Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1117/13 (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna služba Tuzla)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1117/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1117/13, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne službe Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne službe Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000485 10 Rev od 27. novembra 2012.
godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07-000110 od 21. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-1170/04 od 15. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Tuzli, podnio je 15. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Ps 000485 10 Rev od 27. novembra 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž- 07-000110 od 21. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1170/04 od 15. marta 2007. godine.
2. Osporenom revizionom odlukom Vrhovnog suda broj 70 0 Ps 000485 10 Rev od 27.
novembra 2012. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 21. decembra 2009. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv presude Općinskog suda broj Ps-1170/04 od 15. marta 2007. godine. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, podnesen protiv Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotužena) i JU Dom penzionera Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kojim je tražio da se utvrdi da je apelant, pravni sljednik DF PIO BiH Sarajevo, stvarni posjednik, vlasnik i organ raspolaganja prostora Doma penzionera Tuzla, izgrađenog na zemljištu pobliže označenom u izreci prvostpene presude, te da se drugotuženi ima brisati kao posjednik, vlasnik i organ raspolaganja Doma penzionera Tuzla, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik i organ raspolaganja sporne nekretnine u zemljišnoj knjizi i posjednik u katastru 1/1, kao i da mu prvotuženi i drugotuženi, naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da prvotuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 24.000,00 KM, a drugotuženom iznos od 31.882,90 KM. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je pravni prednik apelanta (Zajednica PIO BiH) stekla pravo korišćenja i raspolaganja na zemljištu na kojem je izgrađen Dom penzionera Tuzla, odnosno da je građenjem tog objekta stekao pravo raspolaganja na objektu, kao i da je tako stečeno pravo raspolaganja pravni prednik apelanta prenio odlukom o osnivanju na Radnu organizaciju za pružanje usluga smještaja – stanovanja korisnicima prava na penziju u osnivanju, kojom je osnovanoj Radnoj organizaciji ustupio osnovna sredstva i obrtna sredstva, bez obaveze vraćanja.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je ovakvo raspolaganje pravnog prednika apelanta bilo u skladu sa odredbama čl. 243. i 244. u vezi sa čl. 483. i 486. Zakona o udruženom radu, koji članovi su propisivali da su društvena sredstva u pravnom prometu i da društvena pravna lica imaju pravo da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuju samoupravne sporazume i ugovore i vrše druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti (pravo raspolaganja ), te je stoga pravni prednik apelanta i mogao donijeti odluku o osnivanju Radne organizacije za pružanje usluga smještaja - stanovanja korisnicima prava na penziju u osnivanju, što je u skladu sa članom 357. citiranog zakona o udruženom radu, kojim je propisano da osnivač poslije razmatranja i usvajanja eleborata odnosno poslije okončanja postupka pokrenutog za osnivanje nove radne organizacije donosi akt o osnivanju u kome se moraju navesti naziv osnivača, firma pod kojom će poslovati radna organizacija, sjedište radne organizacije, njena djelatnost, iznos sredstava za osnivanje i početak rada radne organizacije, način njihovog obezbjeđenja kao i da li se ona obezbjeđuju uz obavezu vraćanja ili bez obaveze vraćanja, odgovornost i uslovi odgovornosti osnivača za obaveze radne organizacije u osnivanju i druge podatke određene zakonom.
4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je pravni prednik apelanta prenio na drugotuženog trajno upravljanje i korištenje predmetnom nekretninom bez obaveze vraćanja, a u vidu osnivačkih ulaganja koja su činila osnovna sredstva te Radne organizacije, kako je to naznačeno u zemljišnim knjigama u kojima se predmetna nekretnina vodila i vodi kao društvena svojina s tim da je organ raspolaganja drugotuženi. Također, Općinski sud je odbio kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev da mu se prizna da je stvarni posjednik predmetne nekretnine, istakavši da je posjed faktičko stanje zaštićeno pravom i posjed ima svaka osoba koja neposredno ili posredno, preko druge osobe, po osnovi nekog pravnog odnosa, vrši faktičku vlast nad stvari, a budući da apelant sudu nije predočio dokaze u tom smislu, a kako je cilj sudske zaštite u posjedovnim parnicama uspostava ranijeg posjedovnog stanja, to je sud zaključio da apelant nije dokazao osnovanost ni ovog dijela tužbenog zahtjeva. Općinski sud je o troškovima postupka odlučio u skladu sa čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku.
5. Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije učinio povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Istom presudom, odbijen je kao neosnovan zahtjev drugotuženog za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
6. Vrhovni sud je presudom broj 70 0 Ps 000485 10 Rev od 27. novembra 2012. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude, ocijenivši da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su SIZ penzijskog i invalidskog osiguranja BiH i Radna organizacija za pružanje usluga – stanovanja, nekon njenog konstituisanja, izvršili otuđenje društvenih sredstava u vidu prava raspolanja na navedenim nekrentinama, čime je navedeno pravo stekla Radna organizacija, čiji je osnivač SIZ penzijskog i invalidskog osiguranja BiH. Stoga, danom početka rada Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, nakon kojeg, prestaje sa radom SIZ penzijskog i invalidskog osiguranja BiH, a radnike, opremu, inventar i druge stvari, arhivu i dokumentaciju, sredstva za rad i sredstva ovoga SIZ-a, preuzima Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, predmetne nekretnine, stečena prava na kojima je u korist Radne organizacije, odnosno njenih pravnih sljednika, nisu mogle biti predmet preuzimanja po novouspostavljenom Fondu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da ni silom zakonskog određenja sadržanog u odredbama člana 18. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“, broj: 32/01), kojim je određeno da imovinu zatečenih nositelja osiguranja, koju čine stvari, prava, novac i ostala pokretna i nepokretna imovina, s kojom su raspolagali zatečeni nositelji osiguranja preuzima apelant, kao pravni sljednik ranijeg Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja BiH, nije mogao preuzeti predmetne nekretnine u pogledu kojih je prestalo pravo njegovih pravnih prednika. Uz izloženo, sama činjenica da se Osnovna zajednica penzijskog i invalidskog osiguranja Tuzla, kao organizacioni dio SIZ-a penzijskog i invalidskog osiguranja BiH, koji je pravni prednik apelanta, pojavljuje kao osnivač Radne organizacije, koja je pravni prednik drugotuženog, ne daje osnova za drugačiji zaključak u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, jer u okviru osnivačkih prava nije sadržano pravo čije postojanje i njegove posljedice apelant potražuje svojim tužbenim zahtjevom.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, jasno ukazao da je pravni prednik apelanta prenio na pravnog prednika drugotužene trajno upravljanje i korištenje predmetnih nekretnina, bez obaveze njihovog vraćanja, kao i da je navedeno raspolaganje bilo u cijelosti u skladu sa tada važećim odredbama čl. 243. i 244. uvezi sa čl. 483. i 486. te 357. Zakona o udruženom radu, iz čega proizilazi zaključak da pravni prednik apelanta nije bio nosilac prava sadržanog u tužbenom zahtjevu, pa time ni apelant, kao njegov pravni sljednik, na osnovu čega je tužbeni zahtjev apelanta da mu se prizna pravo vlasništva, te da je stvarni posjednik na predmetnim nekretninama ocijenjen kao neosnovan. pokazuje neosnovanim, što opredjeljuje odluku toga suda o odbijanju tužitelja sa tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelant, kao pravni sljednik radnijeg Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja BiH, nije mogao preuzeti predmetne nekrenine u pogledu kojih je prestalo pravo njegovih pravnih prednika. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženju osporene odluke) sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju tj. u zaključku tog suda da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman