Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1019/15 (F. P. i M. P.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1019/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1019/15, rješavajući apelacije Frane Planinića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Frano Planinić i Mate Planinić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 100221 13 Gž od 20. januara 2015.
godine;
Petar Srijemac i Milja Srijemac protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 041124 14 Gž od 19. decembra 2014. godine;
Tomislav Prodanović protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 011686 13 Gž od 24. decembra 2014. godine;
D.O. protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 023003 13 Gž od 21. januara 2015. godine;
Ilija Miletić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042764 14 Rev od 19. februara 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1019/15 Frano Planinić i Mate Planinić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čapljine, koje zastupaju Azra Katić i Marinko Katić advokati iz Čapljine, podnijeli su 6. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 100221 13 Gž od 20. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja („JP Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar) i preinačena je prvostepena presuda na način da su apelanti obavezani da na ime duga za isporučenu električnu energiju isplate tužitelju iznos od 4.462,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 6.284,71 KM uz obavezu da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 79,20 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj za utuženi period od 31. januara 2006. godine do 28. februara 2011. godine za korisnika označavao I.P. Gostiona, pravnog prednika apelanata, sa šifrom potrošača 42210162, kategorija potrošnje-ostala potrošnja. Također, pravilno je prvostepeni sud utvrdio pasivnu legitimaciju apelanata, kod nesporne činjenice da je umrli I.P. njihov otac, te da za obaveze proistekle iz Samostalne ugostiteljske radnje odgovara vlasnik radnje, u konkretnom slučaju apelanti kao zakonski nasljednici svog oca u skladu sa odredbama člana 143. stav 1. u vezi sa članom 10. Zakona o nasljeđivanju. Međutim, osnovan je žalbeni navod tužitelja da je prvostepeni sud pogrešno raspravio prigovor zastare potraživanja, primjenom odredbe člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju tužitelja za isporučenu električnu energiju za domaćinstvo, već o potraživanju za isporučenu električnu energiju u poslovnom objektu Gostiona, koja je evidentirana kao „ostala potrošnja“, to se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok shodno odredbi člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, iako su apelanti fizička lica oni nisu koristili električnu energiju za potrebe domaćinstva, već kao vlasnici i korisnici Gostione, zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti zastarni rok od jedne godine kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud, već zastarni rok od tri godine, zaključio je Kantonalni sud.
2. AP-1315/15 Petar Srijemac i Milja Srijemac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Broda, podnijeli su 21. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 041124 14 Gž od 19. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi (T.S. i M.S.) da im na ime neisplaćene zakupnine i naknade štete isplate ukupan iznos od 9.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok su apelanti obavezani da tuženim solidarno naknade troškove postupka. U postupku je utvrđeno da su apelanti i tuženi zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora i opreme za obavljanje pekarske djelatnosti na period od pet godina (od 1. jula 2010. do 1. jula 2015. godine), da ugovorena zakupnina iznosi 1.200,00 KM sa plaćanjem do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, te da su tuženi napustili objekat 31. marta 2013. godine zbog čega apelanti potražuju neisplaćenu zakupninu i naknadu za nastalu štetu na mašinama i prostoru. Okružni sud ističe da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti u konkretnom predmetu nisu dokazali da su tuženi ostali dužni apelantima zakupninu, odnosno nisu dokazali da je na mašinama i prostoru nastala šteta i u kojem obimu. S obzirom da je teret dokazivanja činjenica na koje se poziva na svakoj od parničnih stranaka, to je pravilan stav prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-1490/15 Tomislav Prodanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 27. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 011686 13 Gž od 24. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog (Grad Istočno Sarajevo) i obavezan je apelant-protivtužitelj da tužitelju plati dug u iznosu od 7.868,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor (09-P2-1896/9 od 23. maja 1997. godine) koji je zaključio sa tužiteljem raskinut po sili zakona i da ne prozvodi pravno dejstvo, uz obavezu tužitelja da mu naknadi trpškove postupka. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i apelant 23. maja 1997. godine zaključili predmetni ugovor o prenosu prava korištenja građevinskog zemljišta, naknadi za ustupljeno građevinsko zemljište i naknadi za isporučeni građevinski materijal za izgradnju stambenog objekta, te da apelant po navedenom ugovoru duguje tužitelju iznos od 7.868,86 KM za isporučeni građevinski materijal jer nije ispunio svoju obavezu iz ugovora. Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant izvedenim dokazima nije dokazao neosnovanost tužbenog, odnosno osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, prema članu
123. Zakona o parničnom postupku. Naime, apelant nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazao činjenice koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a koje ističe i u žalbi (da mu nije isporučen materijal u skladu sa predmetnim ugovorom). Dakle, neosnovani su apelantovi navodi da mu nije isporučen materijal u skladu sa predmetnim ugovorom koji se odnosi na naknadu za isporučeni građevinski materijal za izgradnju porodične stambene zgrade i koji je potpisao apelant, dok tužitelj osnovano potražuje neispunjenu obavezu apelanta po predmetnom ugovoru, zaključio je Okružni sud.
4. AP-1842/15 D.O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 16. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 023003 13 Gž od 21. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda na način što je apelant obavezan da tužitelju (KP „Lisina“ a.d. Šipovo) na ime duga za izvršene komunalne usluge za period od 31. decembra 2009. godine do 31. decembra 2010. godine isplati iznos od 150,70 KM umjesto iznosa od 247,32 KM, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 501,42 KM umjesto iznosa od 822,00 KM. U postupku je utvrđeno da je prvostepeni sud, razmatrajući apelantov prigovor zastarjelosti, pravilno zaključio da su potraživanja tužitelja do 3. maja 2010. godine zastarjela, imajući u vidu da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 3. maja 2011. godine. Međutim, prvostepeni sud je suprotno zauzetom zaključku o zastarjelosti dijela potraživanja tužitelja u dug apelanta uračunao iznose komunalne naknade za period januar-april 2010. godine, te na taj način na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud ističe da, iz analitičke kartice tužitelja koju on vodi za apelanta, proizilazi da ukupan dug apelanta koji nije zastario u momentu podnošenja predmetne tužbe iznosi 150,70 KM, te je u tom smislu i preinačio prvostepenu odluku. Također, vezano za troškove predmetnog postupka, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud iste pravilno obračunao u skladu sa odredbom člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, a koji su u skladu sa preinačenjem u pogledu glavne stvari procentualno sniženi u skladu sa uspjehom tužitelja. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
5. AP-2462/15 Ilija Miletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Smiljana Delić advokatica iz Banjaluke, podnio je 16. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042764 14 Rev od 19. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (GP „Vrbas“ a.d. Laktaši) i obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 34.354,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. marta 2006. godine do konačne isplate, te da tužitelju naknadi troškove postupka. Istom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da sud obaveže apelanta da na ime glavnog duga isplati zakonske zatezne kamate za period od 1. oktobra 2003. godine do 20. marta 2006. godine, kao i dio zahtjeva za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o građenju, sa izmjenama, u kojem je tužitelj izvođač radova dok je apelant naručilac, da je tužitelj izveo određene ugovorene radove i o tome sačinio četiri situacije koje su potpisane od strane tuženog-apelanta, da je apelant po predmetnom ugovoru isplatio tužitelju ukupan iznos od 157.708,19 KM (ukupna vrijednost radova iznosi 192.022,95 KM), te da je na zahtjev apelanta tužitelj prestao sa radovima. Vrhovni sud navodi da apelant kao naručilac primjedbe na izvedene radove nije dao u pismenoj formi, niti je tražio upisivanje istih u građevinski dnevnik, to nije ostvario pravo na raskid ugovora, zbog čega onemogućavanje tužitelja da nastavi sa radovima ima značaj jednostranog raskida ugovora, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je istakao da se dejstvo raskida ugovora, u smislu odredbi člana 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, sastoji u tome da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala, a ako to nije moguće onda u novcu. Dakle, primjenom citirane zakonske odredbe apelant je obavezan da plati iznos od 34.354,30 KM, koji iznos čini razliku između vrijednosti izvedenih radova u iznosu od 192.022,95 KM umanjen za isplaćeni zinos od 157.708,19 KM, tj. novčanu protuvrijednost izvedenih radova do raskida ugovora za koje nije isplaćena cijena. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1019/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman