Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1230/15 (M. H., M. V. i Đ. V.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1230/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1230/15, rješavajući apelacije Mersudina Huseinbašića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mersudin Huseinbašić, Mirsad Vidimlić i Đulko Velagić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011782 14 Gž od 15. januara 2015. godine;
Nino Bilić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 042593 14 Rev od 20. januara 2015. godine;
Zvonko Rogić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017845 16 Rev od 26. februara 2016. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017845 15 Gž od 16. decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1230/15 Mersudin Huseinbašić, Mirsad Vidimlić i Đulko Velagić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011782 14 Gž od 15. januara 2015. godine. Apelanti su 28. aprila 2015. godine Ustavnom sudu dostavili rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011782 15 Rev od 8. aprila 2015. godine, kojim je revizija apelanata, izjavljena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine od 15. januara 2015. godine, odbačena kao nedozvoljena. Dakle, konstatuje se da je u predmetnoj pravnoj stvari konačna odluka presuda Suda Bosne i Hercegovine od 15. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine), da im zbog neisplate naknade za troškove smještaja i zbog neisplate naknade za odvojeni život od porodice u određenom vremenskom periodu isplati određene novčane iznose.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelanti kod tužene zasnovali radni odnos kao civilna lica na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kao i da je navedenim ugovorom kao mjesto službe apelanata označena Banja Luka. Nadalje je utvrđeno, obzirom na radno-pravni status apelanata, da se na njih primjenjuju odredbe Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Pored toga, utvrđeno je da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine 18. aprila 2012. godine donijelo Odluku o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje, koja se odnosi na naknade lica navedenih u odluci, među kojima se ne nalaze civilna lica na službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Obzirom da za utuženi period, podzakonskim aktom, ni prije niti poslije stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, nisu bile propisane naknade, koje su predmet tužbenih zahtjeva apelanata, konstatovano je da je isti neosnovan.
2. AP-2041/15 Nino Bilić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 24. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 042593 14 Rev od 20. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu isplati određeni novčani iznos.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su se za utuženi period plaće i druga primanja vojnih osoba određivale primjenom Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane od 21. maja 1998. godine i Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u Hrvatskom vijeću odbrane (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama u HVO) od 19. novembra 1998. godine. Nadalje je utvrđeno da je primjena Pravilnika o plaćama u HVO ovisila o realizaciji Sporazuma između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći Federaciji Bosne i Hercegovine – Federalnom ministarstvu odbrane, prema kome je finansijska pomoć namijenjena isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u Federalnom ministarstvu odbrane. Osim toga, zaključeno je da je navedeni sporazum između tužene i Republike Hrvatske bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, kao i da apelant nije dokazao da je za utuženi period realizovan Sporazum o finansijskoj pomoći Federaciji Bosne i Hercegovine na način da su pristigla sredstva iz Republike Hrvatske u budžet Federacije Bosne i Hercegovine i da su bila raspoloživa, pa stoga ne postoji obaveza tužene za isplatu razlike plata iz dodatnih sredstava za sporni period.
3. AP-1120/16 Zvonko Rogić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017845 16 Rev od 26. februara 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017845 15 Gž od 16. decembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP- 5699/14 od 20. aprila 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-336/16, konstatuje se da je navedena presuda Suda Bosne i Hercegovine od 16. decembra 2015.godine, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje Vijeća ministara, Odbora za žalbe policijskih službenika od 23. oktobra 2014. godine i rješenje Granične policije Bosne i Hercegovine od 16. septembra 2014. godine, i naloži tuženoj (Bosna i Hercegovina, Granična policija Bosne i Hercegovine), da mu na ime umanjenih plata isplati određeni novčani iznos, da se naloži tuženoj da izvrši brisanje izrečenih sankcija i kaznenih bodova u evidenciji odsjeka za kadrovske poslove Granične policije Bosne i Hercegovine i utvrdi da je nezakonita Naredba direktora Granične policije Bosne i Hercegovine od 29. marta 2013. godine. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant zaposlenik kod tužene, na radnom mjestu „Policajac za kontrolu prelaska državne granice“, te da ga je nakon provedenog postupka disciplinska komisija oglasila krivim za težu povredu službene dužnosti i izrekla mu novčanu kaznu u visini od 15% od njegove osnovne mjesečne plate u trajanju od dva mjeseca. U vezi s tim, utvrđeno je da je Naredbom direktora tužene od 29. marta 2013.godine naloženo odlaganje službenog naoružanja u metalne ormariće prilikom odsustva iz organizacione jedinice duže od tri dana, sa čime je apelant upoznat, a nakon izvršene kontrole inspekcijskog organa 12. i 13. maja 2014. godine utvrđeno je da u apelantovom ormariću nije odloženo službeno naoružanje. Također, zaključeno je da je navedenom naredbom na jasan i nedvosmislen način utvrđen način držanja i nošenja službenog oružja, a obzirom da je apelant bio na godišnjem odmoru koji je trajao duže od tri dana, morao je razdužiti naoružanje. Dakle, konstatovano je da postoji odgovornost apelanta za povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stava 1. tačka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine. Osim toga, konstatovano je da je Naredba direktora tužene u skladu sa ovlaštenjima rukovodioca propisanih odredbom člana 15. Zakona o graničnoj policiji Bosne i Hercegovine i odredbom člana 6. Pravilnika o držanju, nošenju oružja i municije. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1230/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman