Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1429/13 (Općina Stari Grad)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Državno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 37
- Zakon o građenju · čl. 44
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 25
- Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o građenju
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Uredba o dopunama uredbe o postupku i uvjetima za legalizaciju građevina izgrađenih bez građevne dozvole
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 27
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1429/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 07. juni 2016. godine, u predmetu broj AP-1429/13, rješavajući apelaciju Općine stari Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Stari Grad podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 206639 11 Rev od 25. decembra 2012.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009762 06 Gž od 5. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1843/03-A od 14. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Stari Gard (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Općine Stari Grad, podnijela je 5. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 206639 11 Rev od 25. decembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 009762 06 Gž od 5. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1843/03-A od 14. aprila 2006. godine.
2. Prvostepenom presudom Općinskog suda broj P-1843/03-A od 14. aprila 2006. godine odbačen je tužbeni zahtjev apelantice, kojeg je podnijela protiv P.Đ. (u daljnjem tekstu: tuženi) u dijelu kojim se traži utvrđenje da je tuženi bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Mustafe Kamarića broj 7. u Sarajevu, na kojem je tuženi ostvario pravo na povrat, ušao u posjed istog i otkupio ga (stav 1 dispozitiva presude). Odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim se traži da se utvrdi da je tuženi, shodno odredbama čl. 12. i 13. Zakona o stambenim odnosima, nezakonito koristio stan-kuću koja se nalazi u ulici Podcarina broj 27 u Sarajevu, a koja je vlasništvo apelantice, te da je tuženi na osnovu odredbe člana 79. Zakona o vlasničkim odnosima izgubio posjed na istoj koji je bio stečen prevarom, slijedom čega apelantica može (na osnovu presude) slobodno raspolagati sa stanom-kućom u ulici Podcarina broj 27 u Sarajevu, koja je sagrađena na k.č. 108 k.o. Sarajevo, upisana u zk.ul. CV/97, kao i izvršiti upis posjeda u katastarskom operatu u svoju korist sa 1/1 (stav 2 dispozitiva presude). Odbijen je, također, prijedlog apelantice za donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti postupak izvršenja Odluke Komisije za imovinske zahtijeve raseljenih lica i izbjeglica broj 3014826-1/1 do okončanja postupka po predmetnoj tužbi (stav 3. dispozitiva presude). Na drugoj strani je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog kao protivtužitelja, kojim je tražio da se utvrdi da je izgradnjom kuće (koja se vodi kao k.č. 239 k.o. Sarajevo IX pl. 494 po novom premjeru, što odgovara k.č. 108. k.o. Sarajevo zk. ul. CV/97 starog premjera, a nalazi se u Sarajevu, Podcarina broj 27) stekao vlasništvo na toj kući (stav 4 dispozitiva presude). Na kraju, Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje po protivtužbenom zahtjevu u preostalom dijelu, kojim se traži utvrđenje da je tuženi-protivtužitelj stekao i pravo korištenja zemljišta pod kućom i za redovnu upotrebu kuće, što je apelantica dužna priznati i dozvoliti mu da legalizaciju kuće i vlasništvo na zemlji ostvaruje primjenom odredbe člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu, slijedom čega je protivtužba u tom dijelu odbačena (stav 5 dispozitiva presude). Također je odlučeno da je apelantica dužna tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 180,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je parcela k.č. 108. kuća i kućište upisana u u zk. ul. CV/97 k.o. Sarajevo, sačinjeno prilikom osnivanja gruntovnice 1886. godine, vlasništvo džamija Mufti Sulejmena u Sarajevu, da su na osnovu pravomoćnog rješenja Komisije za nacionalizaciju Općine Stari Grad nekretnine iz zk.ul CV/97 upisane kao društvena svojina sa pravom raspolaganja upisan sada na apelanticu (ranije na Opštinu Centar), te da je tuženi 1965. godine htio kupiti te nekretnine i obratio se nosiocu prava raspolaganja sa zahtjevom za kupovinu, da ga je vlasnik/općina dopisom od 4. decembra 1965. godine obavijestila da je ona dužna do 1. januara 1966. godine osnovati preduzeće za gazdovanje stanovima-nekretninama u društvenoj svojini i da će prenijeti u taj fond i ove nekretnine, da se tuženi obratio Fondu za gazdovanje stambenim zgradama da mu se sporne nekretnine dodijele, ali da u to vrijeme predmetna zgrada nije bila uvedena u fond, da je tuženi stupio u posjed nekretnina-kuće, da je kuća bila sagrađena od ćerpiča, bez vode i el. struje, neuslovna za stanovanje, da je po stupanju u posjed ove nekretnine tuženi srušio staru kuću i na njoj izgradio novu stambenu zgradu, te da je gradnja trajala od 1966. do 1972. godine. Zatim, uviđajem na licu mjesta je utvrđeno da je predmetna (postojeća) zgrada stara oko 40 do 50 godina, a da bi stara kuća, koja je evidentirana prilikom osnivanja gruntovnice, bila stara od preko 120 godina, te da ta kuća koja se nalazi na terenu uslovna za stanovanje, a da je tuženi upisan kao posjednik sa dijelom 1/1 na parceli 239 k.o. Sarajevo IX označeno kao kuća i zgrada, te dvorište površine 164 m2, da k.č. 239. k.o. Sarajevo IX novog premjera odgovara k.č. 108 i dijelu k.č. 67 k.o. Sarajevo CV/97. Također je utvrđeno nespornim da tuženi nikada nije ometan u mirnom posjedu predmetnih nekretnina-kuće, da je gradnja započeta i dovršena bez valjanog pravnog osnova, da je tuženi znao da zemljište pripada apelantici, kao i da je zahtjev za legalizaciju tuženi podnio 1999. godine. Takođe je nespornim utvrđeno da je tuženom dodjeljen na korištenje stan u ulici Mustafe Kamarića, da je taj stan povratio u posjed otkupio ga i prodao, a da je u vrijeme dodjele navedenog stana, tuženi bio posjednik sporne nekretnine-kuće u ulici Podcarina, te je iste držao u posjedu sve do početka ratnih dejstava kada je napustio grad, dok je pravo na povrat tih nekretnina ostvario na osnovu odluke
CRPC.
4. Imajući u vidu naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je, prvenstveno, u pogledu prvog tužbenog zahtjeva apelantice istakao da se radi se o zahtjevu za utvrđenje činjenica, koji nije dopušten, slijedom čega je taj zahtjev odbačen. S tim u vezi je navedeno da okolnost postojanja stanarskog prava, odnosno otkupa stana nije sporna među strankama, a da jasno proizilazi i iz izvatka iz knjige položenih ugovora i drugih izvedenih dokaza da apelantica nema nikakvog pravnog interesa da traži njeno utvrđenje. Osim toga je istaknuto i da sama osnovanost kako tužbenog, tako ni protivtužbenog zahtjeva, ne zavisi od ovog utvrđenja, pa i iz tog razloga apelantici nedostaje pravni interes, budući da navedena činjenica nije od uticaja na rješavanje predmetne pravne stvari, s obzirom da se odredbama Zakona o stambenim odnosima ne predviđa da će se naknadnim sticanjem stanarskog prava nosiocu stanarskog prava automatski prestati, bilo stanarsko pravo na drugom stanu, bilo pravo vlasništva na privatnoj kući ili stanu. U odnosu na tužbeni zahtjev iz stava 2 dispozitiva prvostepene presude je navedeno da je ovaj zahtjev apelantice zasnovan na tome da je kuća koja se nalazi u ulici Podcarina 27, na parceli k.č. broj108 k.o. Sarajevo, z.k. ul. CV/97, ista kuća koja je postojala na toj parceli u vrijeme prenosa prava vlasništva na predmetnoj parceli na apelanticu, te da bi time i predmetna kuća bila vlasništvo apelantice. S tim u vezi je Općinski sud istakao da je taj sud provedenim dokazima utvrdio drugačije činjenično stanje, pa je taj zahtjev valjalo odbiti. Naime, tuženi je predmetnu porodičnu zgradu izgradio sam, svojim sredstvima, pa ona nije vlasništvo apelantice, te stoga apelantica ne može njome slobodno raspolagati, niti se upisati u katastarskom operatu kao posjednik.
5. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je, u prvom redu, cijenio činjenicu da je tuženi-protivtužitelj svojim sredstvima izgradio građevinski objekat na zemljištu na kojem je apelantica imala pravo raspolaganja. Kako je, dakle, tuženi svojim radom i od svog materijala izradio predmetnu kuću kao novu stvar, to je po ocjeni prvostepenog suda tuženi stekao pravo vlasništva na toj kući u smislu odredbe člana 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98), kojom je. između ostalog, propisano da Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva. Zbog toga je protivtužbenom zahtjevu djelimično udovoljeno, i to u dijelu kojim se traži utvrđenje prava vlasništva na kući. Međutim, prema mišljenju prvostepenog suda, bitna je činjenica da je tuženi predmetnu zgradu izgradio bez odobrenja nadležnog organa. S tim u vezi je istaknuto da, kako prema ranije važećim tako i prema sadašnjim zakonima, građenje bez pravosnažnog odobrenja za građenje, odnosno urbanističke saglasnosti, nije dozvoljeno (član 44. Zakona o građenju -"Službene novine Federacije Bih” br. 55/02 i član 37. Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou FBiH - "Službene novine Federacije BiH" br. 2/06). Iz tog razloga, prvostepeni sud je zaključio da predmetna zgrada pravno nije ni postala sastavni dio zemljišta, već su zemljište i zgrada ostale dvije autonomne stvari. Stoga je prvostepeni sud zauzeo stav da nema mjesta primjeni odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima o sticanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Osim toga je konstatovano da se, u konkretnom slučaju, radi o građenju na građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini. Na takvom zemljištu se, po ocjeni prvostepenog suda, u skladu sa ranije važećim ustavom i drugim propisima, nije uopšte moglo steći pravo vlasništva, već samo pravo trajnog korištenja, pa su i iz tog razloga odredbe čl. 27-30. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima neprimjenjive. S obzirom na sve navedeno, mogućnost sticanja prava vlasništva tuženog na predmetnom zemljištu, u smislu važećeg Zakona o građevinskom zemljištu FBiH („Službene novine FBiH“ broj 25/03) i Uredbe o postupku i uvjetima za legalizaciju građevina izgrađenih bez građevne dozvole („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 10/01 i 14/02), zavisi od toga da li su ispunjeni uslovi za legalizaciju predmetne zgrade tj. naknadno pribavljanje potrebne građevinske dokumentacije i da li će nadležni organ uprave konstitutisati trajno pravo korištenja, odnosno pravo vlasništva u korist tuženog. S obzirom na navedene odredbe, prvostepeni sud je našao da nije nadležan da odlučuje u ovoj pravnoj stvari, pa je, primjenom člana 67. st. 1. tač.1. Zakona o parničnom postupku FBiH, donio odluku kao u stavu 5. dispozitiva prvostepene presude.
6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009762 06 Gž od 5. maja 2011. godine su odbijene kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 14. aprila 2006. godine.
7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio i odbacio tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim se traži da se utvrdi da je tuženi-protivtužilac bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Mustafe Kamarića broj 7. u Sarajevu, budući da apelantica nije dokazala postojanje pravnog interesa za donošenje ovakve presude za utvrđenje u smislu člana 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH pa je, po ocjeni drugostepenog suda, tužbeni zahtjev pravilno u tom dijelu odbačen primjenom odredaba člana 67. stav tačka 2. istog Zakona. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi predmetnu porodičnu zgradu izgradio sam svojim sredstvima, pa ona nije vlasništvo apelantice koja sa njom ne može slobodno raspolagati, niti se upisati u katastarskom operatu kao posjednik. Prvostepeni sud je, po ocjeni drugostepenog suda, pravilno odlučio i o protivtužbenom zahtjevu tuženog, cijeneći činjenicu da je on svojim sredstvima izgradio građevinski objekat na zemljištu na kojem je apelantica imala pravo raspolaganja. S tim u vezi se pravilno utvrđuje da je tuženi svojim radom i od svog materijala izgradio predmetnu kuću kao novu stvar, te je u smislu člana 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima stekao pravo vlasništva na spornoj kući. Zbog toga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno protivtužbenom zahtjevu djelimično udovoljeno i to u dijelu to u dijelu u kojem se traži priznavanja prava vlasništva na kući. U tom smislu je Kantonalni sud konstatovao da je prvostepeni sud utvrdio i činjenicu da je predmetnu spornu zgradu tuženi izgradio bez odobrenja nadležnog organa, što prema ranijim i sadašnjim propisima Zakona o građenju i Zakona o korištenju zemljišta na nivou FBiH nije dozvoljeno, shodno čemu predmetna zgrada pravno nije ni postala sastavni dio zemljišta, već su zemljište i zgrada ostale dvije autonomne stvari. Stoga prvostepeni sud, po ocjeni drugostepenog suda, pravilno zaključuje da nema mjesta primjeni odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Pravilno zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o građenju na građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno na državnoj svojini na kome se po ranije važećim propisima nije uopšte moglo steći pravo vlasništva, već samo pravo trajnog korištenja. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe iz člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 206639 11 Rev od 25. decembra 2012. godine je odbijena kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 5. maja 2011. godine, dok je odbačena kao neblagovremena apelantičina dopuna revizije.
9. U obrazloženju revizione odluke je, između ostalog, navedeno da, na temelju naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja, nižestepeni sudovi donijeli odluke iz razloga koje su naveli, a koje u cjelosti kao pravilne prihvata i Vrhovni sud i na iste se apelantica upućuje. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da se zahtjev apelantice iz stava 1. dispozitiva prvostepene presude odnosi na utvrđenje činjenica, pa shodno tome u smislu odredbi člana 54. stav 2. i člana 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku FBiH odlučuju da se tužbeni zahtjev odbaci zbog nedostatka pravnog interesa. S tim u vezi je navedeno da postojanje stanarskog prava pri otkupu stana nije sporna činjenica, to je jasno vidljivo iz izvatka iz knjige položenih ugovora pa apelantica nema nikakvog pravnog interesa da traži utvrđenje te činjenice. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, koji je vezan za priznanje vlasništva na kući (stav 4. prvostepene presude) i tužbeni zahtjev pobliže opisan u stavu 2. dispozitiva prvostepene presude, Vrhovni sud je istakao da je drugostepena odluka donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, u konkretnom slučaju, kako to proizilazi iz činjeničnog utvrđenja, kojim je revizioni sud vezan, radi se o građevinskom objektu (kući) podignutom-izgrađenom od strane tuženog-protivtužitelja bez odobrenja za građenje na zemljištu koje je upisano kao društveno vlasništvo i apelanticom kao nosiocem prava raspolaganja na istom. Građevinski objekat podignut je bespravno, ima svoju upotrebnu vrijednost, pa stoga prema mišljenju Vrhovnog suda može biti predmet prava svojine i može mu se priznati sudska zaštita koja pripada vlasniku građevinskog objekta do legalizacije ili rušenja istog na osnovu odluke nadležnog organa, kako to pravilno nižestepeni sudovi zaključuju. U suprotnom kada se takav objekt ne bi tretirao kao predmet vlasništva, Vrhovni sud je istakao da bi graditelj bio lišen građansko-pravne zaštite. Ovo stoga što odlukom suda kojom se utvrđuje pravo svojine na takvom objektu uređuju se i međusobni odnosi parničnih stranaka, pri čemu takva odluka ne utiče na status bespravno izgrađenog objekta, a ukoliko odlukom nadležnog organa bude legalizovana predstavlja ispravu podobnu za upis prava svojine u javne knjige. Slijedom navedenog je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tuženom-protivtužitelju pripada pravo vlasništva na kući i u tom dijelu usvojili njegov protivtužbeni zahtjev, odnosno pružili mu sudsku zaštitu, a tužbeni zahtjev apelantice iz stava 2 dispozitiva prvostepene presude odbili, pritom pravilno primjenjujući materijalno pravo, pa se stoga i revizioni prigovor apelantice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ukazuje neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava u predmetnoj pravnoj stvari. Apelantica smatra da je osnovano ustala sa tužbom radi utvrđenja činjenice da je tuženi bez pravnog osnova držao u posjedu kuću apelantice, jer je stjecanjem svojstva nosioca stanarskog prava na stanu u Ul. Mustafe Kamarića bio dužan da apelantici vrati njen stan-kuću na kojoj je izgubio faktički posjed stjecanjem stanarskog prava na navedenom stanu. Dalje apelantica navodi da nisu tačni navodi sudova, u pogledu njenog tužbenog zahtjeva, da ona nije imala pravni interes za utvrđivanje stjecanja stanarskog prava tuženog na navedenom stanu, jer je stjecanjem prava na predmetnom stanu tuženi morao, shodno odredbi člana 13. Zakona o stambenim odnosima, napustiti imovinu apelantice. S tim u vezi je apelantica istakla da je nesporno da je ona imala mogućnost da, na osnovu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, poništi sve ugovore koji su u vezi sa stanarskim pravom na predmetnom stanu, ali da apelantica smatra da će svoja vlasnička prava ostvariti u predmetnom postupku pred Ustavnim sudom. Stoga su, prema mišljenju apelantice, povrijeđena navedena ustavna prava kako u redovnom, tako i u vanrednom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda. Osim toga, apelantica je navela da su neprihvatljivi stavovi nižestepenih sudova koji tuženom kao protivtužitelju utvrđuju pravo vlasništva „izgradnjom“ na osnovu izjava svjedoka, uviđaja na licu mjesta i nalazom vještaka geodetske struke. Na kraju je apelantica istakla da su presude redovnih sudova i osporena presuda Vrhovnog suda kontradiktorne uz konstataciju da je tuženi znao da je kuća vlasništvo apelantice, a da se utvrđuje pravo vlasništva građenjem u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, apelantica je tražila od Ustavnog suda da utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu da donese novu odluku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. S obzirom na to da je apelantica nosilac javno-pravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i odlučili u predmetnoj pravnoj stvari radi utvrđenja, kako po tužbenom zahtjevu apelantice tako i o protivtužbenom zahtjevu tuženog kao protivtužitelja. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Razmatrajući apelacione navode apelantice, koje je isticala u redovnom, odnosno revizionom postupku, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke u dijelu u kojem je odbačen tužbeni zahtjev apelantice (zbog nedostatka pravnog interesa apelantice da traži utvrđenje činjenice da je tuženi bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Mustafe Kamarića broj 7. u Sarajevu-stav 1. dispozitiva prvostepene presude), odnosno u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan njen tužbeni zahtjev (za utvrđenje da je tuženi nezakonito koristio kuću-stan u ulici Podcarina broj 27 u Sarajevu i da sa tom imovinom apelantica može slobodno raspolagati i izvršiti upis u katastarskom operatu u svoju korist sa 1/1-stav 2 dispozitiva prvostepene presude) te djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog kao protivtužitelja, s obzirom na činjenično utvrđenje da je tuženi srušio staru kuću koja se nalazila na zemljištu na kojem je apelantica imala pravo raspolaganja i svojim radom i sredstvima sagradio spornu kuću koja u naravi predstavlja novu stvar, čime su po ocjeni sudova u predmetnom parničnom postupku ispunjeni zakonski uslovi propisani odredbom člana 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima da se tuženom prizna pravo vlasništva na toj kući, uz zaključak da se u pogledu zemljišta (u društvenom vlasništvu) i objekta koji je bespravno izgrađen na tom zemljištu radi o dvije odvojene, odnosno autonomne stvari. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svojoj odluci istakao da bi graditelj, ukoliko se takav objekt ne bi tretirao kao predmet vlasništva, bio lišen građansko-pravne zaštite, te da se odlukom suda kojom se utvrđuje pravo svojine na takvom objektu uređuju i međusobni odnosi parničnih stranaka, pri čemu takva odluka ne utiče na status bespravno izgrađenog objekta. Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu načina na koji su sudovi u predmetnoj pravnoj stvari primijenili navedenu zakonsku odredbu na predmetnu situaciju. Osim ponavljanja navoda koje su redovni sudovi detaljno ocijenili u svojim odlukama, apelantica prema mišljenju Ustavnog suda u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman