Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2704/15 (D. F. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2704/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2704/15, rješavajući apelacije Damira Ferhatbegovića i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Damir Ferhatbegović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041313 10 Gz od 25. marta 2015. godine;
Stevo Laketić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 000250 15 Gž 3 od 25. novembra 2015. godine;
Milenko Vrhovac, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 003925 15 Gž 2 od 13. januara 2016. godine;
Jasmin Skorupan, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116110 14 Gž od 11. januara 2016. godine;
Predrag Simojlović, protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 059936 15 Gž od 22. februar 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2704/15 Damir Ferhatbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041313 10 Gz od 25. marta 2015. godine. Osporenom konačnom odliko odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo kojim je tražio da se poništi Odluka o donošenju revidiranog plana poslovanja tuženog za 2008. godinu donesena od Skupštine dioničara tuženog održane 12. januara 2008. godine. Tokom postupka je utvrđeno da apelant, vlasnik dvije dionice tuženog, traži poništenje Odluke Skupštine zbog toga što smatra da bi na temelju te i sličnih odluka koje bi se eventualno donijele, nekada u budućnosti mogao biti onemogućen da kao dioničar sudjeluje u donošenju odluka što bi rezultiralo kršenjem njegovog prava na mirno uživanje vlasništva. Tokom postupka je utvrđeno da apelant donošenjem sporne odluke nije pretrpio nikakvu štetu. Dakle, radi se o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na poništenje odluke iz razloga sprječavanja štete koja bi se eventualno, nekad u budućnosti mogla dogoditi. Sud je ukazao da u konkretnom slučaju šteta u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima nije nastupila, ne postoji štetna radnja niti štetna posljedica, a za odgovornost za eventualnu štetu kao budući i neizvjesni događaj ne postoji zakonsko uporište. S obzirom na sve navedeno, Sud je odlučio kao u izreci odluke.
2. AP-664/16 Stevo Laketić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banja Luke, podnio je 10. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 000250 15 Gž 3 od 25. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Ilije Laketića i obvezan je apelant tužitelju predati u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu bliže označenu u presudi. Istom je presudom apelant obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je iz lista predmetne nekretnine utvrđeno da je na parceli kao korisnik upisan tužitelj. Sud je ukazao da je odredbom člana 41. stav 1. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa propisano da lice koje je pribavilo individuino određenu stvar, po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo niti je moglo znati da nije postalo vlasnikom, ima pravo da zahtjeva njen povrat i od savjesnog držaoca kod kojeg se stvar nalazi bez pravnog osnova i po slabijem pravnom osnovu. U stavu 2. navedenog člana propisano je da kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretom u odnosu na osobu koja je stvar stekla bez tereta. Ako su pravni osnovi iste jačine, prednost ima osoba kod koje se stvar nalazi. S obzirom da se u ovom postupku radi o tužbi po osnovu jačeg prava na posjed, a da je tokom postupka utvrđeno da tužitelj ima jači pravni osnov, Sud je odlučio kao u izreci odluke.
3. AP-669/16 Milenko Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 9. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 003925 15 Gž 2 od 13. januara 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant tuženoj R. K. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.480,00 KM. Tokom postupka je utvrđeno da je presudom prvostepenog suda djelomično usvojen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je u odnosu na tuženu u cijelosti odbijen. Sud je ukazao da je odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka. Budući da je apelant, u odnosu na tuženu spor izgubio u cijelosti, Sud je odlučio kao u izreci odluke.
4. AP-1283/16 Jasmin Skorupan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116110 14 Gž od 11. januara 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene Općine Stari Grad Sarajevo kojim je tražio da se utvrdi da je apelant prije 6. decembra 2012. godine stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu bliže označenom u presudi što je tužena dužna priznati i trpiti da presuda u cijelosti zamijeni ugovor o korištenju predmetnog stana. Sud je ukazao da je odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili useli u zajedničke prostorije u zgradi, svaka osoba može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu za njegovo iseljenje. Na temelju tog zahtjeva organ će donijeti rješenje. Odredbom člana 19. istog Zakona je propisano da nositelj stanarskog prava može biti samo jedna osoba. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužena ima pravo raspolaganja na predmetnom stanu. Osim toga, Sud iz provedenih dokaza nije utvrdio da je apelant do 6. decembra 2000. godine nesmetano koristio stan neprekidno osam godina jer se, na temelju odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, to pravo moglo steći samo do 6. decembra 2000. godine. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da ranijem nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu nije prestalo stanarsko pravo od 4. jula odnosno 4. oktobra 1999. godine, pa proizlazi da apelant nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer je do navedenih datuma nositelj stanarskog prava na stanu bila druga osoba, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
5. AP-1312/16 Predrag Simojlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dvorova, kojeg zastupa Dragomir Živanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 059936 15 Gž od 22. februar 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženih M. E. i S. E. kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi samovlasno zasmetali apelanta u posljednjem mirnom posjedu 12. augusta 2014. godine na način da su uklonili ogradu oko voćnjaka na njegovoj parceli i pokosili travu u voćnjaku kao dijelu nekretnine označene u presudi, te da se rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini uspostavi stanje državine – mirnog posjeda kako je bilo u trenutku smetanja što su tuženi dužni priznati i trpjeti i ubuduće prestati sa smetanjem pod prijetnjom novčane kazne. Sud je ukazao da je odredbom člana 313. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske propisano da držalac ima pravo na sudsku zaštitu od samovlasnog smetanja državine koja se pruža prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu na državinu nema utjecaja pravni osnov državine i savjesnost držaoca. Zaštita se može zatražiti u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od počinjenog smetanja. Posjedovnom tužnom držalac traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, da se naredi uspostavljanje državine kakva je bila u času smetanja, te da se zabrani takvo i slično smetanje. Dakle, bitne činjenice su posljednje mirno stanje posjeda i počinjeno smetanje posjeda. Sud je tokom postupka utvrdio da apelant nije u mirnom posjedu predmetne nekretnine još od 2012. godine, kao i to da je čin smetanja posjeda, kako je apelant naveo u tužbenom zahtjevu, učinjen krajem 2013. ili početkom 2014. godine. S obzirom na navedeno, proizlazi da apelantov posjed nije miran od 2012. godine, a čak i ako se uzme da je posjed smetan krajem 2013., odnosno početkom 2014. godine proizlazi da je tužba podnesena neblagovremeno, budući da ju je apelant podnio 15. augusta 2014. godine. S obzirom na sve navedeno, Sud je odlučio kao u izreci rješenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2350/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman