Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-513/15 (M. A. I., S. D.-A. I., mldb. M. A. I., mldb. H. A. I., mldb. A. A. I. i drugi)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-513/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-513/15, rješavajući apelacije Mustafe Ait Idira i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mustafa Ait Idir, Sabiha Delić-Ait Idir, mldb. Muhamed Ait Idir, mldb. Hamza Ait Idir, mldb. Abdulah Ait Idir, Hadž Boudellaa, Emina Planja, Abdulrahman Boudellaa, Omar Abdul- Aziz Boudellaa, Aiša Boudellaa, mldb. Iman Boudellaa, mldb. Nur Boudellaa i mldb. Ali Boudellaa protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008266 14 Rev od 17. decembra 2014.
godine;
Siniša Davidović protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 034495 14 Rev od 2. decembra 2014. godine;
Radenko Momić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035031 14 Rev od 21. januara 2015. godine;
Zdenko Bajo protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 034147 13 Rev od 23. februara 2016. godine;
D.D. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 079930 14 Rev od 13. januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-513/15 Mustafa Ait Idir, Sabiha Delić-Ait Idir, mldb. Muhamed Ait Idir, mldb. Hamza Ait Idir, mldb. Abdulah Ait Idir, Hadž Boudellaa, Emina Planja, Abdulrahman Boudellaa, Omar Abdul-Aziz Boudellaa, Aiša Boudellaa, mldb. Iman Boudellaa, mldb. Nur Boudellaa i mldb. Ali Boudellaa (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijeli su 2. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008266 14 Rev od 17. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo za ljudska prava, Ministarstvo Vanjskih poslova i Ministarstvo pravde) da im naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog neosnovanog lišenja slobode, povrede časti i ugleda, u iznosima navedenim u dispozitivu odluke, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da se zahtjev za naknadu nematerijalne štete apelanata odnosi na pritvaranje (apelanata Mustafe Ait Idira i Hadž Boudellaa) koje je provedeno na teritoriji SAD-a, u bazi Gvantanamo Bay u trajanju od 2155 dana. Dakle, period za koji se traži isplata nematerijalne štete je period u kojem se pred pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini nije vodio krivični postupak protiv apelanata (Mustafe Ait Idira i Hadž Boudellaa), niti je istima po nalogu tužene određen pritvor u bazi Gvantanamo Bay. Sud BiH je naveo da je pravilno drugostepeno vijeće obrazložilo da je u konkretnom slučaju, za odlučivanje o prigovoru pasivne legitimacije, relevantno po čijem su nalogu apelanti (Mustafa Ait Idir i Hadž Boudellaa) pritvoreni i držani u pritvoru od 20. januara 2002. godine do 13. decembra 2008. godine, te koji je sud u konačnici donio oslobađajuću presudu. S obzirom da su radnje pritvaranja i držanja u pritvoru u bazi Gvantanamo Bay, a u konačnici i donošenja oslobađajuće presude, poduzete od strane organa SAD, to su odbijeni revizioni navodi kojima se ukazuje da je čin predaje apelanata (Mustafe Ait Idira i Hadž Boudellaa) vojnim snagama SAD-a uzrokovalo štetnu posljedicu. Ovo iz razloga što tužena, shodno članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima odgovara samo za štetu koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa radom njenih organa, pa se odgovornost ne može protezati na radnje koje su uslijedile od organa druge države, jer sa istima ne postoji pravno relevantna uzročnost.
2. AP-766/15 Siniša Davidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Milenko Radonjić advokat iz Doboja, podnio je 17. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 034495 14 Rev od 2. decembra 2014. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 034495 14 Gž od 18. jula 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-488/13 od 18. novembra 2014. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-4587/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Okružnog suda od 18. jula 2014. godine, kojom je obavezana tužena (Republika Srpska) da apelantu isplati na ime nematerijalne štete iznos od 2.000,00 KM, zbog neosnovanog lišenja slobode u periodu pobliže označenom u dispozitivu presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 298,00 KM, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, odbijen tužbeni zahtjev apelanta. U postupku je utvrđeno da apelant potražuje naknadu nematerijalne štete po osnovu boravka u pritvoru (za pretrpljene duševne boli, zbog povrede ugleda, časti i slobode i prava ličnosti) u trajanju od 77 dana zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pranja novca, kao i da je pravosnažnom presudom od 29. juna 2012. godine odbijena optužba protiv apelanta. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, pravilno zaključio da apelantu pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu navedenom u dispozitivu odluke, koji iznos je adekvatan okolnostima konkretnog slučaja i značaju povrijeđenog dobra, te shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima nije protivan svrsi kojoj naknada služi nego je pravična satisfakcija za ublažavanje posljedica nastalih povredom ugleda, časti, slobode i prava ličnosti. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja visine naknade štete cijenio trajanje pritvora, činjenicu da je apelant u to vrijeme bio mlad (imao 22 godine), te da je apelant pritvoren u svojstvu direktora i vlasnika firme koja je nakon pritvaranja apelanta prestala sa radom. U odnosu na troškove žalbenog postupka, Okružni sud navodi da je odbijen zahtjev apelanta iz razloga što taj trošak (odgovor na žalbu) nije bio neophodan za odlučivanje po žalbama (član 397. stav 1. u vezi sa članom 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku), dok je u vezi troškova prvostepenog postupka pravilno prvostepeni sud donio odluku o istim primjenom odredbi čl. 386. stav 2., 387. stav 1. i 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (s obzirom na uspjeh apelanta u postupku).
3. AP-942/15 Radenko Momić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnio je 27. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035031 14 Rev od 21. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je tužena (Republika Srpska) da apelantu naknadi nematerijalnu štetu za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 25.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da apelant potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 75.000,00 KM na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti prouzrokovane ranjavanjem apelanta kao pripadnika vojske Republike Srpske dana 10. aprila 1993. godine. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužena odgovorna za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti, u skladu sa odredbom čl. 173. i
174. Zakona o obligacionim odnosima, pa je primjenom navedenih odredbi i odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu navedenom u dispozitivu presude. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na okolnosti štetnog događaja, intenzitet i dužinu trajanja ovog vida štete, saglasno dosadašnjoj sudskoj praksi u istim ili sličnim slučajevima, te okolnost da ovaj vid štete predstavlja satisfakciju a ne „cijenu“ za oštećeno lično dobro povrijeđenog, kao i svrhu i cilj kome ova naknada služi, i pored nesporne činjenice da su posljedice povređivanja apelanta teške i trajne, revizioni navodi apelanta, da utvrđene činjenice opravdavaju dosuđivanje naknade u traženom iznosu i kojima se ukazuje na visinu „potrošačke korpe“, nisu od uticaja na zakonitost osporene presude. Također, navodi apelanta da je sud, prilikom odmjeravanja visine ove naknade, trebao imati u vidu „ekonomsko-socijalnu situaciju i ekonomske pokazatelje u Republici Srpskoj“, ne mogu ishoditi drugačiju odluku o visini predmetne naknade, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
4. AP-1644/16 Zdenko Bajo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 9. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 034147 13 Rev od 23. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tužene (M.G. i M.D.) da mu, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, zbog povrede časti i ugleda uzrokovane lažnom krivičnom prijavom, isplate iznose po 25.000,00 KM, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da tuženi nisu lično, ni u svoje ime podnijeli predmetnu prijavu (protiv apelanta) Centru javne bezbjednosti Bijeljina, već je prijava podnesena 19. marta 2010. godine od strane Okružnog tužilaštva u Bijeljini putem zamjenikâ okružnog tužioca (tuženih M.G. i M.D.), koji su predočili da je apelant u više navrata mailom i poštom u vidu letaka pisanog sadržaja uputio prijetnje po život i tijelo glavnom tužiocu (N.K.), te D.S., R.K. i tuženim kao tužiteljima Okružnog tužilaštva Bijeljina. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tuženi nisu pasivno legitimisani u ovoj parnici, odnosno da apelant nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu, ni njenu visinu, pa je primjenom odredbi čl. 154., 172. i 200. Zakona o obligacionim odnosima pravilno odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Naime, apelant je kao tužene označio M.G. i M.D. a ne Republiku Srpsku, koja prema odredbi člana 30. stav 1. Zakona o tužilaštvima RS odgovara za štetu koju u vršenju službe počine glavni tužitelji, zamjenici glavnih tužitelja ili tužitelji, građaninu ili pravnom licu svojim nepravilnim ili nezakonitim radom, pa u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni navedene odredbe, a time ni odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
5. AP-1684/16 D.D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, podnio je 13. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 079930 14 Rev od 13. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude kojom je apelantova žalba djelimično uvažena i preinačena prvostepena presuda u odnosu na drugotuženog (S.K.) na način da je sud povećao dosuđene iznose na ime naknade štete, na način pobliže označen u dispozitivu presude, uz obavezu drugotuženog da apelantu naknadi troškove postupka, dok je uvažena žalba prvotuženog („Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog. U postupku je utvrđeno da apelant potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 145.000,00 KM koja je nastala u saobraćajnoj nezgodi 13. marta 2007. godine koju je prouzrokovao drugotuženi putničkim vozilom u vlasništvu majke apelanta, koje je u vrijeme nezgode bilo u posjedu apelanta a osigurano kod prvotuženog od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda, u pogledu preinačenja prvostepene presude u odnosu na prvotuženog, da apelant u konkretnom predmetu nije aktivno legitimisana strana u odnosu na potraživanje naknade štete od prvotuženog. Naime, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje (da je apelant povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi kao saputnik u vozilu svoje majke, koje vozilo je bilo povjereno apelantu na upravljanje a koje je on povjerio na upravljanje drugotuženom koji je skrivio nezgodu) u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 178. Zakona o obligacionim odnosima, niti apelant ima svojstvo trećeg lica u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti. Dalje se navodi da je drugotuženi za predmetnu štetu odgovoran po osnovi krivice (čl. 154. stav 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima) jer je utvrđena njegova krivična odgovornost za radnje koje u konkretnom slučaju predstavljaju štetne radnje, dok je parnični sud u smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku vezan pravosnažnom osuđujućom krivičnom presudom u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca. Imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je drugotuženi u vrijeme nezgode bio u stanju lakog pijanstva (nalaz vještaka) i da je bio apsolutno nesposoban za sigurno upravljanje motornim vozilom, da je apelant došao kod drugotuženog (na vikendicu) prije podne i da su pili alkohol do 19-20 časova, to je po ocjeni Vrhovnog suda pravilno drugostepeni sud utvrdio jednak doprinos apelanta i drugotuženog nastanku štete (član 192. Zakona o obligacionim odnosima), pa su neosnovani apelantovi revizioni navodi u pogledu utvrđenog obima njegovog doprinosa nastanku štete. Također, suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud ističe da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i obavezao drugotuženog da apelantu naknadi predmetnu nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u dispozitivu presude, koji i prema ocjeni Vrhovnog suda odgovaraju intenzitetu i trajanju ovih vidova štete, kao i drugim okolnostima koje se u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima uzimaju u obzir kod odmjeravanja ove naknade.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-513/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., zabrana mučenja, zabrana ropstva i prinudnog rada, nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman