Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1035/15 (N. G. P. i drugi)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1035/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1035/15, rješavajući apelacije Nataše Galić Popović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nataša Galić Popović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030514 14 Rev od 13. januara 2015. godine;
Rizah Uljić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 152586 13 Rev od 5. marta 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003738 10 Gž od 5. oktobra 2012. godine;
Dž. P., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 005908 14 Rev od 20. januara 2015. godine;
M. K., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 016761 13 Rev od 5. marta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1035/15 Nataša Galić Popović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 9. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030514 14 Rev od 13. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena „Jahorina osiguranje“ a.d. Banja Luka – Filijala Prijedor da joj na ime naknade nematerijalne štete (umanjenje opšte životne aktivnosti, pretrpljeni fizički bol, pretrpljeni strah, naruženosti) i materijalne štete (troškovi liječenja, uništena odjeća i obuća, izgubljena zarada), isplati određene novčane iznose. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantica kao putnik u automobilu, u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 11. januara 1998. godine i za koju je oglašen krivim R. M. vozač autobusa „Autotransport“ Prijedor (osiguran kod tuženog), zadobila tjelesne povrede, da je trpjela fizičke bolove i strah, da joj je umanjena opšta životna aktivnost za 5%. Također, utvrđeno je da je apelantica u predmetnoj pravnoj stvari tužbu podnijela 7. februara 2006. godine. Pored toga, konstatovano je da odredba člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisuje da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a stavom 2. istog člana je propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 377. stav 1. ZOO propisuje da, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U vezi s tim, zaključeno je da bi se rok zastare potraživanja iz člana 377. ZOO mogao primjeniti u slučaju da je zahtjev za naknadu štete bio upravljen protiv vozača autobusa koji je za učinjeno djelo oglašen krivim. Obzirom da je „Autotransport“ Prijedor bio osiguran kod tuženog, temeljem ugovora o osiguranju od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećem licu, zaključeno je da se primjenom odredbe člana 380. stav 5. ZOO prema kojoj neposredan zahtjev oštećenog lica prema osiguravaču zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu, pa se tako i prema tuženom imaju primjeniti rokovi zastarjelosti iz odredbe člana 386. stav 1. i 2. ZOO. Dakle, konstatovano je, osnovom prigovora zastarjelosti potraživanja naknade štete istaknutom od strane tuženog, da su između saznanja za nastalu štetu i dana podnošenja tužbe protekli rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete propisani odredbom člana
376. ZOO.
2. AP-1387/15 Rizah Uljić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 152586 13 Rev od 5. mart 2015. godine, kojom je apelantova revizija, izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003738 10 Gž od 5. oktobra 2012. godine, odbačena kao nedopuštena. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4640/12 od 25. aprila 2013. godine, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda u Tuzli konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljicama S. A., I. S., S. Š., Š. A. i A. D. na ime naknade štete isplati određene novčane iznose. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je rješenje o povlačenju tužbe u predmetu broj P-1271/05 donijeto krivnjom apelanta kao punomoćnika tužiteljica u navedenom predmetu, iz razloga što nije pristupio ročištu za glavnu raspravu 12. decembra 2006. godine. Isto tako, konstatovano je da odredba člana
30. Zakona o advokaturi propisuje obavezno osiguranje od odgovornosti za štetu pričinjenu stranci u toku pružanja pravne pomoći, odvjetnika, zajedničkih odvjetničkih ureda i odvjetničkih društava. Nadalje, zaključeno je da je apelant kao punomoćnik propustio djelovati u najboljem interesu svojih stranaka na savjestan i marljiv način, kao i dužnost da stručnim postupanjem i radom opravda povjerenje stranke ukazanim izborom za punomoćnika, te da svog klijenta obavještava o toku stvari koja mu je povjerena. Osim toga, konstatovano je da je apelant svojim radnjama postupao suprotno odredbama člana 24. stav 1. Zakona o advokaturi, a tokom postupka nije pružio valjane dokaze da je šteta, odnosno izmakla korist tužiteljica, nastala bez njegove krivice.
3. AP-1897/15 Dž. P. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 005908 14 Rev od 20. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju I. T. na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se požar, koji je izbio u kontejneru za spaljivanje piljevine, a koji se nalazio u krugu preduzeća za proizvodnju i preradu rezane građe (u daljnjem tekstu: preduzeće), proširio na tužiteljevu kuću. Nadalje je utvrđeno da je presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 24. marta 2005. godine utvrđena apelantova odgovornost kao direktora navedenog preduzeća, te je osuđen za krivično djelo teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 308. stav 3. u vezi sa članom 304. stav 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Osim toga, zaključeno je da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, obzirom da njegova odgovornost za štetu proizilazi iz osuđujuće krivične presude Općinskog suda. Dakle, konstatovano je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim, pa je shodno tome apelant odgovoran za utuženu štetu po principu subjektivne odgovornosti koju propisuje odredba člana 154. stav 1. u vezi sa članom 158. ZOO.
4. AP-2148/15 M. K. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 016761 13 Rev od 5. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi S. M. da mu na ime jakih fizičkih bolova, slabih fizičkih bolova, duševnih bolova zbog naruženosti srednjeg stepena i pretrpljenog straha isplati određene novčane iznose.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je 17. oktobra 2009. godine došlo do svađe i prepirke između apelanta i tuženog, kojom prilikom je tuženi nanio povredu apelantu u predjelu nosa i da mu je nakon toga pružena liječnička pomoć. Nadalje je utvrđeno da se, prema odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, visina naknade nematerijalne štete zbog fizičkih bolova, straha i duševnih bolova usljed umanjenja životne aktivnosti i naruženosti zavisi od prirode povrede koju je pretrpio oštećeni, oblika i jačine oštećenja njegovog zdravlja, trajanja i intenziteta fizičkih bolova i straha, te posljedica koje oštećeni trpi usljed povrede. U vezi s tim, konstatovano je da sud ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za utvrđenje navedenih činjenica, pa se o pravu apelanta odlučuje na osnovu vještačenja po vještaku medicinske struke, te da samo on može vršiti kategorizaciju povreda na lake i teške, odnosno utvrđivati procenat umanjenja životne aktivnosti. Isto tako, utvrđeno je da apelant u predmetnoj pravnoj stvari nije ponudio dokaze radi utvrđenja postojanja i obima pretrpljene nematerijalne štete, odnosno nije proveo dokaz vještačenja po vještaku medicinske struke u cilju utvrđivanja obima pretrpljene nematerijalne štete. Osim toga, konstatovano je da je neosnovan prigovor apelanta da zbog teškog imovinskog stanja nije uplatio predujam za provođenje vještačenja, a da prvostepeni sud po njegovom zahtjevu nije donio odluku za oslobađanje plaćanja troškova, iz razloga što prema stanju spisa predmeta, apelant takav zahtjev, blagovremeno, nije ni dostavio.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1035/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman