Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-967/15 ("Hemoprodukt" a.d. Doboj i „Tatić“ d.o.o. Osječani)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-967/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-967/15, rješavajući apelacije "Hemoprodukt" a.d. Doboj i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Hemoprodukt" a.d. Doboj i „Tatić“ d.o.o. Osječani, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 U 003051 14 U od 26.
decembra 2014. godine;
Anica Gusak Krajnović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003624 15 U od 30. novembra 2015. godine;
Begzada Mehmedagić, Anis Mehmedagić i Asmir Mehmedagić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 081180 15 Už od 22. januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-967/15
1. "Hemoprodukt" a.d. Doboj i „Tatić“ d.o.o. Osječani (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dušan Todorović, advokat iz Doboja, podnijeli su 28. februara 2015. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: okružni sud) broj 13 U 003051 14 U od 26. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata podnesena protiv rješenja tužene (Republička uprava za geodetske i imovinsko – pravne poslove Banja Luka) kojim je odbijena žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja organa tužene, kojim je odbijen zahtjev apelanata za utvrđenje ništavosti rješenja kojim je dozvoljen upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora o prodaji predmetnih nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepenog rješenja).
2. U svom obrazloženju, između ostaloga, Okružni sud navodi da su u postupku koji je pokrenut na osnovu zahtjeva apelanata, a koji je prethodio donošenju pobijanog akta tužene, uzete u obzir odlučne činjenice u smislu odredbi člana 252. Zakona o opštem upravnom postupku (koji propisuje da se ništavim oglašava rješenje koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se u opšte ne može rješavati u upravnom postupku, zatim koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu, čije izvršenje nije moguće, koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala i koje sadrži nepravilnost koja po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti). Dalje se navodi da rješenje, čija se ništavost traži, koje je doneseno u upravnom postupku, nije doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili o stvari o kojoj se uopšte ne može rješavati u upravnom postupku, da je pomenuto rješenje i izvršeno upisom u Knjigu uloženih ugovora, pa se ne radi o rješenju čije izvršenje nije moguće, niti o rješenju koje je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranaka. Također se navodi, da je tužena u postupku koji je prethodio donošenju rješenja, koje se pobija predmetnom tužbom, na osnovu stanja spisa utvrdila da apelanti ničim ne dokazuju da bi se izvršenjem rješenja čija se ništavost traži moglo prouzrokovati neko krivično djelo kažnjivo po zakonu, kao i u pravcu da sadrži nepravilnosti koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti, kako je tužena u pobijanom aktu pravilno zaključila. Okružni sud konstatuje da ukoliko lice, koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke, nije bilo data mogućnost da učestvuje u postupku u kojem je donesen upravni akt čija se ništavost traži, to je onda razlog za pokretanje prijedloga za ponavljanje postupka, koji je također vanredni pravni lijek, a u vezi kojeg se u predmetnom postupku ne odlučuje.
AP-798/16
3. Anica Gusak Krajnović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Broda, podnijela je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 003624 15 U od 30. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tužene (Skupština opština Brod) kojim rješenjem su imenovani članovi opštinske izborne komisije Brod.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je neosnovan apelanticin tužbeni navod da je pobijano rješenje doneseno uslijed nepravilnosti, koje se tiču zastupljenosti konstitutivnih naroda, konkretno hrvatskog naroda, naime iz spornog rješenja je vidno da su izabrana tri kandidata, od toga jedan za predsjednika, iz reda srpskog naroda, a druga dva za članove opštinske izborne komisije i to jedan iz reda bošnjačkog naroda a drugi iz reda hrvatskog naroda. S obzirom na navedeno, okružni sud konstatuje, da je prilikom odabira kandidata vođeno računa o zastupljenosti konstitutivnih naroda, te da su izabrani pripadnici sva tri konstitutivna naroda i da je poštovan princip multietničnosti kako to nalaže odredba člana 2.14 Izbornog zakona BiH. Okružni sud, također, navodi da nije od uticaja, na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, tužbeni navod da je prilikom utvrđivanja rang liste zanemareno mišljenje i prijedlog člana Komisije iz reda hrvatskog naroda, jer su u predmetnoj konkursnoj proceduri učestvovala dva kandidata iz reda hrvatskog naroda, te je nakon obavljenog intervjua, većinom glasova, drugi kandidat iz reda hrvatskog naroda rangiran na treće mjesto, a apelantica na četvrto mjesto, a takav prijedlog je prihvaćen i od strane Skupštine opštine Brod i od Centralne izborne komisije, koja je svojim rješenjem dala suglasnost na pobijano rješenje i utvrdili da je isto doneseno u skladu sa odredbama Izbornog zakona BiH.
AP-1443/16
5. Begzada Mehmedagić, Anis Mehmedagić i Asmir Mehmedagić (u daljnjem tekstu:
apelanti), koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 29. marta 2016. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 081180 15 Už od 22. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv prvostepene presude, kojom je odbijena tužba apelanata podnesena radi poništenja rješenja tužene (Apelacione komisije Ureda/Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH) kojim je odbijena žalba apelanta protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je obustavljen postupak potpune eksproprijacije predmetnog zemljišta (bliže opisanog u obrazloženju pobijanog rješenja tužene).
6. U svom obrazloženju, između ostaloga, Apelacioni sud navodi da kako je predmetni upravni postupak pokrenut dopunom prijedloga za potpunu eksproprijaciju nekretnina od 02.10.2013. godine, kojim je Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu Pravobranilaštvo), kao zastupnik korisnika eksproprijacije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 17. Zakona o eksproprijaciji nekretnina, podnio prijedlog za potpunu eksproprijaciju, između ostalih, i nekretnine apelanata, i kako je nakon toga dopisom od 12.06.2014. godine, Pravobranilaštvo djelomično odustalo od navedenog prijedloga za potpunu eksproprijaciju od 02.10.2013. godine (između ostalih, odustalo i od potpune eksproprijacije nekretnine apelanata i to prije nego je i doneseno rješenje o eksproprijaciji njihove nekretnine). Dalje se navodi da polazeći od toga da su stavom 2. odredbe člana 31. Zakona o eksproprijaciji nekretnina kumulativno određeni uslovi kada se djelomični odustanak od eksproprijacije neće usvojiti (ukoliko bi time bila povrijeđena prava vlasnika ili nosioca prava građenja iz člana 7. tog propisa i ukoliko vlasnik ili nosilac prava građenja istakne prigovor), i obzirom da je predmet spornog upravnog postupka bio zahtjev-za potpunu eksproprijaciju parcele apelanata (a ne zahtjev za djelomičnu eksproprijaciju navedene parcele, kako to pogrešno smatraju apelanti), Apelacioni sud konstatuje da je odluka prvostepenog upravnog organa, da navedeni dopis od 12.06.2014. godine ne dostavi apelantima na izjašnjenje, a zatim i da prihvati djelomično odustajanje korisnika eksproprijacije od prijedloga za potpunu eksproprijaciju nekretnina od 02.10.2013. godine, te prvostepenim upravnim aktom (bez traženja saglasnosti apelanata) obustavi postupak potpune eksproprijacije nekretnine apelanata, pravilna i na zakonu zasnovana.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-967/15.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman