Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4539/13 (M. Š. iz Drvara, M. Š. iz Drvara i N. Š. iz Novog Sada)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4539/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. lipnja 2016. godine, u predmetu broj AP-4539/13, rješavajući apelaciju Milice Šakan i dr., na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Šakan, Miloša Šakana i Nikoline Šakan podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 1 P 003212 12 Rev od 4.

srpnja 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000539 09 Gž od 18. studenog 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milica Šakan iz Drvara, Miloš Šakan iz Drvara i Nikolina Šakan iz Novog Sada, R Srbija (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Emir Karača, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 6. studenog 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 1 P 003212 12 Rev od 4. srpnja 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 P 000539 09 Gž od 18. studenog 2011. godine.

2. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Drvaru broj 068-1-P-07-000 083 od 29. prosinca 2009. godine obvezan je tuženi Kanton 10, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima isplati iznos od 150.000,43 KM na ime naknade štete za uništeni poslovno-stambeni objekt u Drvaru sa zakonskom zateznom i troškovima postupka. U obrazloženju navedene presude je navedeno da je nesporno utvrđeno da je u noći od 6./7. rujna 1997. godine, upotrebom minsko – eksplozivnih sredstava miniran poslovno - stambeni objekt apelanata od strane nepoznatog počinitelja ili nepoznatih počinitelja čime je došlo do nastanka totalne štete na poslovno stambenom objektu apelanata, da je 10. rujna 1997. godine izvršen očevid na licu mjesta od strane djelatnika PU Drvar, te da je podnesena kaznena prijava protiv N.N. izvršitelja Osnovnom javnom tužiteljstvu u Livnu 15. rujna 1997. godine. Općinski sud je naveo da je u postupku bilo sporno da li je tužena pasivno legitimirana, da li je nastupila zastarjelost potraživanja apelanata kao i pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva. U vezi sa naprijed navedenim Općinski sud je zaključio da je Kanton 10 bio nadležan da nadzire snage policije, da su policijske snage bile dužne da vode brigu o zaštiti imovine apelanata na području Kantona u skladu sa člankom 180. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je šteta nastala aktom nasilja ili terora i da su prema članku 2 Zakona o unutrašnjim poslovima Kantona 10 koji je važio za vrijeme štetnog događaja, unutarnji poslovi iz nadležnosti Kantona zaštita života i osobnih sigurnosti, zaštita imovine, sprečavanje i otkrivanje kaznenih dijela, pronalaženje, hvatanje i sprovođenje počinitelja kaznenih dijela i njihovo privođenje nadležnim tijelima, na temelju čega je zaključio da se može govoriti o odgovornosti tuženog za štetu koja je nastala na poslovnom stambenom objektu. Općinski sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o počinjenom kaznenom djelu - teško djelo izazivanja opće opasnosti iz članka 172. stavak 1, u vezi sa člankom 177. stavak 1. KZ SRBiH, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela, da je šteta velikih razmjera

- veća od 100.000,00 KM te je, vezujući nastanak štete za učinjeno kazneno djelo, zaključio da rok zastare za naknadu štete ističe protekom roka za zastaru kaznenog gonjenja po osnovu članka 377. ZOO i da je tužba, koja je podnesena 7. rujna 2007. godine, podnesena u okviru zakonskog zastarnog roka budući da, prema ocjeni prvostupanjskog suda, rok zastare teče od 16. rujna 1997. godine, kada je podnesena kaznena prijava protiv nepoznatog učinitelja i prekinut rok zastare, koji se inače računa od trenutka saznanja za učinjeno kazneno djelo, na temelju čega je zaključio da je prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja neutemeljen.

3. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je presudom broj 10 0 P 000539 09 Gž od 18. studenog 2011. godine žalbu tuženog uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio na način da se apelanti odbijaju sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 150.000,43 KM, kao i sa troškovima parničnog postupka u iznosu od 8.955,00 KM, te je odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tuženi za konkretnu štetu ne može odgovarati po općim propisima o naknadi štete, odnosno prema odredbama članka 154. stavak 1. ZOO-a po načelu subjektivne odgovornosti, jer je nesporno utvrđeno da su štetu počinila treća nepoznata lica. Za nastalu štetu ne može odgovarati ni po načelu objektivne odgovornosti u smislu članka 154. stavak 3. i članka 172. ZOO-a. Kantonalni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete i da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti članak 377. ZOO-a po kojem je predviđen duži zastarni rok za zastarjelost potraživanja. Apelanti su saznali za štetu 7. rujna 1997. godine, a tužba je podnesena 11. rujna 2007. godine. Shodno članku 376. stavak 1. ZOO-a potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a shodno stavku 2 istog članka u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Prema tome Kantonalni sud je zaključio da je nastupila zastarjelost potraživanja zbog proteka subjektivnog roka od tri godine od dana saznanja za štetu kao i objektivnog roka od pet godina kada je šteta počinjena. Također, Kantonalni sud je u pogledu postojanja pasivne legitimacije, zaključio da je u konkretnom slučaju šteta nastala na imovini apelanata i radilo se o aktu nasilja ili terora koji bi se mogao podvesti pod elemente kaznenog djela terorizma, a u tom slučaju po odredbama članka 180 ZOO-a za štetu na imovini tužitelja ne bi bio odgovoran Kanton 10 već država odnosno Federacija BiH čiji organi su po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu, a u ovom predmetu na strani tuženika nisu tužene ni država ni Federacija BiH. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženi pasivno legitimiran za učešće u sporu. Imajući u vidu naprijed navedeno Kantonalni sud je žalbu tuženog uvažio na način da se apelanti u cijelosti odbijaju sa tužbenim zahtjevom.

4. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je presudom broj 68 1 P 003212 12 Rev od 4. srpnja 2013. godine, odbio reviziju apelanata. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je pravilno zaključenje drugostupanjskog suda da tuženi za naknadu štete ne može odgovarati prema općim propisima za naknadu štete po načelu subjektivne odgovornosti (članak 154. stavak 1. ZOO), jer je utvrđeno da su štetu počinile treće nepoznate osobe, niti može odgovarati po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbi članka 154. stavak 3. i članka 172. ZOO. Prema ocjeni Vrhovnog suda pravilan je i zaključak da bi u konkretnom slučaju za nastalu štetu odgovarala društveno politička zajednica, čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu (država, odnosno Federacija BiH), a koje nisu tužene u ovom postupku. Također, Vrhovni sud je istakao da u postupku nije proveden dokaz uvidom u kaznenu presudu, niti su apelanti u toku cijelog postupka, ni u reviziji isticali da je ista bilo kada donesena, a iz koje bi se utvrdilo, prije svega, da li je potvrđeno postojanje kaznenog djela i kojeg, odnosno da li se radi o kaznenom djelu terorizma ili teškom djelu izazivanja opće opasnosti iz članka 172. stavak 1, u vezi sa člankom 177. stavak 1. KZ SRBiH, na koje se pozivaju apelanti, od čega bi zavisilo tko odgovara za nastalu štetu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neutemeljeni, a i ne utiču na rješenje ove pravne stvari, revizijski navodi apelanata da se ne radi o kaznenom djelu terorizma, nego o teškom djelu protiv sigurnosti ljudi i imovine. To, prije svega, iz razloga što se u parničnom postupku ne može govoriti o vrsti učinjenog kaznenog djela, jer se to utvrđuje u kaznenom postupku. Vrhovni sud je također zaključio da je drugostupanjski sud pravilno obrazložio i zaključio da u konkretnoj situaciji tužitelji nisu dokazali pasivnu legitimaciju tuženog, a pravilno je cijenio i da je potraživanje naknade štete zastarjelo prema odredbi članka 376. stavak 1. i 2. ZOO (prošao je subjektivni rok zastaretri godine od saznanja za štetu i učinioca i objektivni rok zastare - pet godina od nastanka štete).

5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti su između ostalog naveli da arbitrarna primjena zakona proizlazi iz činjenice da Vrhovni sud smatra, da u situaciji u kojoj je učinitelj kaznenog djela ostao nepoznat pa iz tog razloga nije niti vođen kazneni postupak niti je donesena presuda, u parničnom postupku se ne može govoriti o vrsti učinjenog kaznenog djela jer se to utvrđuje u kaznenom postupku. Apelanti su također istakli da drugostupanjski sud neutemeljeno navodi da ukoliko je šteta nastupila izvršenjem kaznenog djela onda zahtjev za naknadu štete u odnosu na učinitelja i osobu koja za njega odgovara ne zastarijeva u roku koji je predviđen člankom 376. stavak 1 ZOO već u roku koji je predviđen za nastupanje zastare kaznenog gonjenja iz članka 377. stavak 1. ZOO. Imajući u vidu navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud predmetnu apelaciju usvoji, osporene presude ukine i predmet vrati radi ponovnog odlučivanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanata odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno konkretno odredaba članka 376. ZOO, koje propisuju opće rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi trebali primijeniti odredbe članka 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana kaznenim djelom, pa shodno tome u parničnom postupku utvrđivati postojanje kaznenog djela.

10. U vezi s navedenim Ustavni sud najprije podsjeća na stav Evropskog suda izražen u presudi broj 44252/10 (vidi, Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u odluci Baničević protiv Hrvatske, između ostalog, istakao „da je mnogo puta presudio da je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno 'pravo na sud', čiji je samo jedan vid 'pravo na pristup', odnosno pravo na pokretanje postupka pred sudom“. Međutim, to je vid koji, ustvari, omogućuje korist od daljnjih jamstava navedenih u stavu 1. člana 6., te pošten, javan i brz sudski postupak uistinu nema nikakvu vrijednost ako se takav postupak prvo ne pokrene. Zatim, ukazao je da se u građanskim stvarima teško može zamisliti vladavina prava ako nije moguć pristup sudu, a da bi pravo na pristup sudu bilo djelotvorno, pojedinac mora imati jasnu praktičnu priliku da pobija svaki čin koji predstavlja miješanje u njegova prava. Evropski sud je, također, istakao da pravo na pristup sudu nije apsolutno i da ono može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi. Zatim, istakao je da će, kad je pristup nekog pojedinca ograničen, ili silom zakona ili faktički, ispitati da li je nametnuto ograničenje ugrozilo suštinu prava, te, naročito, da li je težilo da ostvari legitiman cilj, kao i da li je postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti, pa ako je ograničenje spojivo sa ovim načelima, neće doći do povrede člana 6. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Baničević protiv Hrvatske Evropski sud zapazio da su redovni sudovi, nakon što su aplikanti odlučili da podnesu tužbu za naknadu štete protiv navodnog počinioca cestovne saobraćajne nesreće, u konačnici usvojili stav da je nastupila zastara u odnosu na tužbu aplikanata, zbog čega nije donesena pravomoćna odluka o osnovanosti njihovog zahtjeva. Evropski sud je ponovio da sama činjenica da su aplikanti mogli podnijeti tužbu domaćim sudovima nužno ne zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da i stepen pristupa koji daje nacionalno zakonodavstvo mora biti dovoljan da se osigura „pravo na sud“ pojedinca s obzirom na načelo vladavine prava u demokratskom društvu, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije svakome osigurava da iznese pred sud svaki zahtjev u vezi sa građanskim pravom i obavezom tog lica, ali da to ne uključuje samo pravo da pokrene postupak nego i pravo da dobije odluku suda o sporu. Stoga je Evropski sud odlučio da ispita da li je pravo aplikanata na pristup sudu bilo nepropisno ograničeno odlukom domaćih sudova da ne odlučuju o osnovanosti njihovog zahtjeva za naknadu štete u odnosu na koji je nastupila zastara.

12. Evropski sud je pri tome ponovio da zadatak da tumače i primjenjuju domaće pravo ponajprije imaju nacionalne vlasti, i to sudovi, te da se to osobito odnosi na tumačenje pravila postupka koje daju sudovi, a uloga Evropskog suda se ograničava na utvrđivanje da li su učinci takvog tumačenja u skladu sa Evropskom konvencijom. Zatim je istakao da je već presudio da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i pravomoćnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se teško moglo suprotstaviti i spriječiti nepravdu koja bi mogla da nastane ako se od sudija traži da odluče o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovi dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena, te da, stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila.

13. Evropski sud je u istom predmetu ponovio da postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Evropskom konvencijom, a ono što taj sud treba utvrditi u predmetu Baničević protiv Hrvatske jeste da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Evropskom konvencijom, odnosno kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za aplikante s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Evropski sud je primijetio da član 377. ZOO predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, te da taj zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom zastarnom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, ustanovio je da je, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Evropski sud je podsjetio da su aplikanti u tom predmetu prvostepenom sudu podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom 7. septembra 2000. godine, tj. u vrijeme kada zakonski zastarni rok za krivično djelo kojim je šteta prouzrokovana još nije bio istekao u skladu sa članom 377. ZOO, te da je još uvijek bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinioca (koji je okončan presudom žalbenog suda od 13. decembra 2002. godine na način da je postupak protiv optuženog obustavljen zbog toga što je 21. oktobra 2001. godine nastupila zastara krivičnog gonjenja u odnosu na predmetno krivično djelo), ali da je do podnošenja građanske tužbe aplikanata opći zakonski zastarni rok iz člana 376. ZOO istekao više od četiri godine prije toga.

14. Evropski sud je u vezi s navedenim istakao da zapaža da nije bilo ničega što bi aplikante spriječilo (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO, što bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva aplikanata, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku, ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Međutim, umjesto toga, aplikanti su čekali četiri godine i tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U odnosu na tvrdnje aplikanata da su na osnovu člana 12. ZPP Republike Hrvatske građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Evropski sud je istakao da ništa u dokumentima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja i ponovio da njegova zadaća nije da tumači i da primjenjuje domaće pravo, te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova.

15. Ustavni sud naročito podsjeća da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske istakao da je, iako član 377. ZOO ostavlja dileme o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen ustanovljenom praksom domaćih sudova i da je to aplikantima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare, ali da su se aplikanti time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Stoga, Evropski sud je zaključio da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u predmetu Baničević protiv Hrvatske povrijedili samu bit prava aplikanata na pristup sudu, pa slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan, i zbog tih razloga je utvrdio da je zahtjev aplikanata nedopušten.

16. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacijskih navoda kojima se ukazuje na primjenu članka 376. i članka 377. ZOO poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4539/13 (M. Š. iz Drvara, M. Š. iz Drvara… | Sudska praksa | Aktio