Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1016/13 (S. Š.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1016/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1016/13, rješavajući apelaciju Seada Šeherčehajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Šeherčehajića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001762 12 Rev od 26. decembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Šeherčehajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jelica Vuković, advokatica iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 001762 12 Rev od 26. decembra 2012. godine.
2. Osporenom revizionom odlukom Suda BiH broj S1 3 P 001762 12 Rev od 26. decembra 2012. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH od 10. novembra 2011. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude Suda BiH broj S1 3 P 001762 09 P od 4. jula 2011. godine. Prvostepenom presudom Suda BiH je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonito rješenje tužene Radio televizije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) broj 101-384/08 od 9. aprila 2008. godine, da se obaveže tužena da mu isplati na ime manje isplaćene plaće i minulog rada za period i u iznosima pobliže navedenim u izreci prvostepene presude sa zakonskim zateznim kamatama kao i da mu uplati doprinose za PIO na utvrđenu razliku plaće. Istom presudom apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete zbog bolovanja u iznosu od 3.092,03 KM i naknadu nematerijalne štete zbog mobinga na radnom mjestu u ukupnom iznosu od 36.000,00 KM, sve sa zakonskim kamatama od 20. marta 2009. godine do isplate. Konačno, odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na poništenje ugovora o radu broj 106-4110-17-2008 od 1. februara 2008. godine. U odnosu na troškove parničnog postupka apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove u iznosu od 3.790,80 KM. U toku postupka je utvrđeno da je apelant zaposlenik tužene od 1994. godine koji je po ugovoru o radu od 30. aprila 2001. godine i ugovoru od 31. oktobra 2001. godine raspoređen na radno mjesto reportera, a nakon donošenja Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tužena je donijela rješenje broj 106-4110-17/2067 od 31. oktobra 2008. godine o prestanku važenja ugovora o radu sa ponudom izmjenjenog ugovora koji su parnične stranke zaključile 1. februara 2008. godien i prema kojem je apelant raspoređen na radno mjesto producent/urednik I u sektoru BH radio 1, na koji je apelant 20. marta 2008. godine uložio prigovor, koji je od strane tužene odbijen rješenjem broj 101-384/08 od 9. aprila 2008. godine.
3. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude, prije svega, zaključio da nije blagovremena apelantova tužba u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odredba člana 4. stav 3. Ugovora o radu zaključenog između apealnta i tužene pod brojem 106-4110-17/2008 od 1. februara 2008. godine, te da se taj Ugovor poništi, budući da je predmetna tužba podnesena 20. marta 2009. godine, odnosno nakon više od godinu dana od kada je apelant saznao za eventualnu povredu svog prava iz radnog odnosa, pa je odlučio kao u izreci presude u skladu sa odredbama člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04 i 48/05). U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na isplatu razlike plate, poništenje Ugovora o radu od 1. februara 2008. godine i rješenja tužene kojim je odbijen prigovor apelanta (9. aprila 2008. godine), kao i da se obaveže tužena da mu uplati doprinose na tražene iznose, prvostepeni sud je istakao da je odredbom člana 6. Ugovora o radu zaključenog između parničnih stranaka 1. febraura 2008. godine propisano da će poslodavac isplaćivati zaposleniku mjesečno plaću u skladu sa općim aktima BHRT i u okviru mjesečnog budžeta, odnosno da mu se plaća može smanjiti ili uvećati u skladu sa općim aktima poslodavca. Prvostepeni sud je dalje naveo da je apelant potpisivanjem pomenutog ugovora prihvatio način njihovog obračuna izvršen u odlukama tužene o korekciji plaća. Nadalje, prvostepeni sud se pozvao na odredbe člana 53. Statuta tužene i člana 6. stav 2. Opšteg kolektivnog ugovora („Službene novine FBiH“ broj 54/05), kojima je propisano da poslodavac može uposleniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu u slučajevima predviđenim članom 8. stav 3. tog ugovora.
4. Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena isplati razliku plaće za sporni period zbog neosnovanog umanjenja od 20 %. U vezi s tim, prvostpeni sud je istakao da je odredbama člana 48. Zakona o radu u institucijama BiH propisano da zaposlenik ima pravo na plaću radnog mjesta na koje je raspoređen, ali je istim članom nadalje propisano da to pravo zaposlenik ostvaruje u skladu sa ugovorom o radu, koja zavisi od složenosti poslova koje obavlja, stepena stručne spreme, odgovornosti za izvršenje poslova i drugih kriterija određenih aktom poslodavca. Kako apelant nije zadovoljio jedan od glavnih kriterija, a to je odgovarajuća školska sprema, to mu je u skladu sa Zakonom i Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta umanjena plaća iz tih razloga. Imajući u vidu navedeno, prvostepni sud je odbio kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev da se tužena obaveže da mu uplati doprinose za PIO na utvrđene razlike plate. Osim toga, odbijen je kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne štete zbog bolovanja i naknade nematerijalne štete zbog mobinga na radnom mjestu, zbog toga što apelant nije dostavio dokaze za svoje tvrdnje, kako bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je njegovo zdravstveno stanje prouzrokovano mobingom na radnom mjestu.
5. Drugostepeni sud je svojom odlukom apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, drugostepeni sud je, između ostalog, očitujući se na žalbene navode naveo da prvostepeni sud nije izišao iz okvira tužbenog zahtjeva kada je odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu u dijelu kojim se zahtjeva poništenje ugovora o radu od 1. februara 2008. godine, a ne samo člana 4. stav 3. kako je tužbenim zahtjevom opredjeljeno. Drugostepeni sud je istakao da granica tužbenog zahtjeva u smislu člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, podrazumijeva da sud ne može dosuditi stranci više nego što je ona tražila, ili ono što nije tražila. Prvostepeni sud je utvrdivši neblagovremenost tužbe za pobijanje ugovora o radu, donio procesnu odluku, koja se odnosi kako na sam ugovor tako i pojedinu ugovornu odredbu i pošto nije meritornog karaktera, ne predstavlja povredu odredbi parničnog postupka u smislu žalbenih navoda. Međutim, drugostepeni sud je istakao da je apelant žalbom osnovano ukazao da je pri donošenju odluke o odbacivanju tužbe u dijelu poništenja odredbe člana 4. stav 3. Ugovora o radu od 28. februara 2002. godine, prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Drugostepeni sud je istakao da osporavana odredba ugovora o radu (od 1. februara 2008. godien) i odluka o prigovoru (od 9. aprila 2008. godine) čine pravno jedinstvo, pa se rok za podnošenje tužbe sudu, propisan članom 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH br. 7/05 i 48/05) cijeni u odnosu na dan prijema rješenja o prigovoru, kada je konačno odlučeno o apelantovom pravu. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da pogrešna primjena materijalnog prava nije imala za posljedicu nužnost da se pobijana presuda preinači u tom dijelu, jer je nakon ponovne ocjene provedenih dokaza, drugostepeno vijeće zaključilo da tužbeni zahtjev nije osnovan, pa time za apelanta ne nastupa drugačija pravna posljedica. Konačno, drugostepeni sud je ukazao da su svi činjenični i pravni razlozi na kojima je prvostepeni sud zasnovao odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja o prigovoru od 9. aprila 2008. godine, zasnovani na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni odredbi materijalnog prava i u cjelosti se odnose i na tužbeni zahtjev koji sa njim čini pravno jedinstvo, usmjeren na poništenje odredbi člana 4. stav 3 Ugovora o radu od 1. februara 2008. godine. Drugostepeni sud je, otklonivši nedostatke u primjeni materijalnog prava, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio provostepenu presudu.
6. Revizijsko vijeće Suda BiH je svojom odlukom odbilo kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude drugostepenog suda, zaključivši da nije osnovan apelantov prigovor da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka. Osim toga, revizijsko vijeće Suda BiH je zaključilo da je bez osnova i apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredi tog prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava zagarantovanog članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman