Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2657/13 (S. J.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Materijalna šteta
  • Krivično djelo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2657/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2657/13, rješavajući apelaciju Stipe Jurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stipe Jurića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001610 13 Rev od 22. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 001610 12 Gž od 11.

septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 001610 07 P od 5. decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stipo Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnio je 18. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 001610 13 Rev od 22. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 001610 12 Gž od 11. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 001610 07 P od 5. decembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te Bore Milojice (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Nikole Jurića, Gordane Brnalić, rođ. Jurić, Silvane Tolić, rođ. Jurić i Snježane Jurić (u daljnjem tekstu: drugi tuženi ili drugotuženi, te trećetužena, četvrtotužena i petotužena) zatraženo je 5. februara i 14. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Drugotuženi i Okružni sud su 12. februara i 14. aprila 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok su Vrhovni i Osnovni sud svoje odgovore dostavili 15. i 24. februara 2016. godine. Prvotuženi, te druge tužene nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 001610 07 P od 5. decembra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da apelantu solidarno, na ime naknade štete, isplate ukupan iznos od 51.590,00 KM, koji se sastoji od pojedinačnih iznosa iz osnova pobliže navedenih u izreci presude. Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.950,00 KM.

6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelant prvobitno podnio tužbu protiv prvotuženog i Ive Jurića, koji je umro u toku trajanja predmetne parnice, te da su nakon smrti Ive Jurića, u parnicu stupili njegovi zakonski nasljednici - drugi tuženi. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj parnici bio tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete koju je apelant pretrpio 8. avgusta 1993. godine, kada su mu zapaljeni dvorišni objekti, sijeno i stoka. Navedeno je da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na činjenicama da je 8. avgusta 1993.godine, prvotuženi sa Ivom Pavlovićem (koji je preminuo), na nagovor prednika drugih tuženih, ušao u apelantovo dvorište i izazvao požar.

7. Osnovni sud je naveo da je nakon sprovedenog postupka na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je nesporno da je na apelantovom imanju izazvan požar i da su tom prilikom izgorjeli apelantovi pomoćni objekti, pobliže navedeni u izreci presude. Ono što je sporno, kako je naveo Osnovni sud, jeste da li postoji odgovornost tuženih za prouzrokovanu štetu, kao i visina te štete. Navedeno je da iz pismena MUPRS CJB Banja Luka, SJB Prijedor od 13. juna 2011. godine, proizlazi da je 10. avgusta 1993. godine pod brojem KU-179/93, OJT-u Prijedor podnesena prijava protiv NN izvršioca zbog postojanja osnovane sumnje da su noću 8/9. avgusta 1993. godine u mjestu Gornja Ravska počinili krivično djelo „izazivanje opšte opasnosti“ na štetu apelanta. U krivičnoj prijavi je navedeno da je krivično djelo izvršeno na taj način što su NN, u navedenom vremenu, neopaženo došli do apelantove kuće, te su zapalili štalu, štagalj, sijeno, slamu, kao i druge pomoćne objekte, te da su se nakon izvršenja krivičnog djela udaljili u nepoznatom pravcu. Dalje je navedeno da je identičan sadržaj naveden i u knjizi uviđaja za 1993. godinu. Takođe je u tom pismenu navedeno da je iz uvida u krivični upisnik SJB Prijedor za 1993. godinu utvrđeno da je pod brojem KU-179/93 evidentirana gore navedena krivična prijava, te je evidentirano za izvršenje za navedeno krivično djelo prijavljena lica Ivo Pavlović i prvotuženi, kao i napomena da Vojna policija treba da dostavi izvještaj o otkrivanju krivičnog djela, ali da je uvidom u krivični predmet broj KU-179/93 utvrđeno da se u njemu ne nalazi izvještaj o otkrivanju.

8. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je za postojanje odgovornosti za štetu potrebno da su ispunjeni sljedeći uslovi: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem ili da potiče od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, te da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku, kao i da postoji uzročna veza između radnji tuženog, odnosno propuštanja i nastale štete. Dakle, za ostvarivanje prava na naknadu štete potrebno je da postoji osnov (krivica ili rizik usljed opasne stvari ili opasne djelatnosti) i uslov odgovornosti u pogledu postojanja uzročne veze između postupka tuženih i nastale štete. Međutim, po ocjeni Osnovnog suda, provedenim dokazima apelant nije dokazao uzročnu vezu između radnji tuženih i nastale štete. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je navedeni krivični postupak završen niti je dokazao koja lica su svojim radnjama prouzrokovala predmetnu štetu. Navedeno je da činjenica da se kao osumnjičeni u vezi ovog djela navode prvotuženi i Ivo Pavlović ne vezuje parnični sud sve do donošenja osuđujuće presude u krivičnom postupku kojom je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, u smislu odredbe člana 12 stav 3 ZPP-a, vezan i parnični sud.

9. Navedeno je da se apelant u svom iskazu izjasnio da nije vidio ko je zapalio njegove pomoćne objekte, ali da je naveo da mu je, sada umrli, brat Ivo Jurić na sahrani apelantove supruge priznao da je on saučesnik u tom događaju i da je tražio da mu oprosti, te da je apelant izjavio da su njegovi sin i kćerka bili očevici navedenog događaja. Osnovni sud je istakao da iz apelantovog iskaza nije mogao na pouzdan način utvrditi da su tuženi prouzrokovali predmetnu štetu, prije svega jer je iskaz nepouzdan zbog njegovog subjektivnog odnosa prema sporu i opravdane zainteresovanosti za uspjeh u ovoj parnici. Iz istih razloga, Osnovni sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka Draženke Jurić i Vikice Begić koje su apelantova djeca. Naime, kako je Osnovni sud istakao, samo na osnovu tih iskaza, u nedostatku drugih dokaza, nije se moglo utvrditi da je prvotuženi, na nagovor prednika ostalih tuženih, izvršio radnju krivičnog djela iz kog je nastala šteta apelantu kod nesporne činjenice da krivični postupak koji je pokrenut u vezi s predmetnim djelom nije okončan. Naglašeno je da su naročito nedokazani navodi tužbe da je prednik tuženih, koji je apelantov rođeni brat, nagovorio i podstrekavao prvotuženog i Ivu Pavlovića da zapale apelantovo imanje i da je protiv njega, kao saučesnika, vođen krivični postupak jer na to nijedan od izvedenih dokaza ne ukazuje. Slijedom toga, Osnovni sud je, primjenom odredbi čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio tužbeni zahtjev.

10. Apelant je u žalbi protiv prvostepene presude predložio Okružnom sudu da se izvede dokaz uvidom i čitanjem spisa OJT Prijedor broj Kt: 113/2001, a posebno izjava koje su dali prvotuženi i umrli Ivo Pavlović i Ivo Jurić. U obrazloženju žalbe, apelant je istakao da je prvi put 4. januara 2012. godine saznao za postojanje tog spisa i da ga je dobio iz Arhive Okružnog tužilaštva Banjaluka - kancelarije Prijedor, pa ih stoga nije mogao izvesti do zaključenja glavne rasprave, a koje je priložio uz žalbu.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 001610 12 Gž od 11. septembra 2012. kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku za koju je dao jasne i potpune razloge. Okružni sud je ponovio da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant pretrpio materijalnu štetu koja je posljedica požara, međutim, i prema stavu Okružnog suda, apelant nije pred sudom izveo odgovarajuće dokaze na okolnost postojanja uzročne veze između radnji prvotuženog, odnosno prednika drugih tuženih i nastale štete. Navedeno je da je prvostepeni sud, prilikom ocjene izvedenih dokaza saslušanjem stranaka i svjedoka, pravilno zaključio da su apelant i njegova djeca zainteresovani za ishod spora, te s obzirom da apelantovi dokazi na okolnost postojanja uzročne veze između štetne radnje tuženih i nastanka predmetne materijalne štete nisu potkrijepljeni i drugim odgovarajućim dokazima.

12. Nadalje, Okružni sud je naveo da dokazi koje je apelant dostavio uz žalbu nisu prihvatljivi. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da ti dokazi, budući da su dostavljeni u postupku po žalbi, predstavljaju nove dokaze koje taj sud nije prihvatio budući da je odredbama člana 207 stav 1 ZPP-a propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac „pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave“, a što apelant, kako je zaključio Okružni sud, nije dokazao, pa ih stoga taj sud nije ni prihvatio.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 77 0P 001610 13 Rev od 22. aprila 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrdio Osnovni sud, te pravne stavove Osnovnog suda i Okružnog suda, odnosno da apelant nije dokazao postojanje uzročne veze između radnji tuženih i nastale štete.

14. Vrhovni sud je istakao da je i po njegovom stavu drugostepena odluka pravilna. Ukazano je da je u smislu odredbe člana 12 stav 3 ZPP-a, sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. U konkretnom slučaju, kao što su pravilno cijenili nižestepeni sudovi, kako je istakao Vrhovni sud, takva presuda ne postoji, a sud se ne može smatrati vezanim za sadržaj krivične prijave kojom su kao osumnjičena lica za izazivanje štetnog događaja od 8. avgusta 1993. godine navedeni prvotuženi i umrli Ivo Pavlović. Navedeno je da je taj krivični postupak obustavljen rješenjem OJT Prijedor broj Kt: 113/2001 od 18. aprila 2001. godine odbacivanjem krivične prijave zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja.

15. Nadalje, u vezi sa apelantovim prigovorima da Okružni sud nije prihvatio dokaze koje je priložio uz žalbu, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 207 stav 1 ZPP-a, te je istakao da je drugostepeni sud pravilno odbio da prihvati ovaj novi dokaz ocjenom da apelant nije dokazao da ga, bez svoje krivice, nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave. Naime, kako je pojasnio Vrhovni sud, na ročištu održanom 4. novembra 1994. godine, apelant je zatražio od suda da se po službenoj dužnosti pribavi krivična prijava koju je podnijela milicija i vojna policija o štetnom događaju paljevine njegovog imanja. Postupajući po tom zahtjevu Vojna pošta broj 7362 je dopisom od 21. januara 1995. godine obavijestila Osnovni sud da je pod brojem KU:4-1 190/93 10. avgusta 1993. godine podnesena krivična prijava protiv prvotuženog i protiv Ive Pavlovića i Ivice Jurić, a da njenu sadržinu, između ostalih, čine i izjave koje su dali u vezi sa štetnim događajem. Dakle, kako je pojasnio Vrhovni sud, apelant je već tada imao saznanje, da pored prijave milicije koja je podnesena protiv NN lica, postoji i prijava Vojne policije protiv konkretno osumnjičenih lica, sa njihovim izjavama. Međutim, na pripremnom ročištu koje je održano 19. maja 2011. godine, apelant nije predložio da se ovaj dopis pročita kao dokaz, niti je postavio zahtjev za postupanje suda u smislu odredbe člana 134 stav 3 ZPP-a kako bi se pribavila navedena krivična prijava. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant, iako nije imao saznanje da postoji spis OJT Prijedor broj Kt: 113/2001, znao za postojanje krivične prijave podnesene od strane Vojne pošte 7362 Prijedor, a ta prijava zajedno sa izjavama osumnjičenih lica, čini sadržinu navedenog spisa OJT Prijedor. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da je apelant znao za postojanje ovog dokaza prije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, pa je isključivo njegov propust što nije predložio njegovo izvođenje. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te je stoga reviziju odbio kao neosnovanu na osnovu člana 248 ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava, apelant vidi u činjenici što redovni sudovi, odnosno Okružni sud i Vrhovni sud nisu prihvatili nove dokaze koje je priložio uz žalbu, te koji su, kako apelant smatra, od ključne važnosti za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, a samim tim i za primjenu materijalnog prava. U vezi s tim pojašnjava da su redovni sudovi odbili njegovu „tužbu“, navodeći u obrazloženjima da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Navodi da je nesporno da je apelant, izjavljujući svoju žalbu protiv prvostepene presude, predložio da se izvede dokaz uvidom i čitanjem spisa OJP Prijedor broj Kt- 113/2001 s obzirom da je prvi put, tj. 4. januara 2012. godine saznao za postojanje ovog spisa i da ga je dobio tek tada, iako je nastojao od momenta podnošenja svoje tužbe da na sve moguće načine sazna da li on uopšte postoji i da je uvijek dobijao negativne odgovore, kako od Vojnog tužilaštva u Banjoj Luci, Okružnog tužilaštva u Prijedoru, tako i od tadašnjeg CJB Prijedor. Takođe, navodi da je nesporno da je po zakazanoj raspravi, a po njegovoj tužbi, održano pripremno ročište 4. novembra 1994. godine i da je na tom ročištu apelanta, po njegovom punomoćniku, Vojna policija obavijestila da je protiv tuženih podignuta krivična prijava kod Vojnog suda u Banjoj Luci, na kojem ročištu je predloženo da se od Policijske stanice u Ljubiji, te Vojne policije u Prijedoru zatraži službena zabilješka sačinjena povodom izlaska na lice mjesta, što je sud prihvatio, te se obavezao da će službenim putem zatražiti navedenu dokumentaciju. Međutim, kako je ovo ročište održano tokom rata, apelantov punomoćnik nikada nije mogao izvršiti uvid u ove spise jer mu je, kako navodi, saopštavano da predmeti naprosto ne postoje ili se nalaze na drugom mjestu. Takođe, navodi da se iskazima tuženih u tom predmetu, te iskazima drugih svjedoka saslušanih u ovom predmetu u cijelosti potvrđuju izjave date u predmetnom parničnom postupku od strane svjedoka Draženke Jurić i Vikice Begić, te apelantov iskaz, kojim iskazima nižestepeni sudovi nisu poklonili vjeru.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da apelant ni u izjavljenoj apelaciji ne osporava relevantne činjenice koje su utvrđene tokom postupka pred nižestepenim sudovima, a na osnovu kojih utvrđenih činjenica je revizioni sud i mogao odlučivati. U obrazloženju revizione odluke dati su jasni pravni i činjenični razlozi zbog čega je pravilno cijenjeno od strane drugostepenog suda da nema mjesta da se na osnovu odredbe člana 102 stav 2 ZPP-a prihvati izvođenje novih dokaza na koje se apelant pozivao u žalbi. Vrhovni sud je u odluci dao jasne, logične i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a apelacija sadržajno ne nudi nijednu konkretnu činjenicu koja bi ukazivala da su počinjene povrede na kojima je apelacija zasnovana.

18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u drugostepenoj odluci. Smatra da njegovom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.

19. Drugotuženi je naveo da su redovni sudovi vodili postupke u skladu sa zakonom, te da on kao pojedinac nije mogao uticati na njihov rad. Istakao je da su netačni apelantovi podaci da su dokumenti - dokazi za učinjeno krivično djelo skrivani i da oni nisu mogli u redovnoj proceduri imati mogućnost da dođu do njih budući da je, kakao navodi, apelanta branio iskusni advokat koji je mogao ući u arhive suda i policije radi prikupljanja određenih podataka, što je i učinio, možda sa zakašnjenjem. Naveo je da su neke od dostavljenih izjava „date pod prisilom i batinama u vojnim zatvorima - pritvorima od kojih je jedan od njih (okrivljenih) umro, a drugi se objesio“. Ukazao je da on kao građanin sa ovim predmetom nema ništa, niti je učestvovao u tom krivičnom djelu, ali da ga apelant, njegov rođeni stric sa svojom djecom kao svjedocima, tereti za materijalnu odštetu. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.[…] Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke […] o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, […].

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 134.

Stranka je dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.

Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjereni prevod.

Ako se isprava nalazi kod državnog organa ili pravnog lica kome je povjereno vršenje javnog ovlašćenja, a sama stranka ne može izdejstvovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno licu, da ispravu dostave sudu.

Član 207. st. 1. i 2.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 001610 13 Rev od 22. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2013. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosio na naknadu štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

30. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, što je za posljedicu imalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a slijedom toga i kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da apelantu solidarno naknade materijalnu štetu koja mu je nanesena 8. avgusta 1993. godine usljed požara, kada je došlo do uništenja njegove imovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, cijeneći dokaze koje je apelant predložio na pripremnom ročištu i izveo na glavnoj raspravi u prilog svojim tvrdnjama o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, u nedostatku drugih dokaza, zaključili da se nije moglo utvrditi da je prvotuženi na nagovor prednika ostalih tuženih, izvršio radnju krivičnog djela iz kog je nastala šteta apelantu. Posebno su redovni sudovi zaključili da su nedokazani apelantovi navodi da je prednik tuženih, koji je apelantov rođeni brat (koji je preminuo), nagovorio i podstrekavao prvotuženog i Ivu Pavlovića (koji je, takođe, preminuo) da zapale apelantovo imanje i da je protiv njega, kao saučesnika, vođen krivični postupak, jer na to nijedan od izvedenih dokaza ne ukazuje. Takođe, Ustavni sud zapaža da i prema stavu Okružnog suda i Vrhovnog suda, apelant nije pred prvostepenim sudom izveo odgovarajuće dokaze na okolnost postojanja uzročne veze između radnji prvotuženog, odnosno prednika drugih tuženih i nastale štete.

32. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima kojima posebno problematizuje stav Okružnog suda i Vrhovnog suda vezan za njegov prijedlog „novih dokaza“ koje je dostavio uz žalbu na prvostepenu presudu, Ustavni sud ukazuje da su, među osnovnim principima koja su propisana odredbama ZPP-a, princip tzv. formalne istine koji podrazumijeva da je sud vezan samo za dokaze koji se nalaze u spisu (član 7), te princip procesne ekonomije i princip zabrane zloupotrebe prava (član 10). Dalje, Ustavni sud ukazuje da su, između ostalog, primjenom i tih principa, u relevantnim odredbama ZPP-a propisani rokovi u kojima su stranke dužne da iznesu činjenice i dokaze na kojima zasnivaju, odnosno osporavaju tužbeni zahtjev zavisno od njihovog procesnog položaja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 77 ZPP-a propisano da: „U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke […] o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka […].“ Dalje, da je odredbama člana 102 stav 2 ZPP-a propisano da „stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.“ Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 134 ZPP-a propisana mogućnost da stranka u postupku može od suda da traži da naredi organu, koji posjeduje ispravu do koje stranka ne može da dođe, dostavu te isprave, odnosno ukoliko se „isprava kojom dokazuje svoje navode nalazi kod državnog organa ili pravnog lica kome je povjereno vršenje javnog ovlašćenja, a sama stranka ne može izdejstvovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno licu, da ispravu dostave sudu“. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je u daljnjem toku postupka, dakle nakon donošenja prvostepene presude, odredbama člana 207 stav 1 propisano da se „u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave“.

33. Slijedom toga, prema stavu Ustavnog suda, iz ovih odredaba jasno proizlazi da se dokazi na kojim stranka zasniva svoj zahtjev mogu prilagati najkasnije na pripremnom ročištu, te da se u slučaju izuzetka moraju ispuniti drugi uslovi, tj. ako ih predloži na glavnoj raspravi da učini vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije bila u mogućnosti iznijeti, odnosno u žalbenom postupku da stranka pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogla iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud za nove dokaze koje je apelant priložio uz žalbu istakao da apelant nije dokazao da „ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave“. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud posebno obrazložio zašto se novi dokazi koje je apelant priložio uz žalbu ne mogu razmatrati, te je pri tome dao obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Vrhovni sud je istakao, uz pozivanje na odredbe člana 207 stav 1 ZPP-a da je pravilno drugostepeni sud odbio da prihvati ovaj novi dokaz ocjenom da apelant nije dokazao da ga, bez svoje krivice, nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave. Naime, kako je pojasnio Vrhovni sud, na ročištu održanom 4. novembra 1994. godine apelant je zatražio od suda da se po službenoj dužnosti pribavi krivična prijava podnesena od strane milicije i vojne policije o štetnom događaju, paljevini njegovog imanja, po kojem je Vojna pošta broj 7362 je dopisom od 21. januara 1995. godine obavijestila Osnovni sud da je pod brojem KU:4-1 190/93 10. avgusta 1993. godine podnesena krivična prijava protiv prvotuženog i protiv Ive Pavlovića i Ivice Jurić, a da njenu sadržinu, između ostalih, čine i izjave koje su dali u vezi sa štetnim događajem. Dakle, kako je pojasnio Vrhovni sud, apelant je već tada imao saznanje da pored prijave milicije koja je podnesena protiv NN lica, postoji i prijava Vojne policije protiv konkretno osumnjičenih lica, sa njihovim izjavama. Dalje je Vrhovni sud pojasnio da apelant na pripremnom ročištu koje je održano 19. maja 2011. godine nije predložio da se ovaj dopis pročita kao dokaz, niti je postavio zahtjev za postupanje suda u smislu odredbe člana 134 stav 3 ZPP-a kako bi se pribavila navedena krivična prijava, pa je slijedom toga Vrhovni sud naglasio da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant, iako nije imao saznanje da postoji spis OJT Prijedor broj Kt: 113/2001, znao za postojanje krivične prijave podnesene od strane Vojne pošte 7362 Prijedor, a ta prijava zajedno sa izjavama osumnjičenih lica, čini sadržinu navedenog spisa OJT Prijedor. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je apelant za postojanje ovog dokaza znao prije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, pa je isključivo njegov propust što nije predložio njegovo izvođenje. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi koje u tom smislu ponavlja u apelaciji, dovode u pitanje pravičnost predmetnog sudskog postupka. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su apelantovi navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili pozitivno - pravne propise u cijelosti neosnovani.

34. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za primjenu pozitivno-pravnih propisa.

37. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2657/13 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio