Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1658/15 (K. M.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Ostavina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1658/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1658/15, rješavajući apelaciju Kate Matijević, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Kata Matijević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049394 14 Rev od 26. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kata Matijević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 6. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049394 14 Rev od 26. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava svojine na drugotuženog (P. M.) izvršena na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, odbijen je i apelanticin zahtjev da se utvrdi da je nasljeđivanjem na naknadno pronađenoj imovini stekla pravo svojine na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene presude), odbijen je i apelanticin zahtjev da se utvrdi da je ništava izjava drugotuženog, te izmjena i dopuna ugovora o zamjeni predmetnih nekretnina, zaključena između drugotuženog sa jedne strane i trećetuženog (R. K.), četvrtotuženog (D. K.) i petotuženog (Z. K.) sa druge strane.

2. U svom obrazloženu, između ostalog, Vrhovni sud navodi da tokom predmetnog postupka nije bilo sporno da je kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pravosnažno završen ostavinski postupak iza pokojnog I. M., oca apelantice i drugotuženog, da je apelantica u tom postupku upućena na parnicu radi osporavanja ugovora o doživotnom izdržavanju (zaključenog između drugotuženog i njegovog oca I. M.) i da je u parničnom postupku njen zahtjev pravosnažno odbijen. Vrhovni sud konstatuje da obzirom da je drugotuženi na predmetnim nekretninama, kao njihov korisnik i vlasnik, upisan na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je pravosnažno utvrđeno da je pravno valjan, pravilna je drugostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje da taj upis nije pravno valjan. Dalje se navodi da su predmetne nekretnine bile predmet navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju, da je na osnovu tog ugovora drugotuženi zakonito upisan kao njihov vlasnik i korisnik u zemljišnoj knjizi, te da ih je otuđio ugovorom o razmjeni zaključenim 1995. godine. Također se navodi da su trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi stekli vlasništvo na predmetnim nekretninama upisom u zemljišnim knjigama na osnovu navedenog ugovora o razmjeni, pa Vrhovni sud zaključuje, da je pravilna drugostepena odluka i u dijelu u kojem odbija apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva na tim nekretninama kao naknadno pronađenoj imovini, jer sporne nekretnine nisu naknadno pronađena imovina. Vrhovni sud također konstatuje da nekretnine koje su navedene u spornoj izjavi drugotuženog, koje su bile i predmet dopune ugovora o razmjeni, bile su imovina drugotuženog, te su na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju i upisane na njega, a poslije na trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog na osnovu dopune ugovora o razmjeni, pa je neosnovan apelanticin zahtjev da se utvrdi da je ništava izjava drugotuženog, te izmjena i dopuna ugovora o zamjeni predmetnih nekretnina, jer apelantica nema pravo vlasništva na spornim nekretninama i nije aktivno legitimisana za osporavanje navedene izjave i dopune ugovora.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1658/15 (K. M.) | Sudska praksa | Aktio