Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5229/13 (A. R.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Porez
- Krivični postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5229/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine u predmetu broj AP-5229/13, rješavajući apelaciju Amera Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Ramića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 067567 13 Kž od 24. oktobra 2013. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 067567 13 Kps 2 od 7. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amer Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 067567 13 Kž od 24. oktobra 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 067567 13 Kps 2 od 7. oktobra 2013. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 K 067567 13 Kps 2 od 7. oktobra 2013. godine određeno je da se apelantu na ime odbrane po službenoj dužnosti optuženog A.K. u predmetu tog suda broj 96 0 K 067567 13 Kps 2 isplati iznos od 144,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant u svom zahtjevu za naknadu troškova naveo troškove naknade za odbranu optuženog A. K. na pretresu održanom pred tim sudom 9. septembra 2013. godine u ukupnom iznosu od 480,00 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelantu kao braniocu po službenoj dužnosti, pripada naknada troškova krivičnog postupka u iznosu od 144,00 KM shodno odredbama člana 190. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 27. i 33. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 11/08; u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka). Pri tome, Osnovni sud je naveo da nije odobrio troškove koje je apelant potraživao na ime poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV), budući da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na dosuđeni iznos na ime troškova odbrane optuženog A.K.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je donio rješenje broj 96 0 K 067567 13 Kž od 24. oktobra 2013. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje u žalbi da mu na dosuđeni iznos od 144, 00 KM na ime nužnih troškova i nagrade za odbranu optuženog A.K. nije obračunat i dosuđen iznos na ime PDV-a. S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelant rješenjem Osnovnog suda od 9. septembra 2013. godine, postavljen optuženom A.K. kao branilac po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom člana 46. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Pored toga, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno obračunao visinu nužnih troškova na ime odbrane po službenoj dužnosti optuženog A.K. jer je pozivajući se na odredbu člana 27. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka, odbio da na ukupan iznos obračuna i iznos PDV-a, budući da navedena Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka ne predviđa mogućnost da se braniocu po službenoj dužnosti odredi i isplati PDV koji bi se obračunao na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za učešće u odbrani optuženog. S obzirom na to da Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka ne uređuje pitanje uvećanja nagrade branioca po službenoj dužnosti za porez, koji je on kao poreski obveznik dužan platiti. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio takav apelantov zahtjev. Naime, Apelacioni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu odredaba Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, na koji se pozvao apelant, jer taj zakon nije primjenjiv na predmetnu situaciju. Na kraju, Apelacioni sud je zaključio da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje kojim osprava visinu dosuđene naknade za prisustvo pretresu povodom zahtjeva za izdavanje kaznog naloga, održanom 9. septembra 2013. godine, jer smatra da je ta naknada trebala biti dosuđena u skladu sa odredbama člana 30. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da razloge koje je prvostepeni sud naveo odlučujući o tom dijelu zahtjeva, u potpunosti prihvata i taj sud, budući da ročište koje je održano 9. septembra 2013. godine, u procesnom smislu nije imalo karakter glavnog pretresa, već saslušanja optuženog A.K. povodom zahtjeva za izdavanje kaznenog nalog, pa se u tom slučaju apelantu ne može odrediti nagrada kao za odbranu optuženog na glavnom pretresu propisana članom 30. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka, već kao naknada za izjašnjenje o krivici propisana članom 33. iste odluke.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu obračunatog PDV-a, iako je upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza, tako da je ostvario nagradu u nižem iznosu, to jest u iznosu koji predstavlja razliku između dosuđene nagrada na ime zastupanja i isplaćenog PDV-a. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, potpuno zanemarili odredbe Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, što se posebno odnosi na odredbe člana 3. stav 1. tačka 1. tog zakona. Osim toga, apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a i u skladu sa odredbama člana 2. stav 1. tačke h) Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka jer se u konkretnom slučaju radi o nužnom izdatku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te slijedom toga pogrešno zaključili da apelantu ne pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama redovnih sudova odbijeni apelantovi zahtjevi kojima je tražio da se na iznos nagrade za zastupanje obračuna i isplati PDV, uz obrazloženje da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na cjelokupan iznos koji potražuje iz budžeta kao branilac po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka propisano, između ostalog, da se tom odlukom uređuje način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti, svjedocima, tumačima, stručnim i drugim licima kad po pozivu suda ili na osnovu odluke suda učestvuju u sudskom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navedenom odlukom nije propisano da se iznos nagrade, koja pripada braniocu po službenoj dužnosti, obračunava i isplaćuje PDV, kako su to jasno ukazali redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka. Dovodeći u vezu Odluku o naknadi troškova krivičnog postupka sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju koje je drugostepeni sud dao u pogledu apelantovog pozivanja na Zakon o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda kao i stavove navedene i u ovoj odluci, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao identična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, odluka AP 3262/13 od 28. aprila 2016. godine dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman