Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-260/15 (M. S.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-260/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-260/15, rješavajući apelacije Mirsada Salihovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsad Salihović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 054966 13 Rev od 29. oktobra 2014. godine;

„Tehnički remontni zavod“ d.d. Hadžići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 046207 12 Rev od 10.

marta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-260/15 Mirsad Salihović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinica, kojeg zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 054966 13 Rev od 29. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se poništi rješenje prvotuženog (Federacija Bosne i Hercegovine, Odbor državne službe za žalbe) od 9. jula 2008. godine i rješenje drugotuženog (Tuzlanski kanton, Općinski sud Živinice) od 28. juna 2007. godine, da se drugotuženi obaveže da apelantu uspostavi radno pravni status, te isplati izgubljenu zaradu u obliku mjesečne plaće u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period, te da na dosuđenu visinu plaće nadležnim javnim ustanovama uplati pripadajuće doprinose za PIO za određeni vremenski period.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant, na osnovu odluke o preuzimanju namještenika iz Općinskog suda za prekršaje u Banovićima, gdje je bio raspoređen na radno mjesto sudskog dostavljača, preuzet u Općinski sud u Živinice, te da je u postupku rješavanja statusa preuzetih zaposlenika namještenika apelant aplicirao na upražnjena radna mjesta. Nadalje je utvrđeno da je Komisija Općinskog suda u Živinicama izvršila bodovanje u skladu sa kriterijima iz Granskog kolektivnog ugovora za iskazivanje prestanka potrebe za službenicima organa uprave i sudske vlasti, sačinila bodovnu listu preuzetih namještenika koji ispunjavaju uslove za aplicirana radna mjesta i listu namještenika koji ne ispunjavaju uslove u koju grupu spada i apelant (nema srednju stručnu spremu IV stepena, radno iskustvo na istim ili sličnim poslovima, položen stručni ispit), te nije ni mogao biti ni raspoređen na odgovarajuće radno mjesto u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Općinskog suda u Živinicama, niti se njegov status mogao riješiti premještajem u drugi organ državne službe istog ili različitog nivoa vlasti na isto ili slično radno mjesto. Također, konstatovano je da je Sindikalna podružnica Općinskog suda u Živinicama dala mišljenje da nema primjedbi na bodovnu listu komisije. Pored toga, utvrđeno je da je rješenjem predsjednika Općinskog suda u Živinicama od 28. juna 2007. godine, nakon ponovljenog postupka u kome je apelant proglašen prekobrojnim, apelantu prestao radni odnos u Općinskom sudu u Živinicama, te je određeno da ima pravo na otpremninu i pravo na naknadu za slučaj nezaposlenosti (rješenjem Odbora državne službe za žalbe drugotuženog od 9. jula 2008. godine apelantova žalba izjavljena na rješenje od 28. juna 2007. godine je odbijena kao neosnovana). U vezi s tim, zaključeno je da je Općinski sud u Živinicama u cjelosti proveo zakonom propisanu proceduru i apelantu na zakonit način utvrdio prestanak radnog odnosa sa pravom na isplatu otpremnine i pravom za slučaj nezaposlenosti, a sve u skladu sa odredbom člana 10. Granskog kolektivnog ugovora i odredbom člana 39. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine.

2. AP-2528/15 „Tehnički remontni zavod“ d.d. Hadžići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 22. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046207 12 Rev od 10. marta 2015. godine kojom je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046207 11 Rsž od 25. aprila 2012. godine u odnosu na pojedine tužitelje odbijena kao neosnovana, a u odnosu na preostale odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljima (uposlenici apelanta – fizička lica), na ime novčanih potraživanja po osnovu naknade iz radnog odnosa (na ime neisplaćenih razlika plaća, naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora) isplati određene novčane iznose.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su tužitelji bili uposlenici apelanta, te da im apelant nije isplaćivao plaću i naknadu za regres u određenom vremenskom periodu, kako je propisano relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2000. i 2006. godine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine i GKU iz 2006. godine). Također, konstatovano je da su presudom Općinskog suda u Sarajevu od 15. januara 2007. godine (potvrđena odlukom Kantonalnog suda u Sarajevu od 23 februara 2010. godine), oglašene nevažećim odredbe člana 36. Pravilnika o radu radnika apelanta, koji je stupio na snagu 3. aprila 2003. godine i člana 6. Ugovora o radu radnika apelanta. Nadalje, Vrhovni sud navodi da tužiteljima pripada pravo na osnovnu plaću koja se mora isplatiti, a koja se utvrđuje kao proizvod osnovne najniže neto plaće i koeficijenta složenosti poslova iz člana 40. GKU iz 2000. godine (koji koeficijenti su identični kao u ugovorima o radu), na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Također, zaključeno je da tužiteljima pripada pravo na regres, primjenom člana 50. GKU iz 2000. godine, koje pravo nije uslovljeno pozitivnim rezultatima poslovanja apelanta, a propisano je u visini od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Pored toga, zaključeno je da GKU iz 2000. godine nije stavljen van snage stupanjem na pravnu snagu Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine) iz 2005. godine, ta da u skladu sa načelom povoljnosti izraženom u odredbi člana 3. stav 3. OKU iz 2005. godine, pravilno su primjenjene odredbe GKU iz 2000. i 2006. godine kao najpovoljnije pravo za tužitelje. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 44. stav 2. OKU iz 2005. godine propisuje da stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi raniji Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, dok odredba člana 39. stav 2. OKU iz 2005. godine propisuje da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora. U vezi s tim, zaključeno je da prelazne i završne odredbe OKU iz 2005. godine ne propisuju da njegovim stupanjem na pravnu snagu prestaju važiti postojeći kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja kolektivnih ugovora iz roka propisanog članom 39. stav 2. može imati za pravnu posljedicu prestanak njihovog važenja, kao što ni izostanak zaključivanja kolektivnog ugovora za određenu privrednu oblast nakon isteka vremena na koji je zaključen ima za posljedicu prestanak njegovog važenja (član 80. GKU iz 2000. godine). Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-260/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-260/15 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio