Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1882/15 (N. K.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1882/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1882/15, rješavajući apelaciju Nevene Kešelj, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nevena Kešelj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006093 13 Uvp od 19. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevena Kešelj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokatica iz Mostara, podnijela je 16. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 006093 13 Uvp od 19. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude kojom je odbijena apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo prostornog uređenja) kojim je odbijena apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da su zahtjev apelantice, kojim je tražila donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, oba upravna organa a i prvostepeni sud, ocijenili u skladu sa odredbama člana 6. a vezano za član 21. i 28. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima, na osnovu kojeg relevantnog federalnog propisa se o takvom zahtjevu jedino i moglo rješavati. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud konstatuje, da suprotno apelanticinim prigovorima, prvostepeni sud nije ni mogao povrijediti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ni odredbe Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, niti odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima, a niti međunarodne propise (Aneks VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda), jer ih nije ni primjenjivao, niti je to trebao, jer se u predmetnoj upravnoj stvari vodio samo upravno sudski postupak u kojem se rješavalo samo o donošenju rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, pa isti propisi ne predstavljaju relevantno materijalno pravo u konkretnom slučaju. Vrhovni sud, također, navodi da je prvostepeni sud donošenjem pobijane presude, kojom je odbio apelanticinu tužbu, nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje predmetne stvari, jer prvostepeni sud nije povrijedio zakon na štetu apelantice, kada je iz provedenih dokaza (predmetnog činjeničnog utvrđenja) utvrdio da se apelantica u vrijeme smrti njenog djeda, kao prijeratnog nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu odredaba člana 6. citiranog Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, nije mogla smatrati članom njegovog porodičnog domaćinstva, jer nije tokom trajanja upravnog postupka i spora (a što nije učinila ni zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke) dokazala da je zajedno sa prijeratnim nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu i njegovom suprugom trajno živjela i stanovala u tom stanu, radi čega, shodno članu 28., a u vezi sa članom 21. navedenog zakona, nisu ni bili ispunjeni uslovi da se apelantici (kao narednom nositelju stanarskog prava a nakon smrti prijeratnog nosioca tog prava) donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, te Vrhovni sud zaključuje da se tvrdnje apelanticinog zahtjeva, u pogledu nepravilne primjene materijalnog prava ukazuju neosnovanim.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1882/15 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio