Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1331/13 („KOMPAS MEĐUGORJE“ d.d. Čitluk)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1331/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1331/13, rješavajući apelaciju „KOMPAS MEĐUGORJE“ d.d. Čitluk , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „KOMPAS MEĐUGORJE“ d.d. Čitluk podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000117 10 U od 24. januara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „KOMPAS MEĐUGORJE“ d.d. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 26. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000117 10 U od 24. januara 2013. godine. Postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu/Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudom Bosne i Hercegovine
2. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom za ljudska prava) je, na svojoj sjednici od 8. januara 2003. godine, usvojio Odluku o prihvatljivosti i meritumu u predmetu broj CH/01/6930 Kompas Međugorje d.d. i Zoran Buntić protiv Federacije Bosne i Hercegovine. Razmatrajući zahtjev za preispitivanje tužene strane Federacije Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava je isti prihvatio i, na svojoj sjednici od 4. novembra 2003. godine, ponovo razmatrao ovaj predmet i usvojio Odluku o preispitivanju u kojoj je, između ostalog, zaključeno da je prijava Kompas Međugorje prihvatljiva, da je tužena strana povrijedila pravo podnositelja prijave Kompasa Međugorje na mirno uživanje imovine prema članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima nezakonitim uplitanjem u imovinska prava podnositelja prijave, te je naređeno tuženoj strani da osigura da se imovina Kamp Međugorje odmah vrati Kompasu Međugorje, što treba okončati najkasnije do 5. siječnja 2004. godine (zaključak broj 7), kao i da tužena strana osigura da visinu kompenzacije za povredu članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju pravično i brzo utvrde domaći sudovi, najkasnije do 5. svibnja 2004. godine (zaključak broj 8) i da poduzme sve potrebne korake da se provedu odgovarajuće istrage i osigura brzo donošenje odluka u svim neriješenim sudskim postupcima koji su pokrenuti u ime Kompasa Međugorje (zaključak broj 9).
3. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine je 8. marta 2006. godine usvojila Rješenje o neprovođenju odluke u kojem je zaključeno da tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine, nije izvršila svoje obaveze iz zaključaka br. 7, 8. i 9. konačne i obavezujuće Odluke o preispitivanju Doma za ljudska prava, u predmetu broj CH/01/6930, Kompas Međugorje d.d. i Zoran Buntić protiv Federacije Bosne, od 4. novembra 2003. godine.
Postupak u kojem je donesena osporena Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000117 10 U od 24. januara 2013. godine
4. Rješenjem Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) broj 13-13-1-5402-5/08 od 30. marta 2010. godine poništeno je po pravu nadzora rješenje Ministarstva-Uprave za odbranu Mostar-Službe za odbranu Čitluk (u daljnjem tekstu: Služba za odbranu Čitluk) broj 17-22-2-03-01-49-309/06-2 od 14. decembra 2006. godine, kojim je utvrđeno osnovanim i priznato potraživanje apelanta u iznosu od 861.654,22 KM nastalo u razdoblju od 8. aprila 1992. godine do 10. decembra 1992. godine za mobilisani „Kamp Međugorje“.
5. U obrazloženju rješenja Ministarstva odbrane od 30. marta 2010. godine je navedeno da, stupanjem na snagu Zakona o odbrani BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05; u daljnjem tekstu: ZO BiH) od 1. januara 2006. godine, Ministarstvo odbrane nije bilo nadležno za provođenje postupka koji se odnosio na utvrđivanje činjenica kojima se priznaju potraživanja fizičkih i pravnih lica za mobilisana materijalno-tehnička sredstva tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata. Dalje je navedeno da je zaključkom Vlade FBiH broj V.396/06 od 27. jula 2006. godine i Uredbom sa zakonskom snagom o privremenom preuzimanju funkcija prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane iz oblasti vođenja evidencija i vođenja postupaka o pripadnosti O.S. i okolnostima stradavanja („Službene novine FBiH“ broj 10/07) poslove vođenja evidencija i izdavanja odgovarajućih uvjerenja o mobilisanim tehničko-materijalnim sredstvima Vlada FBiH prenijela u nadležnost Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata. S tim u vezi je dalje istaknuto da je, rješavajući po službenoj dužnosti, utvrđeno da su rješenjima tadašnjeg Ministra odbrane broj 13-49-529-4/06 od 1. februara 2006. godine zaduženi sa pečatima načelnici Uprava za odbranu bivših entitetskih Ministarstava odbrane, ali samo za izdavanje uvjerenja o statusnim pitanjima na zahtjev fizičkih i pravnih lica. Slijedom navedenog je zaključeno da je rješenje Službe za odbranu Čitluk od 14. decembra 2006. godine donio stvarno nenadležni organ, pa je shodno odredbi člana 252. stav 1. tačka 1. (1) Rješenje, koje je konačno u upravnom postupku, nadležni organ poništit će po pravu nadzora: 1) ako je rješenje donio stvarno nenadležan organ, [...]; i člana 253. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnom postupku (Rješenje o poništenju, na osnovu tačke 1), 2) i 3) stava (1) člana 252. ovog zakona, može se donijeti u roku od pet godina. ) („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02 i 93/09) valjalo po pravu nadzora poništiti navedeno rješenje, odnosno sve pravne posljedice koje je isto proizvelo ili moglo da proizvede.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000117 10 U od 24. januara 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva odbrane od 30. marta 2010. godine.
7. U obrazloženju presude je Sud BiH naveo da je rješenje tuženog Ministarstva odbrane od 30. marta 2010. godine pravilno i zasnovano na zakonu. Obrazlažući naprijed navedeno, Sud BiH je naveo da se Zakonom o odbrani reguliše jedinstveni odbrambeni sistem Bosne i Hercegovine, uspostavlja i definiše lanac komandovanja i uloga svih elemenata kako bi Bosna i Hercegovina imala pun kapacitet u civilnom nadzoru i zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da se navedenim Zakonom utvrđuju prava i dužnosti institucija Bosne i Hercegovine, Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i entitetskih organa za odbranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine kao i pružanje pomoći civilnim vlastima. Tako su odredbom člana 13. stav 1. istog Zakona propisane brojne nadležnosti Ministarstva odbrane, a prema stavu 2. istog člana, ministar odbrane BiH donosi propise radi izvršavanja dužnosti navedenih u ovom članu. U skladu sa članom 82. istog Zakona, van snage su stavljeni zakoni o odbrani entiteta kao i svi drugi državni i entitetski zakoni i podzakonski akti koji zadiru u pitanja iz oblasti odbrane, a u slučaju da je bilo koji entitetski zakon ili podzakonski akt u suprotnosti s odredbama ovog Zakona, odredbe ovog Zakona imaju prednost, a nedosljedne odredbe entitetskog zakona ili podzakonskog akta neće biti pravosnažne ni važeće. Kako se, prema mišljenju Suda BiH, u konkretnoj pravnoj stvari radilo o utvrđivanju osnovanosti i priznanja apelantovih potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, a za čije rješavanje prema citiranom Zakonu o odbrani nije bilo nadležno Ministarstvo odbrane, pa prema tome ni Služba za odbranu Čitluk, Sud BiH je zaključio da je sporno rješenje Ministarstva odbrane od 30. marta 2010. godine doneseno primjenom člana 252. Zakona o upravnom postupku BiH i prema stanovištu tog sudskog Vijeća pravilno i zasnovano na zakonu. Ostali navodi apelanta, koji se odnose na postupanje i odluke Vrhovnog suda Federacije BiH, Odluke Doma za ljudska prava za BiH i Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, po ocjeni Suda BiH, nisu od značaja za rješenje konkretne pravne stvari pa ih Sud neće posebno obrazlagati. Slijedom navedenog je zaključeno da je rješenje Ministarstva odbrane od 30. marta 2010. godine doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava pri čemu nije učinjena povreda pravila postupka u donošenju konačnog upravnog akta, pa je primjenom odredbi člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH odlučeno kao u dispozitivu konačno osporene odluke.
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava u predmetnoj upravnoj stvari. Apelant navodi prvenstveno da je pogrešan zaključak Ministarstva odbrane i Suda BiH da je rješenje Službe za odbranu Čitluk od 14. decembra 2006. godine doneseno od strane neovlaštenog organa. S tim u vezi apelant ističe da nije bilo nikakvog osnova za donošenje rješenja Ministarstva odbrane od 30. marta 2010. godine, kojim se po pravu nadzora poništava naprijed navedeno rješenje Službe za odbranu Čitluk od 14. decembra 2006. godine, odnosno da Ministarstvo odbrane nije bilo nadležno za donošenje spornog rješenja od 30. marta 2010. godine. Također, prema mišljenju apelanta, sporno rješenje Ministarstva odbrane od 30. marta 2010. godine je i neblagovremeno, odnosno doneseno izvan roka od pet godina određenog jasno odredbom člana 253. stav 3. ZUP BiH, te stoga kao takvo ne može imati nikakvu pravnu snagu. Osim toga, apelant je istakao da Ministarstvo odbrane nije moglo retroaktivno primjenjivati uredbe Vlade FBiH. Stoga, po ocjeni apelanta, ni osporena presuda Suda BiH od 24. januara 2013. godine niti rješenje Ministarstva odbrane od 30. marta 2010. godine nisu utemeljeni na zakonu, čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju. Na kraju je apelant naveo da je izuzeti mobilizirani kamp vraćen apelantu tek 12. aprila 2006. godine, te da postupanje Ministarstva odbrane i Suda BiH predstavlja miješanje u Odluku Doma za ljudska prava za BiH broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine (kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tužena Federacija BiH povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine te je naređeno tuženoj da osigura da se imovina „Kamp Međugorje“ odmah vrati apelantu, a najkasnije do 5. januara 2004. godine) i Rješenje Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu od 8. marta 2006. godine o neprovođenju navedene odluke Doma za ljudska prava za BiH.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant smatra da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo pri izvođenju zaključka da je rješenje Ministarstva odbrane od 30. marta 2010. godine, kojim je po pravu nadzora poništeno ranije rješenje Službe za odbranu Čitluk od 14. decembra 2006. godine, pravilno i zasnovano na zakonu, što je za posljedicu imalo kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnoj upravnoj stvari, jasno ukazao da je Ministarstvo odbrane imalo zakonsko ovlaštenje, u smislu odredbe člana 252. ZUP BiH, da donese sporno rješenje od 30. marta 2010. godine kojim je po pravu nadzora poništilo ranije rješenje Službe za odbranu od 14. decembra 2006. godine, a imajući u vidu stvarnu nenadležnost Ministarstva odbrane, odnosno Službe za odbranu Čitluk, da se u konkretnom slučaju bavi utvrđivanjem osnovanosti i priznavanja apelantovih potraživanja nastalih za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženju osporene presude Suda BiH od 24. januara 2013. godine i odluke Ministarstva odbrane od 30. marta 2013. godine) sa odlučenjem Suda BiH, te obrazloženjem koje je dao taj sud u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju tj. u zaključku tog suda da je rješenje Ministarstva odbrane pravilno i zasnovano na zakonu. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim da je postupak po pravu nadzora proveden neblagovremeno kako to navodi apelant, odnosno po proteku roka iz odredbe člana 253. stav 3. ZUP BiH, s obzirom da je navedenom zakonskom odredbom propisan petogodišni rok za donošenje rješenja o poništenju po pravu nadzora u situaciji kada je rješenje donio stvarno nenadležan organ, a imajući u vidu da je rješenje Službe za odbranu doneseno 14. decembra 2006. godine, a rješenje Ministarstva odbrane 30. marta 2010. godine.
13. Osim toga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku Suda BiH iz osporene odluke u odnosu na ostale apelantove navode, koji su se odnosili primarno na pozivanje na odluke Doma za ljudska prava za BiH broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine i Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH u pogledu implementacije navedene odluke Doma za ljudska prava za BiH, da ti navodi nisu od značaja za rješenje konkretne pravne stvari te da ih taj sud neće posebno obrazlagati. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom upravno-sudskom postupku odlučivalo samo o postojanju stvarne nadležnosti Službe za odbranu Čitluk da donese predmetno rješenje broj 17-22-2-03-01-49-309/06-2 od 14. decembra 2006. godine, koje je Ministarstvo odbrane osporenim rješenjem od 30. marta 2010. godine poništilo po pravu nadzora, te da taj postupak ni na koji način nije utjecao na obim i sadržaj, niti je mijenjao prava koja je apelant ostvario u postupcima na koje se poziva. Stoga, naprijed navedeni stav Suda BiH u odnosu na te apelantove navode, koje je ujedno on isticao u tužbi a koje istovremeno ponavlja i u predmetnoj apelaciji, ne ostavlja dojam proizvoljnosti po mišljenju Ustavnog suda.
14. Stoga, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman