Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2559/13 (S. A.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2559/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-2559/13, rješavajući apelaciju Snežane Aleksić, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Snežane Aleksić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036178 12 Rev od 22. travnja 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 036178 11 Gž od 4. svibnja 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 036178 07 P od 22.

kolovoza 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Snežana Aleksić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić, odvjetnik iz Bijeljine, podnijela je 10. lipnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 036178 12 Rev od 22. travnja 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 036178 11 Gž od 4. svibnja 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 036178 07 P od 22. kolovoza 2011. godine. Podneskom od 15. lipnja 2013. godine apelantica je dopunila apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 036178 07 P od 22. kolovoza 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tužena Republika Srpska, Ministarstvo pravde Republike Srpske, zastupana po Pravobraniteljstvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), na ime stjecanja bez osnova isplati iznos od 450.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je naveo da između stranaka nije sporno, a što je navedeno i u izreci presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-107/05 od 7. rujna 2005. godine, da je osuđeni P.P. (u daljnjem tekstu: osuđeni) u više navrata u toku 2004. godine pa do 27. ožujka 2005. godine, iskorištavajući teško materijalno stanje u kome se našla apelantica koja je od osuđenog pozajmljivala novac, od apelantice na ime kamata naplatio oko 450.000,00 KM, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i na novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 KM, te mu je na temelju članka 62. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske izrečena mjera sigurnosti-oduzimanja novčanog iznosa od 450.000,00 KM. Također je navedeno da je u istom kaznenom postupku rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj K-107/2005 od 18. ožujka 2008. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Bijeljini rješenjem broj 012-0-KŽ-08-000 077 od 21. travnja 2008. godine, odbijen zahtjev apelantice, kao oštećene, za vraćanje iznosa od 450.000,00 KM, koji je oduzet osuđenom prema pravomoćnoj presudi Osnovnog suda u Bijeljini, obzirom da je apelantica propustila sukladno članku 105. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku, do završetka glavnog pretresa odnosno pretresa za izricanje kaznene sankcije, postaviti imovinsko pravni zahtjev u kaznenom postupku, o kojem prijedlogu se moglo riješiti isključivo presudom kojom je osuđeni oglašen krivim. Osnovni sud je dalje konstatirao da je u parničnom postupku među strankama sporno da li je tužena, čiji je organ-sud navedenom pravomoćnom presudom u kaznenom postupku izrekao mjeru sigurnosti-oduzimanja novca u iznosu 450.000,00 KM, stekao bez pravnog osnova iznos od 450.000,00 KM, koji prema tvrdnjama apelantice pripada njoj, jer je ovaj iznos platila osuđenom na ime nerazmjernih kamata. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da u ovom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe članka 210. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), obzirom da je tužena odnosno njen organ, prema mišljenju Osnovnog suda, predmetni novčani iznos nije stekla bez osnova, jer je taj novčani iznos u provedenom kaznenom postupku oduzet na temelju odredbe članka 61. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske, dakle, oduzimanje novčanog iznosa je izvršeno na temelju pravomoćne presude u kojoj je izrečena mjera sigurnosti oduzimanje predmetnog novčanog iznosa, zbog čega tužena taj novčani iznos nije stekla bez osnova. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da nije ispunjena zakonska pretpostavka iz članka 210. stavak 1. ZOO u dijelu u kojem je propisano da je nužno da prijelaz imovine "nema osnova u pravnom poslu ili zakonu".

3. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je presudom broj 71 0 P 036178 11 Gž od 4. svibnja 2012. godine, žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da se osnov oduzimanja novčanog iznosa nastalog izvršenjem kaznenog djela nalazi u zakonu, zbog čega nisu utemeljeni navodi apelantice da se u predmetnom slučaju radi o neosnovanom obogaćenju tužene na račun apelantice. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te da navodima žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

4. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 036178 12 Rev od 22. travnja 2013. godine, odbio reviziju apelantice. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjska presuda pravilna, te da se pravilnim ukazuje stav iz nižestupanjskih odluka da nema stjecanja bez osnova na strani tužene (članak 210. ZOO), jer je novčani iznos oduzet od osuđenog uplaćen u korist proračuna tužene temeljem pravomoćne i izvršne sudske odluke u kaznenom postupku, koja nije stavljena van snage. Vrhovni sud je zaključio da je neutemeljen revizijski prigovor da je počinjena povreda članka 12. u vezi sa člankom 209. ZPP, obzirom da je sud u parničnom postupku vezan pravomoćnom presudom u kaznenom postupku. Također, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije dokazivala da se u kaznenom postupku sukladno članku 402. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku RS ("Službeni glasnik RS", broj 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08), koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja presude, protiv presude broj K-107/05 od 7. rujna 2005. godine, žalila u odnosu na izrečenu mjeru sigurnosti, osim što je 2008. godine odlučivano po njenom zahtjevu za vraćanje navedenog iznosa, kada je njen zahtjev pravomoćno odbijen. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je između ostalog navela da su redoviti sudovi pogrešno izveli zaključak da se radi o novcu koji je upotrijebljen za izvršenje kaznenog djela i zbog toga su pogrešno primijenili materijalno pravo jer se u kaznenom postupku nije radilo o novcu koji je upotrijebljen za izvršenje kaznenog djela već o novcu koji predstavlja imovinsku korist do koje je osuđeni došao, tako da je u kaznenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pa je umjesto odredbe članka 108. ZKP primijenjen članak 62. ZKP što je apelanticu dovelo u nepovoljniji položaj u odnosu na druge oštećene kojima se uvijek u slučaju kaznenog djela zelenaštva vraća novac.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Razmatrajući apelantičine navode, koje je isticala i u prizivnom, odnosno revizijskom postupku pred redovitim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su odbili tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tužena na ime stjecanja bez osnova vrati iznos od 450.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica svoj tužbeni zahtjev temeljila na odredbi članka 210. ZOO kojom je propisano stjecanje bez osnova, te da je Osnovni sud u konkretnom slučaju polazeći od navedene zakonske odredbe detaljno ispitao da li se prijelaz imovine temelji na „pravnom poslu ili zakonu“ te zaključio da, imajući u vidu da je tužena odnosno njen organ navedenom pravomoćnom presudom u kaznenom postupku kojom je osuđenog proglasio krivim izrekao i mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta-novčanog iznosa od 450.000,00 KM, tužena predmetni novčani iznos nije stekla bez osnova, jer je taj novčani iznos u provedenom kaznenom postupku oduzet na temelju odredbe članka 61. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u prizivnom postupku utvrdio da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da navodima žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud prihvatio kao pravilan stav nižestupanjskih odluka da nema stjecanja bez osnova na strani tužene jer je novčani iznos oduzet od osuđenog uplaćen u korist proračuna tužene na temelju pravomoćne i izvršne sudske presude u kaznenom postupku, koja nije stavljena van snage. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim ponavljanja navoda koje su redoviti sudovi detaljno ocijenili u svojim odlukama, u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

10. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2559/13 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio