Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-361/15 (Federacija BiH)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-361/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-361/15, rješavajući apelaciju Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija BiH, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0 P 001024 14 Rev od 28. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Federacija BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, Sarajevo, podnijela je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 001024 14 Rev od 28. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja V. B., te su apelantica i prvotužena Općina Srebrenik, na ime naknade materijalne štete, obavezane solidarno isplatiti tužitelju, iznos od 2.430,78 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj odbijen.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je 10. januara 1994. godine Ministarstvo za unutrašnje poslove, Centar službi bezbjednosti Tuzla, Stanica javne bezbjednosti Srebrenik uputilo zahtjev za mobilizaciju Ministarstvu odbrane, Odjeljenju odbrane Srebrenik, da se za potrebe SJB Srebrenik, PS Špionica izvrši mobilizacija tužiteljeve porodične stambene kuće, koja će se koristiti za smještaj policijske stanice, a da je naredbom Opštinskog sekretarijata za odbranu Opštine Srebrenik o predaji materijalnih sredstava od 12. januara 1994. godine, tužiteljeva porodična kuća predata Stanici javne bezbjednosti Srebrenik. Nadalje, utvrđeno je da je porodična stambena kuća tužitelju vraćena u posjed i raspolaganje 1. decembra 2003. godine, te je sačinjen zapisnik o uvođenju u posjed od strane Općinske službe za geodetske i imovinsko pravne poslove Općine Srebrenik u kojem je konstatovano stanje porodične kuće u vrijeme primopredaje (navedeni nedostaci). U obrazloženju osporene odluke se navodi da izuzeta sredstva predstavljaju dio imovine tužitelja, pa u odnosu na ista mora biti osigurano pravo na sudsku zaštitu. Naime, konstatovano je, na osnovu odredbe člana 87. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane, da ako izuzeta sredstva za vrijeme korištenja kod korisnika sredstava budu uništena ili oštećena ili nestala, vlasniku tih sredstava pripada naknada za nastalu štetu, prema opštim pravilima o naknadi štete, dok odredba člana 88. stav 1. propisuje da postojanje štete i visinu naknade za oštećena, uništena i nestala sredstva utvrđuje komisija od tri člana koju obrazuje nadležni organ korisnika sredstava koji je sredstvo koristio, o utvrđenoj šteti i visini naknade štete komisija sačinjava zapisnik. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je pravilima materijalnog prava koja su sadržana u odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, koji se primjenjivao za vrijeme ratnog stanja, ako nije bilo drugačije propisano odredbama Zakona o primjeni zakona o unutrašnjim poslovima, utvrđena jedinstvena služba javne bezbjednosti na nivou Bosne i Hercegovine, s tim što Ministarstvo unutrašnjih poslova ima centre službi bezbjednosti i van svog sjedišta kao područne jedinice u čijem sastavu se za područje općine obrazuje Stanica javne bezbjednosti, dok je rukovođenje zasnovano na načelima jedinstvenog rukovođenja, izvršavanjem poslova iz djelokruga ministarstva i odlučivanja o usmjeravanju rada i upotrebi snaga i sredstava Službe državne bezbjednosti i policije, kao i obaveznog izvršavanja odluka, naređenja i rješenja pretpostavljenog rukovodioca, odnosno starješine. Isto tako, konstatovano je da iz odredbe člana 31. stav 3. Zakona o obrazovanju i radu okruga proizilazi da poslovi i zadaci u oblasti unutrašnjih poslova u okrugu nisu dati u nadležnost okruga, već je izričito određeno da te poslove vrši Centar službi bezbjednosti, kao organizaciona jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova. U vezi s tim, zaključeno je da je Centar službi javne bezbjednosti u Tuzli, kojem pripada SJB Gradačac, bio u sastavu jedinstvene službe državne bezbjednosti u Bosni i Hercegovini koja se finansirala iz budžeta Bosne i Hercegovine. Obzirom da prava i obaveze Ministarstva unutrašnjih poslova vlade Republike Bosne i Hercegovine, Zakonom o unutrašnjim poslovima TPK-a nisu prenesene na kanton, jer je odredbom člana 85. ovoga zakona jedino utvrđena obaveza Ministarstva kantona da preuzme radnike CB-a Tuzla, pa time i radnike SJB Gradačac, a ne nepodmirene finansijske obaveze, pa je zaključeno da postoji obaveza apelantice da tužitelju naknadi nastalu štetu. Najzad, zaključeno je da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer je isti za štetu i visinu štete saznao 1. decembra 2003. godine, kada su mu porodična kuća vraćena u posjed, dok je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 15. februara 2005. godine, dakle prije isteka zastarnog roka od tri godine, koji propisuje odredba člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelantica poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-361/15 (Federacija BiH) | Sudska praksa | Aktio