 (Zdravstveno turistički centar „Banja Vrućica“ a.d. Teslić)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3699/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-3699/13, rješavajući apelaciju Zdravstveno turističkog centra „Banja Vrućica“ a.d. Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravstveno turističkog centra „Banja Vrućica“ a.d. Teslić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004582 12 Rev od 13.

juna 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravstveno turistički centar „Banja Vrućica“ a.d. Teslić (daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Bogdanić, generalni direktor apelanta, podnio je 27. avgusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004582 12 Rev od 13. juna 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 004582 03 Ps od 30. novembra 2009. godine Republika Srpska-Vlada-Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu isplati iznos od 178.988,80 KM, od čega se 89.493,80 KM odnosi na glavni dug, a 89.495,00 KM na zakonsku zateznu kamatu, te da mu naknadi troškove spora u iznosu od 1.916,93 KM. Sa viškom zahtjeva za isplatu kamata apelant je odbijen.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je predmet spora u predmetnoj parnici zahtjev apelanta da mu tuženi isplati usluge smještaja i rehabilitacije ratnih vojnih invalida sa područja opštine Doboj u toku 2001. i 2002. godine.

4. Osnovni sud je utvrdio da je na osnovu uputnica Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu opštine Doboj iz januara 2001. godine nekoliko ratnih vojnih invalida I kategorije sa 100% invalidnosti, nastanjenih na području opštine Doboj, boravilo na rehabilitaciji kod apelanta u toku 2001. i 2002. godine. Dalje je utvrđeno da je račune za plaćanje usluga smještaja i liječenja invalida, kao i naknadne opomene apelant dostavljao opštinskom odijeljenu, koje je priznalo dug i obećalo da će dug izmiriti kada mu tuženi doznači potrebna sredstva.

5. Na osnovu navedenog Osnovni sud je zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Po mišljenju Osnovnog suda i pored toga što između parničnih strana nije zaključen ugovor o pružanju usluga banjsko-klimatskog liječenja ratnih vojnih invalida između njih je usmeno dogovoreno da će tužena snositi ove troškove.

6. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Viši privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) presudom broj 57 0 Ps 004582 10 Pž od 28. januara 2011. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je opštinsko odjeljenje nezakonito tj. bez odobrenja ljekarske komisije upućivalo invalide na liječenje kod apelanta, te da je tražilo da se njemu dostave računi i da je navedeno odjeljenje priznalo sporni dug. Međutim, drugostepeni sud je utvrdio da se sredstva za ove namjene obezbjeđuju u budžetu tužene radi čega je odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu nalazeći da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu pasivne legitimacije tuženog u konkretnoj pravnoj stvari.

8. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 57 0 Ps 004582 12 Rev od 13. juna 2013. godine usvojio, preinačio nižestepene presude na način što je tužbeni zahtjev apelanta odbio u cijelosti te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 5.250,00 KM.

9. U obrazloženju revizione presude se navodi da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao „prigovor pasivne legitimacije“ iz razloga što je apelant zaključio usmeni ugovor o smještaju i liječenju ratnih vojnih invalida sa opštinskim odjeljenjem, te da u takvom slučaju ne može tražiti od nje plaćanje spornog duga. Ukazano je da je kod navedenog prigovora tuženi ostao tokom cijelog parničnog postupka, te isto ponovio i u reviziji.

10. Po mišljenju Vrhovnog suda za odluku o pasivnoj legitimaciji odlučno je s kim je apelant zaključio ugovor o pružanju usluga banjsko-klimatskog liječenja odnosno s kim je stupio u obligacioni odnos jer se sporni odnos može rješavati samo među strankama koje su takav ugovor zaključile. Istaknuto je da je nesporno da je opštinsko odjeljenje upućivalo invalide sa svog područja na rehabilitaciju kod apelanta, da je apelant račune za pružene usluge i opomene za plaćanje duga dostavio opštinskom odjeljenju, koje je prihvatilo da ovaj dug izmiri. Iz navedenih razloga po mišljenju Vrhovnog suda osnovanim se ukazuje navod tužene da bi pasivno legitimisana strana u ovom sporu bila opština Doboj.

11. Vrhovni sud je naveo da je nepravilan zaključak drugostepenog suda da pasivna legitimacija tužene proističe iz njene zakonske obaveze da obezbijedi sredstva za plaćanje liječenja ratnih vojnih invalida. S tim u vezi je ukazano na odredbu člana 103. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik RS“ broj 35/99) prema kojoj se sredstva za ostvarivanje i korištenje prava propisanih tim zakonom u koje spada i pravo na zdravstvenu zaštitu vojnih invalida se obezbjeđuju u budžetu Republike Srpske. Međutim, ukazano je da navedeni zakon nije materijalno-pravni propis koji određuje stvarnu legitimaciju u predmetnom sporu. Navedeno iz razloga što tužena samo obezbjeđuje sredstva za ostvarivanje prava vojnih invalida, što znači da je njena obaveza da u svom budžetu planira i obezbjedi sredstva za tu namjenu, a ne da vrši konkretne isplate po preuzetim obavezama drugih lica (u konkretnom slučaju opštine Doboj). Istaknuto je da opština ima svojstvo pravnog lica i može stupati u obligacione odnose sa drugim pravnim i fizičkim licima, te uživa zakonske slobode u pogledu svojih prava i obaveza.

12. U konkretnom slučaju po mišljenju Vrhovnog suda opština Doboj je preko svog Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu stupila u obligacioni odnos sa apelantom, koji je na osnovu njenih uputnica primio na rehabilitaciju invalide sa područja Doboja, pa je upravo opština Doboj u obavezi da plati troškove liječenja navedenih lica, a iz kojih izvora će obezbijediti sredstva za izmirenje te obaveze je potpuno irelevantno. Stoga Vrhovni sud smatra da tužena u odnosu na apelanta nije pasivni subjekt materijalno-pravnog odnosa odnosno nije subjekt obaveze iz građansko-pravnog odnosa u pogledu kojeg je došlo do ove parnice.

13. Pri tome je Vrhovni sud naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do preuzimanja duga ili preuzimanja ispunjenja duga u smislu čl. 446. i 453. Zakona o obligacionim odnosima jer prema podacima u spisu između tužene i opštine Doboj nije zaključen ugovor kojim se sporni dug prenosi sa opštine na tuženu odnosno kojim tužena na sebe preuzima ispunjenje obaveze opštine. Pri tome je ukazano da službena zabilješka na kojoj prvostepeni sud temelji svoj stav o pasivnoj legitimaciji tužene se odnosi samo na period trajanja „NATO-agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju“, kada je tužena pristala da za ratne vojne invalide koji su bili smješteni u banjama u Saveznoj Republici Jugoslaviji, a koji su zbog bombardovanja bili prebačeni u banje u Republici Srpskoj, plati troškove smještaja s tim da troškove liječenja snosi Fond zdravstvenog osiguranja. Međutim u konkretnom slučaju se radi o smještaju i liječenju vojnih invalida u toku 2001. i 2002. godine pa navedena službena zabilješka nije dokaz na kome se može temeljiti pasivna legitimacija tužene kako je to konstatovao drugostepeni sud u svojoj odluci.

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se sredstva za liječenje i rehabilitaciju ratnih vojnih invalida obezbjeđuju u budžetu Republike Srpske, te da je stoga tužena pasivno legitimisana stranka u konkretnom slučaju. Smatra da opštinsko odjeljenje nije pravno lice i da nema pasivnu legitimaciju kako to u osporenoj presudi navodi Vrhovni sud.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

18. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega smatra da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istako tuženi, te da je u konkretnom slučaju pasivno legitimisana opština Doboj, a ne tuženi. Naime u predmetnom postupku je utvrđeno da je opština Doboj preko svog Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu stupila u obligacioni odnos sa apelantom, koji je na osnovu njenih uputnica primio na rehabilitaciju invalide sa područja Doboja zbog čega je upravo opština Doboj u obavezi da plati troškove liječenja ratnih vojnih invalida. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3699/13 (Zdravstveno turistički centar… | Sudska praksa | Aktio