Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5020/13 (G.D. i L.D.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5020/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-5020/13, rješavajući apelaciju G.D. i L.D., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G.D. i L.D. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020059 12 Rev od 10. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G.D. i L.D. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa ZOU Mario Bogdanović i Anđela Ljubić, podnijeli su 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 020059 12 Rev od 10. septembra 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 020059 06 P od 9. septembra 2009. godine, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a među njima i apelanata, kojim su tražili da se obaveže tuženi „Aluminij“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da im preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu pobliže preciziranu u dispozitivu presude, te da im isplati na ime neosnovanog bogaćenja naknadu od po 1.007,50 KM za svaki mjesec počevši od 1. decembra 2001. godine, pa do trenutka predaje predmetne nekretnine tužiteljima. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je predmet tužbenog zahtjeva predaja u posjed predmetne nekretnine koja se u zemljišnim knjigama vodi kao suvlasništvo tužitelja, te naknada koristi koju tuženi ostvaruje bespravnim korištenjem te nekretnine. Nadalje, konstatovano je da iz spisa proizilazi utvrđenim da se nekretnina nalazi u posjedu tuženog od 1984. godine, da je u sklopu kompleksa i ograđena ogradom zajedno sa ostalim zemljištem koje je u posjedu tuženog. Isto tako, utvrđeno je da je predmetno ograđeno zemljište bilo predmetom eksproprijacije koja je provedena 1984.godine, da je vlasnicima zemljišta koje je eksproprirano isplaćena naknada, ali da tuženi nije dokazao da je naknada isplaćena tužiteljima, niti je sudu dostavio dokaz da je predmetna nekretnina eksproprirana. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio zahtjev tužitelja istakavši da smatra da se bez zahtjeva svih suvlasnika ne može tražiti predaja u posjed cijele nekretnine.
3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 020059 09 Gž od 15. maja 2012. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pomenuti zaključak prvostepenog suda pogrešan, jer taj sud gubi iz vida da svakom suvlasniku, bez obzira na veličinu suvlasničkog dijela, pripada pravo da od treće osobe vlasničkom tužbom traži povrat cijele nekretnine. Kantonalni sud je istakao da neovisno od navedenog zahtjev tužitelja nije osnovan iz slijedećih razloga. Naime, utvrđeno je da iz nesporno utvrđenih činjenica proizilazi da je predmetna nekretnina u posjedu tuženog od 1984. godine, kada je na tom području proveden postupak eksproprijacije, radi izgradnje valjaonice. Također, konstatovano je da tužitelji tvrde da im naknada za zemljište nije isplaćena, a tuženi u svojoj evidenciji nema rješenje o eksproprijaciji, niti dokaz da je naknada plaćena. Prema tome, utvrđeno je da ako se prihvati da je postupak eksproprijacije proveden tada je tuženi postao vlasnik nekretnine na temelju eksproprijacije, pa ako tužiteljima nije plaćena naknada, u smislu odredbe člana 75. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji, tužitelji bez obzira na protek vremena mogu istu potraživati, što može biti predmetom nekog drugog postupka.
4. Međutim, neovisno od pomenutog, utvrđeno je da je odredbom člana 268 stav 1. Zakona o udruženom radu, koji je bio na snazi u vrijeme kada je nekretninu preuzeo tuženi, propisano da ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravnog osnova njeno vraćanje se može zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Dakle, utvrđeno je da ova odredba znači gubitak prava vlasništva na nekretnini kada je korištena od stane društveno pravne osobe. Kako je jasno da je predmetna nekretnina od 1984. godine korištena od tuženog, kao društveno pravno sredstvo tuženog, Kantonalni sud je zaključio da su protekli rokovi koje ima u vidu odredba navedenog člana, a u kojim su tužitelji mogli tražiti povrat nekretnine, pa je zahtjev za predaju u posjed nekretnine i isplatu naknade zbog bespravnog korištenja nekretnine, trebalo odbiti kao neosnovan. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da su ispunjene i pretpostavke za stjecanje vlasništva na nekretnini dosjelošću, kako po odredbi člana 28. Zakona o osnovnim vlasničko - pravnim odnosima, tako i prema članu 32. sada važećeg Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pa bi zahtjev tužitelja i zbog toga trebalo odbiti kao neosnovan.
5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz relevantnih odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima proizilazi da su tužitelji kao suvlasnici bili dužni dokazati da je stvar koja je predmet spora njihova, a kako su upisani u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici, vrijedi pretpostavka istinitosti upisa takvog prava. Međutim, konstatovano je da na temelju utvrđene činjenice (koja veže Vrhovni sud) da je na predmetnoj nekretnini provedena eksproprijacija, proizilazi pravilan stav drugostepenog suda da je pravo suvlasništva fizičkih lica prešlo u društveno vlasništvo, a zatim dato tuženom u faktičku vlast tj. posjed koji traje preko 20 godina. Nadalje, utvrđeno je da je član 44. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme kada je tuženi preuzeo faktičku vlast na predmetnoj nekretnini, propisao da pravo vlasništva prestaje prelaskom stvari u društveno vlasništvo. Dakle, postupkom eksproprijacije, u vrijeme kada je izvršena u konkretnom slučaju (1984. godine), se moglo oduzeti ili ograničiti pravo vlasništva na nekretninama kada je to potrebno radi izgradnje privrednih i drugih objekata. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u posjed, a time i zahtjev za isplatu potraživanja zbog upotrebe tuđe stvari. Isto tako, Vrhovni sud je zaključio da činjenica da odluka o eksproprijaciji nije provedena u zemljišnoj knjizi ne utiče na pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prestanak prava suvlasništva tužitelja koji su bili upisani u zemljišnoj knjizi, jer postupkom eksproprijacije nekretnina (kada to nije nepotpuna eksproprijacija, što u postupku nije dokazano) po zakonu prestaje to pravo.
6. Osim toga, utvrđeno je da prigovor tužitelja da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana
8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne stoji, jer je drugostepeni sud odluku zasnovao na ocjeni dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku. Također, utvrđeno je da tvrdnja tužitelja da se činjenica o provedenom postupku eksproprijacije mogla utvrditi samo rješenjem o eksproprijaciji ili uvidom u dokaz o isplati naknade za eksproprijaciju ili prijedloga za eksproprijacije, ili saslušanjem svjedoka koje je vodio postupak eksproprijacije, nije osnovana. Naime, Vrhovni sud je zaključio da se činjenice koje su relevantne za postupak mogu dokazivati svim dokaznim sredstvima koja ZPP propisuje, pa osim isprava, mogu se dokazivati i izjavama stranaka, svjedoka, vještaka, uviđajem na licu mjesta, kako je to u ovom slučaju i urađeno. Dakle, utvrđeno je da su redovni sudovi prihvatili dokaz saslušanjem svjedoka N.P., i ocjenjujući ga pojedinačno ali i u vezi sa ostalim dokazima (saslušanjem stranaka Lj.R., apelanta G.D., koji su potvrdili činjeničnu tvrdnju tuženog, te vještačenjem i uviđajem na licu mjesta) po članu 8. u vezi sa članom 123 stav 2. i članom 126. ZPP donijeli osporene odluke.
7. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu procesnog prava od strane Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Naime, apelanti su stava da je Vrhovni sud potpuno proizvoljno postupio kada je, ignorirajući ne samo navode iz revizije nego i cjelokupan dokazni postupak, našao utvrđenom činjenicu da je postupak eksproprijacije proveden u odnosu na utuženu parcelu, jer je ta činjenica bila i ostala sporna od početka postupka, a u spisu ne postoji niti jedan dokaz koji bi potvrđivao činjenicu eksproprijacije predmetne parcele. U suštini, apelanti smatraju da su dokazali osnovanost svog predmetnog tužbenog zahtjeva, te da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama odbili njihov zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su odbili predmetni tužbeni zahtjev apelanata primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da to što odluka o eksproprijaciji nije provedena u zemljišnoj knjizi ne utiče na pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prestanak prava suvlasništva tužitelja koji su bili upisani u zemljišnoj knjizi, jer postupkom eksproprijacije nekretnina (kada to nije nepotpuna eksproprijacija, što u postupku nije dokazano) po zakonu prestaje to pravo. Osim toga, Vrhovni sud je dao i jasne razloge vezane za to da se činjenice koje su relevantne za postupak mogu dokazivati svim dokaznim sredstvima koja ZPP propisuje, pa osim isprava, mogu se dokazivati i izjavama stranaka, svjedoka, vještaka, uviđajem na licu mjesta, kako je to u konkretnom slučaju i urađeno. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman