Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-151/15 („ProCredit Bank“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Porez
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-151/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-151/15, rješavajući apelaciju „ProCredit Bank“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ProCredit Bank“ d.d. Sarajevo, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 020590 13 Už 2 od 10. oktobra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„ProCredit Bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo d.o.o. „Marić i Co“ Sarajevo, podnio je 9. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 U 020590 13 Už 2 od 10. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 6. juna 2013. godine kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena radi poništenja rješenja tužene (Apelaciona komisija Ureda/Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) od 10. avgusta 2010. godine i rješenja Direkcije za finansije, Poreske uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 30. juna 2010. godine, kojim je utvrđena porezna obaveza apelanta za period od 2004. godine do 2006. godine u ukupnom novčanom iznosu od 524.763,26 KM, uz napomenu da je apelant navedenu obavezu u potpunosti izmirio 3. septembra 2008. godine.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se apelantova filijala u Brčko distriktu, u kontrolisanom periodu od 2004. do 2006. godine, bavila bankarskim uslugama na teritoriji Brčko distrikta i ostvarila prihode, te je u skladu sa odredbama Zakona o porezu na dohodak Brčko distrikta, obveznik poreza na dohodak. Nadalje, zaključeno je da su se inspektori Poreske uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine prilikom utvrđivanja poslovnog rezultata apelanta rukovodili pravilima i principima propisanim materijalnim propisom za oporezivanje poreza na dohodak, odnosno Zakonom o porezu na dohodak, te Opštim pravilnikom o sprovođenju Zakona o porezu na dohodak Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, te da su apelantu pravilno utvrdili obaveze poreza na dohodak u određenom novčanom iznosu. U vezi s tim, konstatovano je da je odredbom člana 3. stav 2., 3., 4. i 5. Zakona o porezu na dohodak Brčko distrikta Bosne i Hercegovine regulisano pitanje obveznika poreza na dohodak, a to su poslovna lica za dobiti iz svojih poslovnih cjelina. Isto tako, zaključeno je da je filijala banke u Brčkom poslovna pravna osoba koja posjeduje i vodi poslovnu cjelinu na teritoriji Brčko distrikta, čija djelatnost je usmjerena na sudjelovanje na tržištu sa namjerom ostvarivanja dobiti pomoću koje se ostvaruju prihodi. U vezi s nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke B. Ć., navedeno je da sud ima pravo da u dijelu u kojem ocijeni da je nalaz vještaka prihvatljiv sa aspekta tada važećih zakonskih propisa, da nalaz uzme kao podlogu za donošenje svoje odluke, a u dijelu u kojem utvrdi da je u suprotnosti sa mjerodavnim materijalnopravnim zakonom, nalaz vještaka ne uvaži i svoje povjerenje pokloni poreznim organima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao stručnom upravnom tijelu koje je u upravnom postupku utvrdilo visinu porezne obaveze apelanta. Najzad, konstatovano je da je vještak ekonomske struke prilikom utvrđivanja apelantove poreske obaveze primjenio isto načelo kao i poreski inspektori, s tim što je priznao alocirane prihode i rashode na poslovnu jedinicu, pa je njegov izračun apelantove poreske obaveze znatno manji od iznosa utvrđenog od strane Poreske uprave.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman