Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/13 (Z. K.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-535/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine u predmetu broj AP-535/13, rješavajući apelaciju Zuhdije Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zuhdije Karića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29-0K- 001966 12 Kž od 24. oktobra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zuhdija Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, podnio je 5. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29-0K-001966 12 Kž od 24. oktobra 2012. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Kalesiji broj 29-0K-001966 08 K od 22. februara 2012. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je za navedeno krivično djelo izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno je određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u periodu od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Apelantu je, također izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u iznosu od 38.494,00 KM uz naknadu troškova postupka u iznosu od 388,00 KM i paušala u iznosu od 30,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku pred tim sudom, na osnovu provedenih dokaza (sadržaj dokaza naveden na 2. i 3. stranici presude) utvrđeno da je apelant u vremenskom periodu pobliže preciziranom u presudi, kao osnivač i direktor pravnog lica d.o.o. „ZUX 4“ Kalesija u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet proizvoda po stopi od 10%, postupio suprotno odredbama člana 5. i 26. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, te organizovao poslovanje pravnog lica tako što se roba prodavala fizičkim licima-građanima po veleprodajnim cijenama, a da za istu nije vršen obračun i uplata poreza na promet prouzvoda već je ostvareni promet prikazivan kao neoporezivi promet sa humanitarnom organizacijom „Moj dom“ Živinice, i to na način što se za robu koju su kupovali građani sačinjavani fiktivni računi i otpremnice kao da je roba prodata i isporučena humanitarnoj organizaciji „Moj dom“ Živinice, pretvarajući tako gotov novac u žiralni, kao da robu kupuje humanitarna organizacija i da je po tom osnovu oslobođena plaćanja poreza na promet. Slijedom navedenog je zaključeno da je takav promet suprotan odredbama člana 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga pa je za prodatu robu u ukupnoj vrijednosti od 423.435,10 KM izbjegnuto plaćanje poreza na promet proizvoda u visini od 38.494,00 KM čime je oštećen budžet Tuzlanskog kantona i Općine Kalesija za navedeni iznos.

3. U pogledu odluke o krivičnoj sankciji je navedeno da je srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivnje apelanta, te da će se tom krivičnom sankcijom u cjelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH. Odluku o oduzimanju imovinsko pravne koristi Općinski sud je temeljio na odredbama člana 114. stav 2. KZFBiH, a odluku o troškovima i paušalu na odredbama člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u vezi sa članom 199. stav 2. ZKPFBiH.

4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama Kantonalnog tužilaštva i apelantovog branioca, donio presudu broj 29 0 K 001966 12 Kž od 24. oktobra 2012. godine kojom je žalba Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu; Tužilaštvo) uvažena i prvostepena presuda od 4. juna 2012. godine preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako da je apelant za krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 1. KZFBiH zbog kojeg je oglašen krivim prvostepenom presudom, osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, te je istovremeno određeno da ukoliko se novčana kazna ne plati u roku koji je utvrđen ovom presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamjeni kaznom zatvora tako što će se za svaki započetih 100 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je ispitujući činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud u vezi sa apelantovim žalbenim prigovorima, taj sud utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno izveo sve predložene dokaze koje je savjesno ocijenio u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH i na osnovu takve ocjene potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrđeno činjenično stanje prvenstveno temeljio na nalazu, mišljenju kao i iskazu na glavnom pretresu vještaka ekonomske struke Z.V., dokazima materjalne prirode kao i iskazima saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, te je s tim u vezi istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocjenom svih izvedenih dokaza zaključio da nije bilo stvarnog prometa između DOO „ZUX 4“ i humanitarne organizacije „Moj dom“, već se radilo o fiktivnom prometu s ciljem izbjegavanja poreza na promet, budući da promet nije izvršen u skladu sa članom 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, tako da je za prodatu robu u ukupnoj vrijednosti od 423.435,10 KM izbjegnuto plaćanje poreza na promet robe u visini od 38.494,00 KM. Budući da je apelant kao direktor privrednog društva bio svjestan da kao poreski obveznik mora obračunati porez na promet proizvoda i usluga i platiti porez u zakonom propisanom roku, jer po zakonu nije bio oslobođen te obaveze, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio krivični zakon kada je apelantove radnje pravno ocijenio kao krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 1. KZFBiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je krivično djelo porezne utaje učinjeno u trenutku davanja lažnih podataka nadležnom poreznom organu, pa s obzirom da je u konkretnom slučaju apelant bilans stanja uz poreznu prijavu predao Poreznoj upravi 26. februara 2003. godine, Kantonalni sud je zaključio da je vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela 26. februar 2003. godine. Stoga, Kantonalni sud je imajući u vidu odredbu člana 15. stav 1. tačka e) i člana 16. stav 6. KZFBiH zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, jer od vremena izvršenja djela nije proteklo 10 godina, koliko se po zakonu traži za apsolutnu zastarjelost krivičnog gonjenja učinioca krivičnog djela porezne utaje iz člana 273. stav 1. KZ FBIH, niti je prošlo više od 5 godina od izvršenja krivičnog djela do pokretanja krivičnog postupka protiv optuženog.

6. U pogledu odluke o krivičnoj sankciji Kantonalni sud je prilikom odmjeravanja kazne uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio prvostepeni sud kao i imovinsko stanje apelanta, te je s tim u vezi istakao da je utvrđena sankcija srazmjerna težini učinjenog djela i stepenu krivnje apelanta, te da će se njom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH.

7. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi o povredi navedenih prava u suštini se svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ukazuje da u predmetnom postupku nije s dovoljnom pažnjom cijenjen nalaz, mišljenje kao i iskaz vještaka finansijske struke Z.V. zbog čega je izveden pogrešen zaključak o apelantovoj krivnji.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva isključivo na tvrdnji da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, KZFBiH i ZKPFBiH, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi ponovio da je prvostepena presuda rezultat cjelokupnog dokaznog postupka na temelju kog je utvrđeno činjenično stanje koje nedvosmisleno upućuje na zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, naglašeno je da je prvostepena presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila sve provedene dokaze, između ostalog i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Z. V. upravo na način kako propisuju relevantne odredbe ZKPFBiH (član 296. stav 2). U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da s obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne zakonske odredbe na kojim je utemeljena osporena odluka Kantonalnog suda, ponuđena obrazloženja u datim okolnostima ne smatra proizvoljnim, niti smatra da je izostala pravilna primjena materijalnog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao identična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, odluka AP 272/12 od 10. juna 2014. godine dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi Tužilaštva, razmotrio apelantove žalbene navode koje je ponovio u apelaciji, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, to jest da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoji ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/13 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio