Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/15 (M. S. i drugi)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-930/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-930/15, rješavajući apelacije Milade Sredojević i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milada Sredojević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 015126 12 Rev od 27. novembra 2014. godine;
Nedeljko Turkić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014171 15 Rev od 19. januara 2016. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014171 14 Gž od 19. oktobra 2015.
godine;
Alija Klino, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 195209 14 Rev od 5. januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-930/15
1. Milada Sredojević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Foče, podnijela je 28. februara 2015. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Rs 015126 12 Rev od 27. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se poništi kao nezakonito prvostepeno rješenje tuženog (Republike Srpske, Vlada Republike Srpske, Ministarstvo Pravde, Kazneno popravni zavod Foča) o prestanku radnog odnosa i drugostepeno rješenje tuženog, te da se obaveže tuženi da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili da je rasporedi na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. U svom obrazloženju, između ostaloga, Vrhovni sud navodi da tvrdnja apelantice da je u vrijeme vođenja predmetnog disciplinskog postupka (u kojem je doneseno sporno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice) bila na bolovanju i to uslijed profesionalne bolesti je po prvi put iznesena u reviziji, tako da se tim pitanjem nisu bavili nižestepeni sudovi, prema tome riječ je o iznošenju novih činjenica, što u revizionom postupku nije dozvoljeno u smislu odredbe 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud konstatuje da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev, jer su disciplinski organi tuženog, na zakonit način proveli disciplinski postupak te utvrdili da je apelantica počinila težu povredu radne obaveze, propisanu odredbom člana 40. stav 1. tačka a) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS i člana 5. stav 1. tačka a) Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija i mjera pritvora, te u skladu sa tim utvrđenjem izrekli joj zakonitu disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa.
AP-1387/16
2. Nedeljko Turkić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 25. marta 2016. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 014171 15 Rev od 19. januara 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija podnesena protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 014171 14 Gž od 19. oktobra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5699/14 od 20. aprila 2016. godine u odnosu na predmet AP-5534/15, konstatuje se da je navedena presuda Suda BiH konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane BiH) kojim je, u obnovljenom postupku, poništeno rješenje tužene da se apelantu priznaje pravo na naknadu troškova za odvojeni život. U svom obrazloženju, između ostalog, Sud BiH navodi da prema odredbi člana 47. stav 1. i 2. Pravilnika o platama i drugim naknadama profesionalnih vojnika na službi u MO BiH i OS BiH, ostvarivanje prava na troškove odvojenog života pripada profesionalnom vojnom licu ako mu je mjesto prebivališta udaljeno više od 60 km od mjesta službe, osim toga članom 49. navedenog pravilnika propisana je obaveza svih koji to pravo ostvaruju da prijave promjenu u pogledu mjesta prebivališta i boravišta. Sud BiH konstatuje da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, obzirom da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva a odnosi se na bitnu činjenicu gdje faktički živi apelant i članovi njegove porodice.
AP-1413/16
3. Alija Klino (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 195209 14 Rev od 5. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, revizija tuženog („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) je djelimično uvažena i nižestepene presude djelimično preinačene u odnosu na apelanta, u dosuđujućem dijelu odluke o isplati razlike osnovnih plata uvećanih za minuli rad za određeni vremenski period, tako što je tuženi obavezan isplatiti apelantu određeni novčani iznos koji je niži od iznosa dosuđenog presudama nižestepenih sudova. U toku postupka je utvrđeno da kako je tuženi nakon privatizacije i donošenja internih Kolektivnih ugovora za ,,Energopetrol“ d.d. Sarajevo (2008., 2009. i 2010. godine) sa apelantom zaključio novi ugovor o radu u skladu sa Kolektivnim ugovorom za ,,Energopetrol“ d.d. Sarajevo, to su isti obavezujući za apelanta, pa se odredbe u pogledu visine plate i ostalih naknada primjenjuju prema ovom Kolektivnom ugovoru, odnosno prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), ukoliko bi primanja po internom ugovoru bila manja nego što bi apelantu pripadalo po relevantnim odredbama OKU. Budući da je apelantu isplaćivana plata po internom kolektivnom ugovoru, a koja je manja od one koja bi joj pripadala po odredbama OKU (nalaz vještaka), to je sud zaključio da je razliku plata apelantu trebalo dosuditi u skladu sa odredbama OKU.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-930/15.
5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman