Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4520/13 (Republika Srpska – Ministarstvo finasija)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4520/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-4520/13, rješavajući apelaciju Republike Srpske – Ministarstvo finansija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republike Srpske – Ministarstvo finansija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 000011 12 Rev od 28. avgusta 2013.
godinezbog, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Republika Srpska – Ministarstvo finasija (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Banjaluci, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, kao zakonski zastupnik, podnijela je 5. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 000011 12 Rev od 28. avgusta 2013. godine.
2. Apelantica je 30. decembra 2005. godine tužbom pokrenula parnični postupak protiv NLB Razvojne banke a.d. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete u iznosu od 50.000,00 KM sa zakonom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Okružni privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) je donio presudu broj 57 0 Ps 000011 06 Ps od 16. marta 2011. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 000011 11 Pž od 28. novembra 2011. godine, kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev apelantice. Na temelju provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da su apelantica, kao kreditor, i tužena, kao banka, 16. juna 2000. godine zaključili ugovor o kratkoročnom deviznom kreditu, da je predmet tog ugovora bilo regulisanje međusobnih prava i obaveza između ugovarača u realizaciji plasmana namjenskih kredita namijenjenih razvoju privrede u Republici Srpskoj, u ukupnoj vrijednosti od 2.011.622, 00 KM, sa rokom vraćanja od šest mjeseci i kamatnom stopom od 5% godišnje za apelanticu, kao kreditora i 1% za troškove tužene, kao banke. Iz provedenih dokaza je proizašlo da se tužena tim ugovorom obavezala da će sa krajnjim korisnicima namjenskih kredita zaključiti ugovore o njihovoj realizaciji, zaprimiti otplate kredita zajedno sa kamatama, preduzeti sve mjere za naplatu kredita i kamata, te da će ta sredstva, dobijena od krajnjih korisnika vraćanjem kredita, odmah prenijeti na devizni račun apelantice. Prvostepeni sud je nadalje utvrdio da je tužena 4. februara 2000. godine sa ODP „Ljubinka“ iz Ljubinja (u daljnjem tekstu: krajnji korisnik kredita) zaključila ugovor o kreditu, te aneks tog ugovora 2. februara 2002. godine, kojim je krajnjem korisniku kredita odobren kredit u ukupnom iznosu od 50.000,00 KM, sa rokom otplate od šest mjeseci.
4. Iz raspoloživih dokaza je utvrđeno da krajnji korisnik kredita u ugovorenom roku nije vratio sporni iznos kredita tuženoj, niti je tužena sporni iznos kredita vratila apelantici, kao kreditoru. U vezi sa tim okolnostima iz raspoloživih dokaza je utvrđeno da je tužena aktom od 31. decembra 2002. godine upoznala apelanticu sa stanjem duga krajnjeg korisnika kredita na dan 31. decembar 2001. godine, te je ukazala na činjenicu da krajnji korisnik kredita ne otplaćuje kredit, ukazavši i na nemogućnost daljnjeg praćenja otplate kredita. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je tužena u januaru i decembru 2003. godine dopisima obavijestila apelanticu da nije u mogućnosti nastaviti daljnje vođenje komisionih kredita, tražeći od apelantice da u što kraćem roku preuzme svu dokumentaciju. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je apelantica aktom od 14. marta 2005. godine obavijestila tuženu da je opravdano raskidanje svih ugovora o obavljanju komisionih poslova, te je zapisnikom o preuzimanju kreditnih dosije od tužene, koji je sačinjen 7. juna 2005. godine, preuzet i dosije od krajnjeg korisnika kredita.
5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni privredni sud je odnos parničnih stranaka okvalifikovao kao ugovor o komisionu, u smislu odredbe člana 771. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), uz zaključak da je tužena, obavezivanjem da će vratiti krediti u roku od šest mjeseci, jemčila za krajnjeg korisnika kredita da će kredit vrtiti (klauzula delkredere). U tom pravcu prvostepeni sud je naveo da odredbe člana 781. ZOO-a propisuju da komisionar odgovara za ispunjenje obaveze svog saugovorača samo ako je posebno jemčio da će on svoje obaveze ispuniti u kom slučaju on odgovara solidarno sa njim. U tom pravcu prvostepeni sud je naveo da iako zaključenim ugovorom o kratkoročnom deviznom kreditu nije izričito naznačeno da komisionar jemči za ispunjenje obaveze svog saugovarača, prema ocjeni prvostepenog suda, u ugovoru postoji odredba koja propisuje da će tužena vratiti preuzeta sredstva u roku od šest mjeseci od dana korištenja, što je taj sud protumačio kao jemstvo tužene da će ispuniti obavezu svog saugovarača u roku. Shodno tome prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
6. U vezi sa istaknutim prigovorom o zastarjelosti potraživanja prvostepeni sud je prigovor ocijenio neosnovanim, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o ispunjenju obaveze iz ugovora o komisionu i da se stoga primjenjuje opšti rok za zastaru potraživanja od 10 godina, koji je propisan odredbom člana 371. ZOO-a.
7. Odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je presudom broj 57 0 Ps 000011 12 Rev od 28. avgusta 2013. godine reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio, tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila isplatu iznosa od 50.000,00 KM na ime naknade štete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
8. Vrhovni sud je prije svega ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova navodeći da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile ugovor o komisionu, a ne ugovor o zajmu, jer su tuženoj sredstva data za tačno određenu namjenu uz uputu kojim privrednim subjektima, kao krajnjim korisnicima kredita i pod kojim uslovima i u kojem iznosu će se plasirati sredstva kredita. U tom pravcu Vrhovni sud je podsjetio na karakteristike ugovora o komisionu koje propisuju odredbe člana 771. do 789. ZOO-a shodno kojima komisonar (tužena) prema komitentu (apelantica) preuzima obavezu obavljanja poslova koji su mu tim ugovorom povjereni, što obuhvata pronalaženja osobe sa kojom će sklopiti ugovor (u konkretnom slučaju čak ni to, jer je apelantica sama izabrala privredne subjekte, kao krajnje korisnika kredita), sklapanje ugovora, ispunjenje ugovornih obaveza prema saugovaraču, pribavljanje ispunjenja od strane saugovarača, predaju komitentu svega što primi od saugovarača, zajedno sa prenosom svih prava i tražbina koje je stekao prema njemu, a obaveza komitenta je da komisionaru isplati dogovorenu naknadu-proviziju (u konkretnom slučaju ova obaveza komitenta je, prema ugovoru, prebačena na krajnjeg korisnika kredita).
9. Vrhovni sud je isto tako naglasio da komisionar u pravilu ne odgovora za obavezu krajnjeg korisnika, izuzev kada je to izričito regulisano delkredere klauzulom komisionog posla (član 781. ZOO-a), gdje komisionar izričito ugovorom o komisionu preuzima na sebe povećanu odgovornost za izvršenje naloga i neposredno i lično odgovora komitentu da će posao biti potpuno i uredno završen. Na taj način on odgovora i za obaveze koje, inače, padaju na treće lice sa kojim je on zaključio posao po nalogu i za račun komitenta. Naglašeno je još da se ova vrsta odgovornosti ne pretpostavlja već da ona mora biti jasno i izričito ugovorena tako da ne ostavlja mjesta za sumnju da li je ugovorena ta vrsta odgovornosti. U konkretnom slučaju ugovor o kratkoročnom deviznom kreditu koje su parnične stranke zaključile ne sadrži takvu odredbu, niti je apelantica tokom postupka tvrdila da je zaključen ugovor sa delkredere klauzulom.
10. Predmetni ugovor i kada se njegove odredbe tumače u smislu odredbe 99. ZOO-a, prema ocjeni revizijskog suda, ne daje prostor za zaključak do kojeg je došao prvostepeni sud, da je u pitanju ugovor sa delkredere klauzulom, a kada se uzmu u obzir posljedice odgovornosti komisionara u slučaju sklapanja delkredere komisonog posla, nije dovoljno, kako to nalazi prvostepeni sud, da ugovor sadrži odredbu „da će tužena vratiti navedeni iznos u roku od šest mjeseci od dana korištenja kredita“ da bi se mogao izvesti zaključak da je sklopljen delkredere ugovor o komisionu. Osim toga, Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da su ugovorne strane postigle sporazum o raskidu ugovora o kratkoročnom deviznom kreditu, pri čemu apelantica nije postavila zahtjev prema tuženoj za naknadu eventualne štete, niti je tvrdila da tužena nije ispunila svoju obavezu. Naprotiv, kako je istakao Vrhovni sud, apelantica je obavijestila tuženu (dopisom od 14. marta 2005. godine) da je „opravdano raskidanje svih ugovora o obavljanju komisionih poslova zaključenih sa Vašom bankom, isknjižavanje iz vaše evidencije svih potraživanja od korisnika kredita, a samim time i obaveza prema Ministarstvu finansija Republike Srpske“.
11. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da se zahtjev apelantice za isplatu spornog iznosa na ime naknade štete nije mogao temeljiti ni na odredbi člana 132. stav 2. ZOO-a (kako je uradio drugostepeni sud) jer je među strankama potpuno nesporno da taj iznos tužena nije zadržala za sebe nego ga je, upravo ispunjavajući obaveze iz komisionog posla, po nalogu apelantice isplatila krajnjem korisniku kredita. Sve navedeno je Vrhovnom sudu bilo dovoljno za zaključak da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnim postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
12. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema ocjeni apelantice Vrhovni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio i protumačio odredbe člana 781. ZOO-a, suprotno nižestepenim sudovima koji su to pravilno učinili. Apelantica ne spori da u spornom ugovoru nije izričito naznačeno da komisionar jemči za ispunjenje obaveze svog saugovarača, ali naglašava da postoji odredba koja propisuje da će tužena kao komisionar vratiti preuzeta sredstva u roku od šest mjeseci od dana korištenja što se može protumačiti kao jemstvo tužene da ću ispuniti svoju obavezu.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), relevantne odredbe glase: Član 781.
Delkredere (1) Komisionar odgovora za ispunjenje obaveze svog saugovorača samo ako je posebno jemčio da će on svoje obaveze ispuniti (delkredere), u kom slučaju on odgovara solidarno sa njim.
(2) Komisionar koji je jemčio za ispunjenje obaveze svog saugovarača ima pravo na posebnu naknadu (delkredere provizija).
14. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantica organ javne vlasti, pa, shodno tome, ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP-39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti dato obrazloženje, suprotno tvrdnjama apelantice, ostavlja utisak proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud zapaža je Vrhovni sud na temelju raspoloživih dokaza izveo zaključak, suprotan stavu nižestepenih sudova, da parnične stranke spornim ugovorom o kratkoročnom deviznom kreditu nisu ugovorile posebnu klauzulu, što ne osporava ni apelantica, koja bi, u smislu člana 781. stav (1) ZOO-a, obavezivala tuženu, kao komisionara, da ispunjava obaveze solidarno sa saugovaračem (krajnjim korisnikom kredita). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio zbog čega se na temelju tumačenja odredaba spornog ugovora nije mogao izvesti zaključak da je sklopljen delkredere ugovor o komisionu naglasivši u tom pravcu da pravne posljedice odgovornosti komisionara koju za sobom povlači delkredere klauzula podrazumijeva da ona treba biti izričito i ugovorena, kako odredbe ugovora ne bi ostavljale prostor za različita tumačenja, kao u konkretnom slučaju. Navedeno posebno u okolnostima kada komisionar u pravilu ne odgovora za ispunjenje obaveze svog saugovarača, kako to proizlazi iz odredbe člana 781. stav 1. ZOO-a. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu i ponašanje apelantice nakon raskida spornog ugovora, o čemu se taj sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman