Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3504/13 (T. J.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3504/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-3504/13, rješavajući apelaciju Tije Jahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tije Jahić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 001339 12 Rev od 18. jula 2013. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 001339 12 Gž 3 od 14. septembra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 001339 11 P 3 od 27. aprila 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tija Jahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, privremeno nastanjena u SR Njemačkoj, koju zastupa Salčin Džanić, advokat iz Tuzle, podnijela je 7. avgusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 001339 12 Rev od 18. jula 2013. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 001339 12 Gž 3 od 14. septembra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 001339 11 P 3 od 27. aprila 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 001339 11 P3 od 27. aprila 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je sa pravnim prednikom opštine Bratunac (u daljnjem tekstu: prvotuženi) Zajedničkim opštinskim fondom materijalnih i društvenih djelatnosti iz Bratunca u mjesecu februaru 1992. godine zaključila ugovor o kupovini poslovnog prostora u Bratuncu, koji se nalazi u Zanatskom tržnom centru u Bratuncu, bliže označen u izreci presude, po osnovu kojeg je prvotuženoj isplatila ugovorenu cijenu od 100.000,00 DM, konvertovano u tadašnje dinare i nakon toga zaključila ugovor po sistemu „ključ u ruke“, te da se prvotužena kao pravni slijednik navedenog fonda obaveže takav ugovor priznati i apelantici izdati podobnu ispravu za prijenos prava svojine, a u suprotnom da istu zamijeni presuda suda. Dalje je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o ustupanju zemljišta i započetog objekta za tržišnu izgradnju Trgovinsko-zanatskog centra „Pijaca“ u Bratuncu 13. oktobra 1997. godine zaključen između prvotužene, kao ustupioca zemljišta i započetog poslovnog objekta, sa jedne strane i tuženog ODP „Radnik“ u stečaju Srebrenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao primaoca zemljišta i započetog poslovnog objekta, sa druge strane po kojem ugovoru je na drugotuženog preneseno pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, koji je apelantica kupila od prvotuženog, te da taj ugovor u odnosu na apelanticu ne proizvodi pravno dejstvo. Zatim, apelantica je odbijena i sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen između drugotuženog kao prodavca i Milene Ristić (u daljnjem tekstu: trećetužena) kao kupca zaključen 24. juna 1998. godine i ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-463/98 i aneks tog ugovora zaključen 14. decembra 1998. godine i ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-484/98 po kojem ugovoru je drugotuženi prodao trećetuženoj označeni poslovni prostor, pa da se trećetuženoj naloži da isti oslobodi od lica i stvari i preda apelantici u posjed i nesmetano korištenje. Navedenom presudom odbijen je i apelantičin tuženi zahtjev kojim je tražila da se naloži z.k. uredu Osnovnog suda i Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Područna jedinica Bratunac da dosadašnje vlasnike ili posjednike na predmetnim lokalima briše i da se izvrši upis u korist apelantice. Odbijen je i zahtjev apelantice za naknadu troškova parničnog postupka i apelantica je obavezana da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.950,00 KM i trećetuženoj u iznosu od 12.315, 00 KM.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantica svoje tužbene zahtjeve temeljila na tvrdnjama da je u februaru mjesecu 1992. godine sa Zajedničkim opštinskim fondom materijalnih i drugih djelatnosti iz Bratunca zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog poslovnog prostora u Zanatskom tržnom centru u Bratuncu, da je postupajući po navedenom ugovoru navedenom fondu platila kupoprodajnu cijenu u dinarskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 KM (koji iznos je prethodno sa računa stare devizne štednje podigla kod „Jugobanke“ u Zvorniku) i da je ubrzo po nastupanju ratnih uslova napustila ovo područje kojom prilikom nije ponijela dokumentaciju o zaključenom navedenom ugovoru.

4. Prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da u arhivu prvotužene niti u arhivu Službe društvenog knjigovodstva (u daljnjem tekstu: SDK) Bratunac nije pronađena dokumentacija o zaključenju spornog kupoprodajnog ugovora, niti o plaćanju kupoprodajne cijene. Dalje je utvrđeno da apelantica nije ponudila dokaze o tome da je prije plaćanja kupoprodajne cijene podigla devizna sredstva kod „Jugobanke“ u Zvorniku. Nadalje, svjedoci koji su saslušani u prvostepenom postupku po prijedlogu apelantice Zoran Tešić i Fatima Hadžihrustić nisu vidjeli uplatnicu o plaćenoj kupoprodajnoj cijeni, te da je navode apelantice o plaćenoj kupoprodajnoj cijeni potvrdio samo apelantičin brat Nasir Avdić. Prvostepeni sud je utvrdio da su iskazi apelantice i svjedoka Nasira Avdića proturječni u pogledu vremena razgovora sa mužem trećetužene Grozdimirom Ristićem kada je navodno data ponuda za zamjenu predmetnog poslovnog prostora sa drugim nekretninama.

5. Prema tome, Osnovni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti iskazi apelantice i svjedoka Nasira Avdića (koji u odnosu na plaćanje kupoprodajne cijene nisu potvrđeni iskazima ostalih saslušanih svjedoka) zbog njihove zainteresiranosti za ishod ove parnice. Pri tome je Osnovni sud imao u vidu opštepoznatu činjenicu da se u spornom periodu stara devizna štednja nije mogla dizati, te da je stoga nelogično da apelantica u tom periodu (februar 1992. godine) podiže 100.000,00 DM u dinarskoj protuvrijednosti, navedena novčana sredstva nosi u Bratunac i vrši prebrojavanje u stanu, a potom nosi kod pomenutog fonda, te u SDK (kako je navela u svom iskazu datom u svojstvu parnične stranke). Ukazano je da je logičnije da se kod tako velike novčane transakcije uplata vršila prenosom dinarskih sredstava na žiro račun prodavca. Također, prvostepeni sud je ukazao da apelantica sve do podnošenja tužbe u predmetnoj parnici (4. septembar 2004. godine) ništa nije poduzimala da ostvari svoje pravo. Na osnovu toga po mišljenju prvostepenog suda apelantica nije dokazala svoje navode da je sa pravnim prednikom prvotužene u februaru mjesecu 1992. godine zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog poslovnog prostora i navode o isplati kupoprodajne cijene.

6. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Okružni sud presudom broj 82 0 P 001339 12 Gž 3 od 14. septembra 2012. godine djelimično usvojio i preinačio rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci prvostepene presude tako što je apelantica obavezana da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu do 4.900,00 KM i trećetuženoj u iznosu od 6.555,00 KM umjesto ranije dosuđenih (većih ) iznosa. Istovremeno su svi tuženi solidarno obavezani da apelantici nadoknade troškove postupka u iznosu od 2.100,00 KM. U preostalom dijelu tužba apelantice je odbijena i prvostepena presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđena.

7. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da su izvedeni dokazi potvrdili navode tužbe o zaključenju spornog kupoprodajnog ugovora i isplati kupoprodajne cijene. Međutim, drugostepeni sud je naveo da iz izvedenih dokaza (iskazi apelantice i saslušanih svjedoka) proizlazi da predmetni kupoprodajni ugovor nije bio ovjeren kod suda, te da predmetni poslovni prostor nije bio predat u posjed apelantici. Stoga je Okružni sud zaključio da time nisu ispunjeni zakonski uslovi propisani odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti za valjanost kupoprodajnog ugovora. Zbog toga je drugostepeni sud zaključio da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelantice. Pri tome je Okružni sud ukazao da je apelantica svoja prava vezana za ispunjenje obaveze iz predmetnog ugovora morala ostvarivati po drugom pravnom osnovu odnosno drugim tužbenim zahtjevom protiv pasivno legitimisanih lica.

8. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 82 0 P 001339 12 Rev od 18. jula 2013. godine odbio kao neosnovanu.

9. U obrazloženju revizione presude se navodi da apelantica u revizionim navodima iznosi kontradiktorne tvrdnje pa tako navodi da ni tuženi nisu tvrdili da predmetni ugovor nije ovjeren (već su tvrdili da nije ni zaključen) dok u daljim revizionim navodima navodi da pravni prednik prvotužene „ni sa jednim od kupaca ugovor nije ovjeravao u sudu, niti su se bilo gdje drugdje ovjeravali“ pa proizlazi da ovi revizioni navodi ustvari potvrđuju pravilnost zaključka drugostepenog suda.

10. Vrhovni sud je ukazao da iz dopisa Poreske uprave, Područna jedinica Bratunac od 15. februara 2006. godine, koji je čitan u dokaznom postupku, proizlazi da u spornom periodu nisu ovjeravani ugovori o kupovini poslovnih prostora u Zanatskom tržnom centru u Bratuncu jer su bili u fazi izgradnje, te su ugovori ovjeravani kada se „završi konačna finalna izrada objekta“ i kada se isplati kupoprodajna cijena.

11. Dalje je Vrhovni sud naveo da da u konkretnom slučaju prema izvedenim dokazima (prevashodno prema ugovoru o ustupanju zemljišta i započetog objekta za tržišnu izgradnju Trgovinsko-zanatskog centra „Pijaca“ u Bratuncu od 13. oktobra 1997. godine) proizlazi da predmetni poslovni prostor nije bio završen. Ukazano je da ni iz iskaza saslušanih svjedoka niti iz iskaza apelantice ne proizlazi da je apelantica zaključila ugovor koji je ovjeren kod suda, te se stoga po mišljenju Vrhovnog suda pokazuje pravilnim zaključak drugostepenog suda da apelantica nije ugovor ovjerila kod suda. Nadalje, imajući u vidu nespornu činjenicu da sporni poslovni prostor nije apelantici predat u posjed (nije bio završen) to nisu ispunjeni zakonski uslovi iz odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti za utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora. Zbog toga je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantice.

12. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da su neosnovani i apelantičini revizioni navodi o tome da je drugostepeni sud imao ovlaštenje da umjesto predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora naloži vraćanje kupoprodajne cijene jer suprotno navodima apelantice sud sudi odnosno odlučuje samo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP)

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini smatra da je materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno. Navodi da je u toku postupka dokazala da je zaključila ugovor o kupoprodaji, da je platila ugovorenu cijenu u iznosu od 100.000,00 DM, te da prvotuženi prodao sve poslovne prostore pa i poslovni prostor apelantice. Smatra da prvotuženi nije mogao raspolagati tim poslovnim prostorom budući da je to imovina apelantice.

14. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 2.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu

15. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09), koji je važio u vrijeme odlučivanja po apelantičinom tužbenom zahtjevu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je zaključila kupoprodajni ugovor, koji je ovjeren kod suda, zbog čega nisu ispunjeni zakonski uslovi za utvrđivanje pravne valjanosti spornog ugovora u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Pored toga redovni sudovi su pri odlučivanju o apelantičinom tužbenom zahtjevu postupali u smislu odredbe člana 2. stav 1. ZPP dakle odlučivali su samo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva zbog čega nije bilo osnova da se umjesto predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora naloži vraćanje kupoprodajne cijene apelantici. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3504/13 (T. J.) | Sudska praksa | Aktio