Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-622/16 (Digitel Telekom d.o.o. Gradačac i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-622/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-622/16, rješavajući apelacije Digitel Telekom d.o.o. Gradačac i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Digitel Telekom d.o.o. Gradačac protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 Mal 007386 14 Rev od 12.
novembra 2015. godine;
Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109424 15 Gž od 30. marta 2016. godine;
Srpska radikalna stranka Republike Srpske protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 064818 15 Rev od 28.
januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-622/16 Digitel Telekom d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 Mal 007386 14 Rev od 12. novembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Mal 007386 13 Gž od 21. avgusta 2013. godine u pravnoj stvari radi isplate duga. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4015/13 od 22. oktobra 2013. godine, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 21. avgusta 2013. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženim V.R. i A.S. naloži da apelantu isplate na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, Općina Gradačac iznos od 1.600,00 KM. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je bio u bilo kakvom ugovornom odnosu sa tuženim, zbog čega tuženi nisu pasivno legitimisani da apelantu isplate navedeni dug na ime naknade za priključak na javnu telefonsku mrežu, bez obzira na tvrdnje apelanta da je on finansirao izgradnju tih priključaka. Sud je istakao da je apelant po ugovoru iz 1990. godine bio u ugovornom odnosu sa MZ Bukva i Mionica I a ne sa tuženim, tako da je apelant eventualno mogao tražiti naknadu štete zbog povrede ugovornih obaveza od osoba sa kojima je bio ugovornom odnosu a ne od tuženih.
2. AP-1589/16 Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović advokatica iz Sarajeva, podnijela je 7. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109424 15 Gž od 30. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi (R.S., S.D., Š.I. i N.M.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotužena 1999. godine izdala vlastitu mjenicu radi obezbjeđivanja povrata novčanih sredstava ugovorenih prema ugovoru o kreditu iz 1999. godine zaključenim sa Ministarstvom privrede Kantona Sarajevo. Imajući u vidu odredbe člana 108. stav 2. i člana 33. Zakona o mjenici FNRJ/SFRJ/RBiH (koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja mjenice), Kantonalni sud je istakao da je apelantica ovaj vid obezbjeđenja plaćanja mogla iskoristiti za naplatu svojih potraživanja u roku od godinu dana, budući da mjenica ne sadrži klauzulu o dospjelosti, a što je apelantica propustila učiniti. Zabilješka da 2. jula 2009. godine mjenica nije plativa, a koju je apelantica sama sačinila, po ocjeni drugostepenog suda ne predstavlja odredbu o dospjelosti mjenice kako je to propisano Zakonom o mjenici, pa se taj datum ne može smatrati datumom dospjelosti mjenice na naplatu, a kako to apelantica žalbom neosnovano ističe. I po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio osnovanost prigovora zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, kojeg su istakli tuženi u toku prvostepenog postupka.
3. AP-1629/16 Srpska radikalna stranka Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miodrag Deretić i Draško Zec advokati iz Prijedora, podnijela je 8. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 064818 15 Rev od 28. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju („Telekomunikacije RS“ a.d. Banjaluka) isplati iznos od 84.215,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom (za pojedinačne iznose i datume početka računanja zatezne kamate pobliže navedenim u dispozitivu presude) zajedno sa troškovima parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da su parnične stranke 10. juna 2008. godine zaključile ugovor o korišćenju Total group (VPN mreže) na period od 12 mjeseci, pri čijem je zaključivanju apelantica, na osnovu punomoći date od predsjednika stranke M.M., bila zastupana po punomoćniku M.R. koji je temeljem zaključenog ugovora i aneksa ugovora od 10. i 14. juna 2008. godine preuzeo mobilne telefone (pet na osnovu ugovora i osam na osnovu aneksa ugovora). Dalje je utvrđeno da je D.Lj., na osnovu punomoći koju je potpisao M.R. i koja je sadržavala ovlaštenje“da u ime i za račun Srpske radikalne stranke Opštinski odbor Kozarska Dubica zaključi VPN ugovor i obavlja sve dalje radnje u vezi ugovora“, u periodu od 10. juna do 27. septembra 2008. godine zaključio veći broj aneksa ugovora sa tuženim i da je temeljem tih ugovora podigao ukupno 726 mobilnih telefona. Također, utvrđeno je da je tuženi apelantici, u skladu sa članom 5. VPN ugovora od 10. juna 2008. godine, dostavio mjesečne račune za period septembar-decembar 2008. godine i za period januar-april 2009. godine, kojim računima apelantica nije prigovarala, dok je apelantica platila dio računa (3.000,00 KM) za septembar 2008. godine. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju (ugovor koji su zaključili tužitelj i apelantica) ne radi o ništavom ugovoru (član
103. Zakona o obligacionom odnosu) i da isti proizvodi prava i obaveze za ugovarače (član 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj u cijelosti ispunio svoju ugovornu obavezu, dok apelantica nije dokazala da je prigovarala dostavljenim računima, niti da je iste platila, to su pravilno zaključili nižestepeni sudovi kada su tužbeni zahtjev tužitelja usvojili, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-622/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman