Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-425/16 (J.K.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izdržavanje
- Građanski postupak
- Povjeravanje djeteta
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-425/16
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 425/16, rješavajući apelaciju J. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka
b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. lipnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija J. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 89750 15 Gž od 26. studenog 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 89750 15 P od 29. srpnja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. J.K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa ZOU „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnijela je 26. siječnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 89750 15 Gž od 26. studenog 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 89750 15 P od 29. srpnja 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja D.K. (u daljnjem tekstu: tužitelj) 3. veljače 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužitelj je dostavio odgovor na apelaciju 18. veljače 2016. godine, a Kantonalni i Općinski sud 22. veljače 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prvostupanjskom Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 89750 15 P od 29. srpnja 2015. godine, donesenom po tužbi tužitelja protiv apelantice „radi izmjene odluke o povjeravanju, odgoju i brizi djeteta“, izmijenjena je Presuda Općinskog suda broj 51 0 P 064473 12 P od 25. listopada 2012. godine, tako što je zajednički malodobni sin M. K. povjeren ocu D.K. (tužitelju) na daljnji odgoj i brigu, a malodobni T. i I. K. su i dalje povjereni majci J. K. (apelantici). Odlučeno je da će roditelji održavati kontakte sa djecom koja su povjerena drugom roditelju svakog drugog petka od 17 sati do nedjelje do 17 sati, po jedan dan vjerskog i državnog blagdana i da će kod roditelja sa kojim ne žive neprekidno boraviti pola zimskog i pola ljetnog raspusta. Apelantica je obvezana da doprinosi za izdržavanje malodobnog M. po 20,00 KM mjesečno, a tužitelj za malodobne T. i I. po 80,00 KM mjesečno, i to najkasnije do petog dana u tekućem mjesecu počev od dana donošenja presude i sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 064473 12 P od 25. listopada 2012. godine razveden brak između parničnih stranaka, da su zajednička malodobna djeca T., M. i I. povjerena apelantici na brigu i odgoj, te da je tužitelj predmetnom tužbom tražio da se mldb. sin M. njemu povjeri na brigu i odgoj.
7. Dalje je navedeno da je u postupku utvrđeno da mldb. M. trenutačno živi kod oca u Busovači, a da je nakon razvoda braka njegovih roditelja živio kod majke i da je u više navrata odlazio kod oca i živio sa njim. Općinski sud je dalje naveo da se iz svih izvedenih dokaza može utvrditi i zaključiti da je mldb. M. svojim ponašanjem ukazivao i izražavao želju da živi kod oca u Busovači na što je zasigurno utjecala činjenica da je prije razvoda roditelja pohađao školu u Busovači, gdje je stekao prijatelje i poznanstva. Nadalje je navedeno da iz službenih zabilješki Policijske postaje u Busovači, centara za socijalni rad u Busovači i Vitezu proizlazi da je mldb. M. često odlazio od majke ocu u Busovaču, kada je majka njegov odlazak prijavljivala nadležnim institucijama radi povrata djeteta njoj, kao majci i zakonskoj zastupnici. Nadalje je navedeno da je apelantica pred Općinskim sudom bila pokrenula izvršni postupak kojim je tražila da joj se prinudnim putem vrati mldb. M. da bi živio sa njom i ostalom braćom, te da su u tom postupku bili angažirani policija i Centar za socijalni rad u Busovači. Također je navedeno da je i tužitelj pokrenuo izvršni postupak pred Općinskim sudom protiv apelantice radi izvršenja presude tog suda kojim je određeno viđanje i kontaktiranje tužitelja sa djecom, te da je evidentno da tužitelj i apelantica imaju poremećene odnose i veoma lošu komunikaciju u pogledu dogovaranja i međusobne brige oko zajedničke djece.
8. Zatim je istaknuto da je vještak, psiholog mr. Elevdina Deović u nalazu i mišljenju zaključila, nakon obavljenog razgovora sa tužiteljem i apelanticom, te sa mldb. M., da mldb. M. ima pozitivan emotivni odnos prema oba roditelja, ali da je emotivna vezanost, odnosno privrženost prema ocu jačeg intenziteta, te da samoinicijativno izražava ovakav stav i da želi izričito ostati i živjeti kod oca uz redovne kontakte sa majkom i braćom, a sve zbog toga što dječak teško prihvaća promjenu sredine nakon razvoda roditelja, preseljenje u drugi grad i promjenu škole. Konačno, vještak je u nalazu navela da ponašanje mldb. M., koji bježi i skriva se od policije, pruža otpor policiji, upućuje na veću privrženost ocu, kao i vjerojatniji autoritet oca, te gubitak autoriteta majke kod dječaka, a na što ukazuje i njegova izjava da, „ako sud donese odluku da ide kod majke, ostat će kod oca“. Također je ukazala i da reakcije bježanja i skrivanja mogu postati model ponašanja za budućnost, te razviti podlogu za razvoj neprilagođenosti ponašanja kod dječaka. Vještak je u nalazu i mišljenju zaključila da su oba roditelja podobna za brigu i staranje nad djecom, ali obzirom na evidentan stav i želju dječaka da živi sa ocem u ovom momentu, te da više mjeseci živi kod oca u poznatoj i bliskoj sredini u kojoj želi i dalje živjeti, nije poželjno prisilno odvajati dječaka od oca. Ocjenjujući navedeno mišljenje vještaka, Osnovni sud je u cijelosti prihvatio to mišljenje.
9. U pogledu mišljenja centara za socijalni rad u Vitezu i Busovači, navedeno je da se iz njihovih mišljenja može utvrditi da oba roditelja imaju uvjete za život i brigu o djeci, s tim da nisu dali svoje konačno mišljenje, već su sudu ostavili da prema svojoj ocjeni donesene konačnu odluku.
10. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je sud u tijeku postupka obavio neformalni razgovor sa mldb. M., kojem je u vrijeme razgovora bilo 11 godina i sedam mjeseci, u nazočnosti predstavnika Centra za socijalni rad u Busovači i Centra za socijalni rad u Vitezu, te da je dječak izrazio želju da i dalje živi isključivo kod oca.
11. Općinski sud je istaknuo da je prilikom odlučivanja imao u vidu izričitu želju tužitelja da mldb. M. živi sa njim, ali i činjenicu da su protiv tužitelja vođeni i pravomoćno okončan kazneni postupci zbog nasilja u obitelji i navođenja na prostituciju, što u svakom slučaju ne može biti zanemareno kada je u pitanju podobnost tužitelja za odgoj malodobnog djeteta, a što bi zahtijevalo i veći angažman ostalih institucija a posebno centra za socijalni rad. Međutim, Općinski sud je naglasio da je imao u vidu faktičko stanje i izričito inzistiranje mldb. M. da živi kod oca u Busovači, uz činjenicu da je mldb. M. u više navrata odlazio ocu bez odobrenja majke, da trenutačno već duže vrijeme boravi kod oca u Busovači, te posebno njegov isključivi stav koji je ponavljao u više navrata u neformalnom razgovoru, a što je i vještak naveo u nalazu i mišljenju, da želi živjeti sa ocem, te da bi prisilno razdvajanje od oca moglo imati samo veće negativne posljedice i traume za mldb. M. Općinski sud je također istaknuo da je načelnog mišljenja da djeca trebaju odrastati zajedno, bez obzira da li žive kod majke ili oca, jer su oba roditelja jednaka u pravima kada je u pitanju briga i odgoj, te da razdvajanje djece nije dobro niti preporučljivo. Međutim, obzirom da se u konkretnoj stvari radi o teško poremećenim odnosima roditelja kao bivših bračnih partnera, čije ponašanje ima kao posljedicu da se mldb. M., kao drugo od troje djece, posebno vezalo za oca i sredinu u kojoj je živio dok su roditelji bili u braku, za razliku od druge dvojice braće, Općinski sud je smatrao da prisilno odvajanje mldb. M. od oca može imati samo negativne posljedice za njegu u cijelosti kako fizički, tako i psihički, jer je i ranije, kada je pokušavano da se prisilnim putem vrati majci, stvarao otpor i ponovno se vraćao ocu. Pri tome, istaknuto je da je majka zasigurno podobna za brigu i odgoj djece, što sud niti u jednom momentu nije doveo u sumnju, mada je smatrao potrebnim navesti da je apelantica kao majka imala pasivan odnos u toku predmetnog postupka na način da je izbjegavala pristup sudu i dolazak na ročište, što je ipak trebalo biti u njenom interesu kako bi potvrdila i dokazala svoje navode iz podnesaka koji su bili bez posebnog obrazloženja, iako ju je sud uredno i pravodobno pozivao i čak ukazivao da je potrebno njezino aktivnije sudjelovanje u postupku, a što je bila dužna imajući u vidu odredbe čl. 129. do 145. Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obiteljski zakon) kao roditelj.
12. Obzirom na sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev da se mldb. M. povjeri ocu na daljnju brigu i odgoj, prvenstveno zbog isključivog stava mldb. M. i njegovog konstantnog bježanja i vraćanja ocu, te da bi donošenje drugačije odluke moglo imati samo negativne posljedice po njegov daljnji psiho-fizički razvoj iako, zbog počinjenih kaznenih djela, na strani tužitelja postoje očite činjenice koje se ne mogu smatrati pozitivnim za odgoj djece.
13. U pogledu zahtjeva za kontaktiranje mldb. M. sa majkom svakog drugog vikenda od subote ujutro do nedjelje navečer, Općinski sud je ocijenio da, obzirom na činjenicu da je presudom od 25. listopada 2012. godine određeno viđanje djece sa ocem petkom od 17 sati do nedjelje do 17 sati, tako treba kontaktirati apelantica kao majka sa mldb. M. Naglašeno je da kontaktiranje djece sa roditeljem sa kojim djeca ne žive treba biti na način da roditelji dogovaraju međusobno viđanje u vrijeme i na način kako je to u najboljem interesu djeteta, tako da takav kontakt treba biti što manje stresan i traumatičan za dijete.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 89750 15 Gž od 26. studenog 2015. godine odbijen je apelantičin priziv kao neutemeljen i prvostupanjska presuda Općinskog suda je potvrđena.
15. Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud provedene dokaze ocijenio na način propisan čl. 8. i 123. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te pravilnim tumačenjem i primjenom relevantnih odredbi Obiteljskog zakona izveo pravilan zaključak da je u interesu malodobnog M. da ubuduće nastavi živjeti kod oca, a da sa majkom i braćom održava kontakte, te je u cijelosti prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda.
16. Kantonalni sud je ukazao na odredbe Obiteljskog zakona i Konvencije o pravima djeteta, te istaknuo da je Općinski sud u nazočnosti predstavnika centara za socijalni rad Busovača i Vitez, na način primjeren djetetu od 12 godina, obavio razgovor sa malodobnim M., koji je jasno i nedvosmisleno izrazio svoj stav i želju da nastavi živjeti sa ocem. Na temelju razgovora sa djetetom koji je doveo u svezu sa nalazom i mišljenjem vještaka, kliničkog psihologa od 16. veljače 2015. godine, mišljenjem Centra za socijalni rad Busovača i službenih zabilješki od 12. listopada 2012. godine i 2. rujna 2014. godine, Općinski sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno ocijenio da su se stekli uvjeti za promjenu odluke o povjeravanju malodobnog M. ocu i da je to u njegovom interesu, te da je za svoju odluku dao jasne i uvjerljive razloge. Kantonalni sud je također smatrao da ni činjenica što je otac (tužitelj) pravomoćno osuđivan za kazneno djelo nasilje u obitelji i kazneno djelo navođenje na prostituciju nije razlog da se donese odluka protivno želji djeteta, jer bi kod djeteta mogla izazvati potpuno suprotnu reakciju, a prije svega, da ponovno bježi od majke ocu, da se krije od policije i da bi takvo ponašanje mogao prihvatiti kao pravilo u budućem životu, što nije u interesu ni roditelja, ni društva, a ponajmanje djeteta. Stoga je Kantonalni sud ocijenio neutemeljenim apelantičin prizivni navod da Općinski sud nije ocijenio dokaze koji se odnose na osuđivanost tužitelja.
17. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantičin prizivni navod da joj nije bio omogućen ravnopravan pristup sudu. S tim u svezi je Kantonalni sud naveo da iz akta prvostupanjskog suda od 2. listopada 2014. godine i dostavnice broj 51-594831 proizlazi da je sud apelantici dostavio uređenu tužbu od 24. rujna 2014. godine, te da je ona putem opunomoćenika Mire Blaža, odvjetnika iz Viteza, 23. listopada 2014. godine dostavila odgovor. Dalje je navedeno da iz raspravnog zapisnika sa pripremnog ročišta od 12. prosinca 2014. godine proizlazi da je apelantica na ovo ročište pristupila osobno, kada je obavijestila sud da je otkazala punomoć odvjetniku Miri Blažu i da u daljem postupku neće angažirati opunomoćenika, da nije imala primjedbi na dokaze tužitelja, osim da vještačenje obavi dječiji psiholog. Zatim je navedeno da je apelantica uredno obaviještena i za glavnu raspravu, ali da nije pristupila i da zbog toga nije ni saslušana kao parnična stranka i na taj način je propustila da se izjasni o mišljenju i želji djeteta koju je ono izrazilo pred sudom i vještakom, a na ovo ročište pristupio je njezin brat kao opunomoćenik.
18. Kantonalni sud je također istaknuo da činjenica da mldb. M. ima osobne dokumente iz Republike Hrvatske nije od odlučnog značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
20. Apelantica ističe da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da su sudovi očigledno zanemarili odredbe Obiteljskog zakona kojim se jasno nalaže da sud po službenoj dužnosti tijekom postupka mora naročito paziti da se zaštite interesi i prava djece, a s tim u svezi da se ostvari najbolji interes propisan člankom 129. navedenog zakona. Dalje, navodi da članak 125. i članak 149. stavak 2. Obiteljskog zakona propisuju pravo djeteta na izražavanje vlastitog mišljenja, ali sukladno njegovom uzrastu i dobi, te da to mišljenje zasigurno ne treba biti rukovodeći faktor kod donošenja odluke suda. Također je istakla da sudovi nisu dovoljno ocijenili činjenicu da je tužitelj pravomoćno osuđen za kaznena djela nasilje u obitelji i navođenje na prostituciju, što upućuje da takva sredina ne predstavlja adekvatno okruženje za maloljetno dijete. Dalje navodi da u postupku uopće nije zatraženo mišljenje Centra za socijalni rad Grada Omiša u Republici Hrvatskoj, iako je to registrirano prebivalište apelantice (majke) i djece.
21. Također, ukazuje da joj nije omogućeno da ravnopravno raspravlja pred prvostupanjskim sudom, jer sva dokumentacija pa i dokazi nisu na pravilan način dostavljeni njoj na izjašnjenje, te da ne stoje navodi obrazloženja drugostupanjskog suda.
b) Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni i Općinski sud smatraju da su apelantičini navodi o povredi njezinih ustavnih prava neutemeljeni.
23. Tužtelj također smatra da su apelantičini navodi o povredi njezinih ustavnih prava neutemeljeni.
V. Relevantni propisi
24. U Obiteljskom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Članak 124. stavak 2.
(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.
Članak 125.
(1) Dijete ima pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitoga mišljenja sukladno njegovom uzrastu i zrelosti.
Članak 129. stavak 2.
(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Članak 134. stavak 2.
(2) Roditelji su dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove normalne potrebe i štititi ga od svih oblika poroka: droga, alkohol, skitničenje, razbojništvo, krađa, prostitucija, prosjačenje, kao i svih oblika maloljetničke delinkvencije, te nasilja, povreda, ekonomske eksploatacije, seksualne zloupotrebe i svih drugih asocijalnih pojava.
Članak 135.
Roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, a sukladno uzrastu i zrelosti djeteta unapređivati njegovo pravo i odgovornost na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.
Članak 140.
(1)Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. Članak 149. stavak 2.
(2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir sukladno njegovom uzrastu i zrelosti.
25. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 164.
(1) Sud će odlučiti da se sasluša samo jedna stranka, ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda.
Članak 166.
(1) Poziv na ročište dostavit će se punomoćniku stranke, koji je dužan o tome stranku obavijestiti, odnosno, ako stranka nema punomoćnika, stranci ili osobi koja će se za stranku saslušati.
(2) U pozivu će se naznačiti da će se na ročištu izvoditi dokaz saslušanjem stranaka i da će stranka koja dođe na ročište biti saslušana u odsutnosti druge stranke.
VI. Dopustivost
26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 89750 15 Gž od 26. studenog 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. prosinca 2015. godine a apelacija je podnesena 26. siječnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelantica pobija navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da joj je tim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
32. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni sudski postupak tiče povjeravanja i izdržavanja djeteta, dakle, predmeta građanskopravne prirode, te stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4468/11 od 27. lipnja 2012. godine, točka 30, objavljena na www.ustavnisud.ba ).
34. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Europskog suda smatra brigu o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili u, iznimnim slučajevima, nekoj ustanovi pitanjem široke slobode nadležnih tijela u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Što je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Europski sud priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive prirode nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Europski sud, Olsson v. Švedska, presuda od 27. studenog 1992. godine, Serija A broj 250, stavak 90, i Europski sud, Johansen v. Norveška, presuda od 7. kolovoza 1996. godine, 23 EHRR 33, stavak 64).
36. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jeste da ocijeni da li su redoviti sudovi osporenim odlukama kojim su pravomoćno usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev da mu se mldb. M.K. povjeri na roditeljsko staranje naveli jasne razloge i interes mldb. M.K. u pogledu njegovog povjeravanja na roditeljsko staranje tužitelju. U tom smislu, Ustavni sud napominje da su kriteriji za odlučivanje suda u postupcima u kojima odlučuje o povjeravanju djece raznovrsni, te da je sud dužan rukovoditi se najboljim interesom djeteta, a taj interes ovisi o okolnostima koje mogu biti značajne za donošenje odluke među kojima mogu biti želje roditelja, želje djece, stambene, zdravstvene i socijalne prilike oba roditelja, njihove mogućnosti ili integriranost djeteta u određenu socijalnu sredinu. S tim u svezi, Ustavni sud napominje da je sud koji donosi odluku o povjeravanju djece, prema relevantnim odredbama Obiteljskog zakona, dužan pribaviti nalaz i stručno mišljenje tijela starateljstva ili drugih specijaliziranih ustanova, te odgovarajućih stručnjaka - psihologa ili psihijatara, a u konačnici i mišljenje djeteta, vodeći računa da se razgovor obavi na adekvatan način i uz pomoć stručnjaka.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na dvije instance jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud na temelju ocjene svih provedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka psihologa, nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad i iskaza tužitelja) zaključio da je u najboljem interesu malodobnog M. da živi sa ocem (tužiteljem). Osim toga, Općinski sud je obavio i neformalni razgovor sa mldb. M. u nazočnosti predstavnika Centra za socijalni rad. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, prilikom donošenja odluke o povjeravanju malodobnog M., jasno ukazao da je prvenstveno vodio računa o njegovim interesima. Naime, Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da oba roditelja imaju uvjete za život i brigu o djeci. Međutim, Općinski sud je naglasio da je imao u vidu faktičko stanje i izričito inzistiranje mldb. M. da živi kod oca u Busovači, uz činjenicu da je mldb. M. u više navrata odlazio ocu bez odobrenja majke, da trenutačno već dulje vrijeme boravi kod oca u Busovači, te posebice njegov isključivi stav koji je ponavljao u više navrata u neformalnom razgovoru, a što je i vještak naveo u nalazu i mišljenju, da želi živjeti sa ocem, te da bi prisilno razdvajanje od oca moglo imati samo veće negativne posljedice i traume za mldb. M., te da reakcije bježanja i skrivanja mogu postati model ponašanja za budućnost i razviti podlogu za razvoj neprilagođenosti ponašanja kod dječaka. Stoga je, obzirom na sve navedeno, Općinski sud odlučio da se mldb. M. povjeri ocu na daljnju brigu i odgoj, prvenstveno zbog isključivog stava mldb. M. i njegovog konstantnog bježanja i vraćanju ocu, ocjenjujući da bi donošenje drugačije odluke moglo imati samo negativne posljedice po njegov daljnji psiho-fizički razvoj, iako, zbog počinjenih kaznenih djela, na strani oca (tužitelja) postoje očite činjenice koje se ne mogu smatrati pozitivnim za odgoj djece.
38. Potom, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud, odlučujući o apelantičinom prizivu, jasno ukazao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio. Pri tome Ustavni sud zapaža da, u okolnostima konkretnog slučaja, kada sudovi niti u jednom momentu nisu doveli u sumnju da je majka zasigurno podobna za brigu i odgoj djece, činjenica da u predmetnom postupku nije zatraženo mišljenje Centra za socijalni rad Grada Omiša u Republici Hrvatskoj, iako je to registrirano prebivalište apelantice (majke) i djece, ne može se smatrati propustom sudova da razmotre sve okolnost bitne za donošenje odluke u najboljem interesu djeteta. Naime, kao što je već prethodno istaknuto, taj interes ovisi o okolnostima koje mogu biti značajne za donošenje odluke među kojima mogu biti želje roditelja, želje djece, stambene, zdravstvene i socijalne prilike oba roditelja, njihove mogućnosti ili integriranost djeteta u određenu socijalnu sredinu a u konkretnom slučaju sudovi su svestrano razmorili sve navedene okolnosti, te zaključili da bi prisilno razdvajanje od oca moglo imati samo veće negativne posljedice i traume za mldb. M. pri čemu su ocijenili i da su protiv tužitelja vođeni kazneni postupci, ali su, i pored toga, zaključili da je u interesu malodobnog M. da živi sa ocem. Stoga se okolnost da nije traženo mišljenje Centra za socijalni rad u Omišu, u situaciji kad je nesporno da je apelantica prije odlaska u Hrvatsku imala prebivalište u Vitezu, iz kojeg je malodobni M. prema utvrđenju redovitih sudova, bježao ocu u Busovaču i kod činjenice da su sudovi ocijenili kako mišljenje Centra za socijalni rad u Busovači, tako i mišljenje Centra za socijalni rad u Vitezu, ovi navodi apelantice pokazuju se u cijelosti neutemeljenim.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o povjeravanju maloljetnog djeteta tužitelju na staranje, te odluke u pogledu međusobnog održavanja kontakta između roditelja i djece.
40. Ustavni sud smatra da je neutemeljen i apelantičin navod da joj nije bilo omogućeno da ravnopravno raspravlja u postupku, jer iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelantici dostavljena tužba na odgovor, te da je uredno obaviještena i za glavnu raspravu, ali da nije pristupila ročištu i da zbog toga nije ni saslušana kao parnična stranka. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je navedeno ponašanje apelantice upravo bilo povod da Općinski sud u obrazloženju svoje presude zaključi da je apelantica kao majka imala pasivan odnos u tijeku predmetnog postupka, na način da je izbjegavala pristup sudu i dolazak na ročište, što je ipak trebalo biti u njezinom interesu kako bi potvrdila i dokazala navode iz svojih podnesaka koji su bili bez posebnog obrazloženja. Ustavni sud nadalje zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelantica osobno pristupila na pripremno ročište, te da se očitovala o predloženim dokazima tužitelja, a da je ročištu za glavnu raspravu pristupio njezin opunomoćenik. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Općinski sud, postupajući sukladno relevantnim odredbama ZPP, omogućio apelantici da sudjeluje u svim fazama postupka, te da je nesudjelovanje apelantice na glavnoj raspravi isključivo posljedica njezinog neodazivanja uredno dostavljenom pozivu.
41. Na temelju navedenog Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a apelantici je bilo omogućeno da ravnopravno sudjeluje u postupku, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da odlukama redovitih sudova, kojim je odlučivano o povjeravanju djece na roditeljsko staranje, nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, budući da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje odluke, zasnovane na dokazima čija ocjena ne ostavlja dojam proizvoljnosti, a apelantica nije bila onemogućena da ravnopravno sudjeluje u postupku.
43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman