Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2659/13 (M. K.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2659/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. svibnja 2016. godine, u predmetu broj AP-2659/13, rješavajući apelaciju Midhata Kovačevića, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhata Kovačevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 056332 13 Rsž od 15. travnja 2013. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 056332 11 Rs od 15. veljače 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Midhat Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Grgić, odvjetnik iz Kaknja, podnio je 18. lipnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 056332 13 Rsž od 15. travnja 2013. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 056332 11 Rs od 15. veljače 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Rs 056332 11 Rs od 15. veljače 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) obveže da mu za period prekida rada od 14. svibnja 2010. godine do 18. listopada 2010. godine isplati razliku naknade plaće u iznosu od 1.619,96 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je između ostalog naveo da je odredbom članka 72. stavak 3. Zakona o radu propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme privremenog prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.) u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu; da Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH i Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH ne sadrže odredbe o pravu zaposlenika na naknadu plaće za vrijeme privremenog prekida rada kao ni visinu navedene naknade; da je Ugovorom o radu od 12. prosinca 2007. godine zaključenim između apelanta i tuženog u članku 9. ugovoreno da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće kada ne radi u slučajevima i u visini utvrđenoj Zakonom i pravilnikom, da je člankom 29. Pravilnika o plaćama i naknadama zaposlenika tuženog propisano da za vrijeme prekida rada koji nije nastao krivicom zaposlenika, zaposleniku pripada naknada plaće koju će odrediti direktor društva svojom odlukom uz suglasnost Sindikata; te da je sukladno navedenim odredbama i Odlukom direktora o utvrđivanju visine naknada plaće za vrijeme prekida rada od 21. svibnja 2010. godine apelantu isplaćena naknadu na ime privremenog prekida rada u iznosu od 11.00 KM dnevno. Imajući u vidu naprijed navedeno, Općinski sud je u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva kojeg je opredijelio na iznos od 1.619,96 KM, koji se dobije kao razlika između apelantove plaće i iznosa koji je na ime naknade za vrijeme privremenog prekida rada, apelantu obračunat i isplaćen u skladu sa aktima tuženog, zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neutemeljen iz razloga što Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH, ni u jednoj svojoj odredbi ne tretira institut privremenog prekida rada do kojeg je došlo bez krivice radnika, te da je naknada apelantu isplaćena pravilnom primjenom članka 72. Zakona o radu.

3. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je presudom broj 43 0 Rs 056332 13 Rsž od 15. travnja 2013. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 1.619,96 KM, a na ime razlike naknade plaće za vrijeme prekida rada, te da se ne mogu prihvatiti kao utemeljeni žalbeni navodi apelanta kojima smatra da mu pripada naknada plaće u iznosu plaće utvrđene Kolektivnim ugovorom o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo da pitanje koje pred Ustavnim sudom pokreće jeste primjena materijalnog prava u slučaju privremenog prekida rada iz razloga za koje zaposlenik nije kriv, a to je primjena članka 72. stavak 3. Zakona o radu u vezi sa odredbama članka 5. stavak 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH kao i odredbama članka 24. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH. S tim u vezi, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redoviti sudovi na utvrđeno činjenično stanje arbitrarno i proizvoljno primijenili materijalno pravo, kao i da mu je nezakonitim postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, arbitrarnim i proizvoljnim suđenjem uskraćeno pravo na imovinu. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i donese odluku o meritumu tako što će poništiti osporene presude.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Razmatrajući apelantove navodi koje je isticao tokom postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena za period prekida rada od isplati razliku naknade plaće. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu u konkretnom slučaju pošao od odredbe članka 72. stavak 3. Zakona o radu kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, u skladu sa Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te utvrdio da Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH i Opći Kolektivni ugovor za teritoriju F BiH, uopće ne sadrže odredbe o pravu zaposlenika na naknadu plaće za vrijeme privremenog prekida rada kao ni visinu navedene naknade, slijedom čega je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike naknade plaće neutemeljen. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u postupku po žalbi zaključio da se ne mogu prihvatiti kao utemeljeni žalbeni navodi apelanta da mu pripada naknada plaće u iznosu osnovne plaće utvrđene Kolektivnim ugovorom o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH, te da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja navoda koje su redoviti sudovi detaljno ocijenili u svojim odlukama, u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

9. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2659/13 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio