Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3997/13 (M. K.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalid
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3997/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-3997/13, rješavajući apelaciju Mirka Kajganića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Kajganića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001772 12 Uvp od 5. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Kajganić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stanara, podnio je 16. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 001772 12 Uvp od 5. juna 2013. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu, općine Doboj broj 08-560-225/2008 od 18. februara 2009. godine apelantu, priznatom RVI V kategorije sa 70 % invaliditeta odbijen je zahtjev za povećanje stepena vojnog invaliditeta podnesen 3. aprila 2008. godine, te je određeno da mu se dalje po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik VRS priznaje svojstvo RVI V kategorije sa 70 % invaliditeta i sa pravom na ličnu invalidninu u iznosu od 36 % od osnovice, od 1. maja 2008. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi odnosno trajno. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant postojeće pogoršanje zdravstvenog stanja vezuje za respiratorne smetnje u vidu otežanog disanja, te trnjenje i pojavu modrila u lijevoj ruci. Nadalje, utvrđeno je da se prema nalazu pulmologa i pletiziografije od 29. januara 2009. godine radi o respiratornim smetnjama ventilacije lakšeg stepena, a što se tiče tegoba sa lijevom rukom iste su posljedica lezije živca koje je uzeto u ocjenu invalidnosti, te je i klinički nalaz na krvnim sudovima lijeve ruke uredan. Shodno tome, prvostepeni organ uprave je zaključio da nema osnova za povećanje postojećeg procenta invalidnosti i da se cijeni po određenim tačkama Liste procenta vojnog invaliditeta uz primjenu relevantne odredbe Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i utvrđen je ukupan invaliditet od 70 % V kategorije trajno.

3. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/2-1-7-560-246/09 od 13. jula 2011. godine odbijena je apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 18. februara 2009. godine. Nadalje, stavom drugim dispozitiva tog rješenja je u postupku revizije prvostepeno rješenje ukinuto i riješeno je na način da je apelantu utvrđeno svojstvo RVI VI kategorije sa 60 % vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadnik oružanih snaga RS i priznato mu je pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 24 % od osnovice, te je određeno da prava priznata tim rješenjem teku od 1. augusta 2011. godine, pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi-trajno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo vršeći reviziju prvostepenog rješenja po službenoj dužnosti utvrdilo da je prvostepeni organ netačno utvrdio činjenično stanje u pogledu procenta oštećenja organizma, kao i kategorije vojnog invaliditeta, zbog čega je Ministarstvo primjenom relevantnih odredbi Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata RS, riješilo kao u stavu drugom dispozitiva rješenja.

4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 001772 11 U od 6. februara 2012. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva od 13. jula 2011. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je Ministarstvo pravilno primijenilo relevantnu odredbu Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i utvrdilo ukupan vojni invaliditet od 60 % trajno. Osim toga, utvrđeno je da pozivanje apelanta u tužbi na nalaz i mišljenje ljekara specijaliste od 24. augusta 2011. godine, ne predstavlja novi dokaz kako to ima u vidu odredba člana 19. Zakona o upravnim sporovima, kojom je propisano da se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uslovom da tužitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Dakle, obzirom da je apelant pregledan od strane drugostepene ljekarske komisije 5. jula 2011. godine, kojom prilikom je toj komisija bila na raspolaganju i medicinska dokumentacija, a imajući u vidu da je odredbom člana 29. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da sud rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Okružni sud je zaključio da nalaz ljekara specijaliste od 24. augusta 2011. godine i nema karakter novog dokaza, kako to ima u vidu odredba člana 19. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Isto tako, Okružni sud je konstatovao da je neosnovano pozivanje apelanta na određene odredbe Zakona o općem upravnom postupku.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je Okružni sud pravilno odbio tužbu protiv predmetnog rješenja od 13. jula 2011. godine, jer je utvrdio da je u provedenom upravnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da su na isto pravilno primijenjene relevantne odredbe Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata RS.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant je stava da presuda Vrhovnog suda nije ponudila nikakve razloge osim paušalnih navoda o tome da je Okružni sud pravilno cijenio sve dokaze, kao i da ti sudovi proizvoljno smatraju da nije relevantno pozivanje na odredbe Zakona o općem upravnom postupku, koje su po apelantovom mišljenju primjenjive u konkretnom slučaju. U suštini, apelant smatra da je dokazao osnovanost svog zahtjeva za povećanje stepena vojnog invaliditeta podnesenog 3. aprila 2008. godine, te da su nadležni organi uprave, kao i Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama odbili njegov zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi i u činjenici da je postupak trajao duži niz godina.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili apelantov predmetni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Okružni sud je dao jasne i argumentovane razloge zašto nalaz i mišljenje ljekara specijaliste od 24. augusta 2011. godine, ne predstavlja novi dokaz, a kako to propisuje odredba člana 19. Zakona o upravnim sporovima. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od pet godina i dva mjeseca, i u kojem periodu su donesene četiri meritorne odluke na četiri instance, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3997/13 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio