Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-27/15 (E. P.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-27/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP- 27/15, rješavajući apelaciju Envera Puzića, na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enver Puzić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 012855 14 Gži od 22. oktobra 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enver Puzić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 012855 14 Gži od 22. oktobra 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
Enver Puzić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Odžaka, kojeg zastupa Marko Dragić, advokat iz Odžaka, podnio je 29. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 I 012855 14 Gži od 22. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba, te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 10. septembra 2014. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor, izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 3. februara 2014. godine. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se temeljem sudske nagodbe, sklopljene kod Općinskog suda 17. septembra 2001. godine, apelant, kao izvršenik obavezao da učini radnju činjenja, izgradnjom obiteljske kuće i dodjele ekonomskog dvorišta za tražiteljicu izvršenja A. P.. Nadalje, zaključeno je da nije osnovan apelantov prigovor da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu nedozvoljenog i neurednog prijedloga od 12. novembra 2013. godine. Naime, utvrđeno je da je tražiteljica izvršenja, postupajući po zaključku Općinskog suda, pismenim podneskom od 12. novembra 2013. godine, promijenila predmet i sredstvo izvršenja, uređujući prijedlog za izvršenje koji je sadržavao sve elemente iz člana 36. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, nakon čega je doneseno rješenje o izvršenju od 3. februara 2014. godine. U vezi s tim, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da rješenje o izvršenju nije istovjetno sa izvršnom ispravom, iz razloga što je temeljem sudske nagodbe od 17. septembra 2001. godine apelant obavezan da učini radnju činjenja (izgradnja obiteljske kuće i dodjela ekonomskog dvorišta), pa je osnovom ove izvršne isprave, na prijedlog tražiteljice izvršenja, 17. decembra 2009. godine doneseno rješenje kojim je naloženo apelantu da na deponirani račun položi novčana sredstva u određenom iznosu, kao trošak za izgradnju kuće i određeni novčani iznos na ime ostalih troškova, a što apelant nije učinio, odnosno nije u ostavljenom roku deponirao navedena novčana sredstva. Osim toga, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor da vrijednost njegove činidbe nije utvrđena sudskom nagodbom, iz razloga što je odredbom člana 208. Zakona o izvršnom postupku određeno da sud može po slobodnoj ocjeni odrediti visinu troškova potrebnu za podmirenje troškova koji će nastati navedenom izgradnjom kuće i ostalih troškova. Dakle, zaključeno je da izvršna isprava nije poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, niti da je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, te kako potraživanje tražiteljice izvršenja nije prestalo, ne postoje drugi razlozi koji bi spriječavali, odnosno odgodili ovo izvršenje. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje S obzirom da je apelant osporio rješenje Kantonalnog suda broj 25 0 I 012855 14 Gži od 22. oktobra 2014. godine, koje je doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku u kojem su odbijeni prigovori apelanta kao neosnovani shodno članu 49. ZIP-a F BiH, jer ne nalazi razloge za prigovor koji su taksativno naznačeni u članu 47. ZIP-a F BiH, a koji bi spriječili izvršenje rješenja, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 22. oktobra 2014. godine ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman