Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3673/13 (B. M. i J. M.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
  • Kamata
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3673/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP 3673/13 rješavajući apelaciju Bože Mihajlovića i Joke Mihajlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Mihajlovića i Joke Mihajlović podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 025568 12 Gž od 29. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 025568 od 30. marta 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Božo Mihajlović i Joka Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Amir Morankić advokat iz Tuzle, podnijeli sud 26. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 025568 12 Gž od 29. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 025568 10 P od 30. marta 2012. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 96 0 P 025568 10 P od 30. marta 2012. godine „Jahorina osiguranje“ A.D. Filijala Brčko (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da apelantima naknadi nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. decembra 2010. godine do konačne isplate. Tužena je također obavezana da apelantima naknadi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 7.564,80 KM koja se sastoji od troškova za izradu nadgrobnog spomenika, opreme za sahranu, troškova sahrane po vjerskim običajima u pojedinačnim iznosima kako je bliže navedeno u izreci presude. Istom presudom je tužena obavezana da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.360,56 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti svoj tužbeni zahtjev utemeljili na odgovornosti tužene čiji je osiguranik skrivio saobraćajnu nesreću u kojoj je smrtno stradao sin apelanata. Tužena je istakla prigovor podijeljene odgovornosti zbog doprinosa poginulog sina apelanata, te je prigovorila visini štete, kao i prijedlogu apelanata da im se zakonska zatezna kamata za nematerijalnu štetu dosudi od dana podnošenja tužbe umjesto od dana presuđenja, kakav je stav sudske prakse za taj vid štete. Osnovni sud je proveo obiman dokazni postupak, između ostalog uvidom u pravosnažnu presudu kojom je osiguranik tužene oglašen krivim zbog teškog krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja i uvidom u račune koji se odnose na troškove sahrane. Analizom i ocjenom svih provedenih dokaza je utvrđeno da je osiguranik tužene iz nehata prouzrokovao štetu za apelante i da je u krivičnom postupku oglašen krivim, zbog čega je sud temeljem odredbi iz čl. 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tuženu obavezao da apelantima naknadi štetu.

4. U pogledu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Osnovni sud je imao u vidu odredbe čl. 200. i 201. stav 1. ZOO, prema kojima se za smrt bliskog lica dosuđuje pravična naknada koja predstavlja satisfakciju za pretpljene duševne patnje, imajući pri tom u vidu okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prilikom odmjeravanja visine ove naknade sud se rukovodio odredbom člana 201. stav 1. ZOO i Orijentacionim kriterijima za utvrđivanje visine naknade nematerijalne štete Apelacionog suda, pa je apelantima za ovaj vid štete dosuđeno po 10.000,00 KM. Međutim, s obzirom na istaknut prigovor podijeljene odgovornosti, Osnovni sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke, na temelju kog je ocijenjeno da je prigovor podijeljene odgovornosti osnovan u omjeru 40% doprinosa oštećenog (sina apelanata) naspram 60% doprinosa osiguranika tužene. Stoga je visina ovog vida štete umanjena u procentu od 40% pa je apelantima dosuđeno po 6.000,00 KM odnosno ukupno 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do konačne isplate.

5. Materijalna šteta je apelantima dosuđena temeljem odredbe iz člana 193. ZOO a visina štete je utemeljena na materijalnim dokazima – računima, koje tuženi tokom postupka nije osporio. Na iznos materijalne štete apelantima je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana kad su navedene isplate izvršene, primjenom odredbe iz člana 277. ZOO.

6. Apelacioni sud je presudom broj 96 0 P 025568 12 Gž od 29. maja 2013. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u odluci o glavnoj stvari i u odluci o troškovima postupka. Istom presudom je uvažena žalba tužene u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati dosuđenoj na iznos naknade nematerijalne štete tako što je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena i tužena obavezana da apelantima nadoknadi nematerijalnu štetu uz zakonsku zateznu kamatu počev od 30. marta 2012. godine (dan donošenja prvostepene presude) dok je u ostalom dijelu koji se tiče glavne stvari žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

7. U obrazloženju je Apelacioni sud, nakon što je prvostepena presuda ispitana u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ukratko iznio činjenična utvrđenja prvostepenog suda te je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna osim u dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati na iznos dosuđene naknade nematerijalne štete. U vezi žalbenih navoda, Apelacioni sud je prije svega istakao da apelanti u pogledu povrede odredaba parničnog postupka nisu konkretizirali koju odredbu prvostepeni sud nije primijenio a trebao je, odnosno koju odredbu je primijenio a nije trebao. Stoga je ovaj prigovor (zakonitosti i pravilnosti prvostepene presude) ispitan u okviru žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Apelacioni sud je suprotno žalbenim tvrdnjama, zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 192. ZOO kojom je propisano da oštećeni koji je u konkretnom slučaju doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjernu naknadu. U sporu radi naknade štete je za pravilnu primjenu materijalnog prava značajno ponašanje oštećenog radi eventualne primjene pravila o podijeljenoj odgovornosti. S tim u vezi je dalje navedeno da prema odlučnim činjenicama iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke koje žalbom nije dovedeno u pitanje, prvostepeni sud utvrdio: da je brzina kretanja motocikla kojim je upravljao sin apelanata (oštećeni) bila oko 110km/h, da je brzina kretanja vozila kojim je upravljao osiguranik tužene u momentu sudara bila 25 km/h, da je presijecanje putanje vozilom kojim je upravljao osiguranik tuženog s tehničkog aspekta jedan od elementarnih uzroka nezgode i da je sin apelanata (oštećeni) upotrebom obje kočnice pri brzini od 71 km/h mogao zaustaviti svoj motocikl. Kod takvih utvrđenja, vještak je ostavio sudu da procijeni da li je brzina kretanja motocikla od 110 km/h kojim je upravljao sin apelanata bila primjerena uslovima vremena, puta i konkretnoj prometnoj situaciji, posebno kad se ima u vidu da je do saobraćajne nesreće došlo u zoni ograničenja brzine kretanja motornim vozilima od 50 km/h. U vezi nalaza i mišljenja vještaka, prvostepeni sud je utvrdio, kako je dalje naveo Apelacioni sud, odgovornost sina apelanata (oštećenog) u omjeru od 40% a osiguranika tužene u omjeru od 60% u nastanku štete, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda o primjeni instituta podijeljene odgovornosti iz odredbe člana 192. ZOO. Podijeljena odgovornost predstavlja vid umanjenja naknade štete koja je već utvrđena u vidu potpune naknade, ako se dokaže da je oštećeni doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila. U vezi s naprijed navedenim utvrđenjima i odlučnim činjenicama utvrđenim pred prvostepenim sudom, Apelacioni sud je zaključio da su i žalba apelanata i žalba tuženog u pogledu prigovora podijeljene odgovornosti neosnovane, budući da i jedna i druga smatraju da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio stepen doprinosa poginulog sina apelanata nastanku štete, pri čemu apelanti smatraju da tog doprinosa uopće nema, a tuženi da je doprinos mnogo veći. Također je neosnovanim ocijenjen prigovor apelanata da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete pogrešno primijenio odredbe čl. 200. i 201. ZOO. S tim u vezi je obrazloženo da je prvostepeni sud imao u vidu dva referentna faktora i to značaj zaštićenog dobra i visinu zahtjeva apelanata, te je dosuđeni iznos umanjen prema pravilno utvrđenom doprinosu oštećenog sina apelanata u nastanku štete. U vezi žalbenog prigovora kojim je ukazano na krivičnu odgovornost osiguranika tužene, Apelacioni sud je naveo da je parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda. Međutim, to ne znači da se u parničnom postupku ne mogu utvrđivati činjenice u pogledu okolnosti nastanka štete koji uslovljavaju stepen odgovornosti oštećenog za nastalu štetu, pa je prema tome u situaciji kada je doprinos oštećenog nastanku štete izražen u omjeru od 40%, neosnovanim se ukazuju žalbeni navodi prema kojima prvostepeni sud taj doprinos nije utvrdio pravilno.

8. S druge strane, kako je dalje obrazloženo, tužena je osnovano ukazala da je nepravilna odluka prvostepenog suda koja se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos nematerijalne štete počev od dana podnošenja tužbe. S tim u vezi je navedeno da se prema odredbi člana 189. stav 2. ZOO visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Praksa sudova je da se pored dosuđene novčane satisfakcije (nematerijalne štete) dosuđuje zakonska kamata, ali od dana donošenja sudske presude a ne od podnošenaj tužbe, pa je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena na navedeni način.

9. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanata istaknut u žalbi kojim je ukazano na pogrešnu odluku o troškovima postupka odnosno o primjeni pogrešne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata FBiH („Službene novine FBiH“ broj 67/02; u daljnjem tekstu: Tarifa). S tim u vezi je navedeno da je kod sudova u Distriktu, Tarifa utemeljena na Nalogu supervizora za Brčko distrikt BiH od 15. jula 2003. godine, pa je prvostepeni sud postupio pravilno kada je troškove obračunao u skladu s navedenom Tarifom koja je mjerodavna na teritoriji Brčko distrikta BiH.

10. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

11. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlažu pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava. S tim u vezi su istakli da je Apelacioni sud pogrešno primijenio procesno pravo prilikom odlučivanja o povredama parničnog postupka, smatrajući da u žalbi navedene povrede nisu konkretizirane, jer iz spisa proizlazi da su svoj tužbeni zahtjev preinačili na pripremnom ročištu na način što su ga povećali. Stoga smatraju da je osporena odluka proizvoljna u dijelu kojim je odlučeno o visini pravične naknade (nematerijalne štete), a naročito u dijelu kojim je prihvaćen prigovor tužene o postojanju podijeljene odgovornosti u nastanku konkretne štete, cijeneći da taj doprinos na strani njihovog poginulog sina ne postoji. Također su istakli da je neprihvatljiv stav Apelacionog suda prema kojem im je za navedeni vid štete dosuđena zakonska zatezna kamata počev od presuđenja, umjesto od podnošenja tužbe.

12. Apelanti također ukazuju da je nepravična odluka o troškovima postupka - prevoza advokata upotrebom vlastitog vozila, budući da su i ti troškovi, između ostalog, bili neophodni za vođenje parnice, pa stoga i priznati u sudskoj odluci koja se odnosi na troškove postupka. Predložili su da se apelacija usvoji, presuda Apelacionog suda ukine i predmet vrati Apelacionom sudu na ponovno suđenje.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Apelacijom je u suštini ukazano na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Imajući u vidu navode apelacije kojima je ukazano na propust Apelacionog suda prilikom donošenja osporene odluke, a koji se uglavnom tiču primjene materijalnih i procesnih propisa, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud prilikom donošenja osporene presude u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naime zapaža da je Apelacioni sud odlučujući u granicama razloga navedenih u žalbi apelanata kao i po službenoj dužnosti, jasno naveo da žalbeni navodi u pogledu povrede odredaba parničnog postupka nisu konkretizirani (u žalbi nije navedeno koju odredbu prvostepeni sud nije primijenio a trebao je odnosno koju odredbu je primijenio a nije trebao), zbog čega je zakonitost i pravilnost prvostepene presude ispitana u okviru žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Apelacioni sud je suprotno apelacionim navodima, zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 192. ZOO kojom je propisana podijeljena odgovornost u nastanku štete imajući pri tom u vidu da je u sporu radi naknade štete za pravilnu primjenu materijalnog prava značajno ponašanje oštećenog, jer štetnik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi bila ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. U tom kontekstu su ponovljene odlučne činjenice koje proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, koje žalbom nije dovedeno u pitanje i pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu postojanja podijeljene odgovornosti u nastanku štete a stoga i u srazmjernom smanjenju naknade koje su apelanti zahtijevali za oba vida štete. Apelacioni sud je prvostepenu presudu preinačio samo u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu dosuđenu za nematerijalnu štetu, uz razloge utemeljene na relevantnim odredbama ZOO i sudskoj praksi, koji se ne doimaju proizvoljno.

17. Također, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da su apelantima u postupku koji je okončan osporenom presudom priznati troškovi postupka, koji su u prvostepenoj presudi precizirani, a osporenom presudom Apelacionog suda potvrđeni. U odnosu na tumačenje ovog prava i zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi postupka u punom iznosu, na način kako smatraju da im pripada, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud apelantima dosudio troškove postupka u procentu od 60%, prema uspjehu u postupku i da je takva odluka potvrđena presudom Apelacionog suda. Navedena presuda se u obrazloženju žalbenih navoda u tom segmentu (kao i prvostepena) poziva na relevantne zakonske odredbe definisane u važećoj Tarifi utemeljenoj na Nalogu Supervizora za Brčko distrikt BiH, a takvo obrazloženje Apelacionog suda se ne doima proizvoljno i paušalno. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na stav izražen u odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-4717/11 od 18. novembra 2014. godine (dostupna na www. ustavnisud.ba, stav 24) prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu sa principima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku.

18. Kako što je navedeno, sudovi su tumači relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Apelacionog suda u navedenoj odluci, koji su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje, kao i sa naprijed navedenom praksom Ustavnog suda.

19. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3673/13 (B. M. i J. M.) | Sudska praksa | Aktio