Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1358/16 (M.B.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1358/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Kneževića, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-1358/16 rješavajući zahtjev M.B. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M.B. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vlado Adamović i Edina Jahić, advokati iz Sarajeva, podnio je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 1 Pr 002842 16 Pžp od 25. januara 2016. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 1 Pr 002842 15 Pr od 11. decembra 2015. godine. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo provođenje osporenih rješenja do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Nakon što je Općinski sud rješenjem broj 25 1 Pr 002842 15 Pr od 11. decembra 2015. godine obavijestio apelanta da se ročište za usmeni pretres, koji je bio zakazan za dan 17. decembar 2015. godine, neće održati, Općinski sud je istog dana donio rješenje pod istim brojem, kojim su prema apelantu izrečene zaštitne mjere iz razloga što je u vrijeme i na način pobliže navedene u dispozitivu rješenja, počinio nasilje u porodici iz člana 7. stav 1. i stav 2. tačka 1. Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici (u daljnjem tekstu: Zakon). Istim rješenjem Općinski sud je, u smislu člana 9. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona, apelantu izrekao dvije zaštitne mjere i to mjeru zabrane uznemiravanja i uhođenja oštećene, kao i mjeru zabrane približavanja oštećenoj, obje u trajanju od jedne godine od pravomoćnosti rješenja, te je precizirano da je izrečene mjere izvršiti Policijska stanica u Odžaku, te Centar za socijalnu skrb u Odžaku.

3. Iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je Treća policijska uprava u Sarajevu (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) svojim aktom od 3. decembra 2015. godine podnijela zahtjev Općinskom sudu da se prema apelantu, kako nasilnoj osobi, odrede zaštitne mjere zabrane kao u dispozitivu rješenja, zbog nasilja u porodici. Iz zahtjev proizlazi da je apelant 9. novembra 2015. godine oko 21,00 sati u Sarajevu u stanu u ul. Milana Preloga broj 12 vršio nasilje nad oštećenom na način da je psihički i verbalno, a zatim i fizički nasrnuo na nju, te je stisnutom pesnicom udario u predjelu lica i tijela, te ju je potom uhvatio objema rukama u predjelu vrata i počeo davati, nanijevši joj tom prilikom lakše tjelesne povrede.

4. Na temelju izvedenih dokaza predloženih od strane podnositelja zahtjeva (koje je sud taksativno naveo na strani 2. obrazloženja rješenja) Općinski sud je njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj vezi, nesporno utvrdio da je apelant na gore opisani način počinio nasilje u porodici.

5. Uvidom u zapisnik o ispitivanju apelanta od 1. decembra 2015. godine, sačinjen u prostorijama podnositelja zahtjeva, Općinski sud je utvrdio da je apelant prilikom ispitivanja negirao da je 9. novembra 2015. godine fizički napao oštećenu, ne poričući da je tom prilikom izbila svađa između njega i oštećene, da se zapravo radilo o prolaznim teškoćama u njihovom braku. Iz iskaza je još proizašlo da apelant sa oštećenom namjerava graditi odnos u interesu njihovog zajedničkog maloljetnog djeteta.

6. Nadalje je Općinski sud iz zapisnika podnositelja zahtjeva o saslušanju oštećene, koji je sačinjen u prostorijama podnosioca zahtjeva 23. novembra 2015. godine, utvrdio da je 9. novembra 2015. godine u stanu u Sarajevu u ul. Milana Preloga broje 12/A u kojem su apelant i oštećena živjeli sa zajedničkim maloljetnim sinom došlo do uzajamne prepirke, nakon čega je apelant oštećenu fizički napao na način kao u prijedlogu podnosioca zahtjeva, nakon čega je oštećena 10. novembra 2015. godine otišla u Dom zdravlje u Orašju gdje je konstatovano da je zadobila lake tjelesne ozlijede.

7. Općinski sud je uvidom u zapisnik o saslušanju svjedokinje S.K.Đ. od 2. decembra 2015. godine (svjedokinja je od strane apelanta i oštećene bila angažirana da čuva njihovo maloljetno dijete), utvrdio da je 9. novembra 2015. godine svjedokinja napustila stan u ul. Milana Preloga u 17,00 sati, a da je 10. novembra 2015. godine oko 9,30 sati ujutro primila telefonski poziv od oštećene da se nađu u gradu, nakon čega su se ubrzo nakon poziva i sastale i da je tom prilikom primijetila da je oštećena bila uplakana rekavši joj da se posvađala sa apelantom, pri čemu svjedokinja nije primijetila bilo kakve povrede na oštećenoj.

8. Uvidom u Ambulantni list Kantonalne bolnice u Orašju od 11. „decembra“ 2015. godine (iako iz rješenja proizlazi da je ovaj dokaz sačinjen u decembru, pretpostavka je da on datira iz novembra mjeseca jer se sporni događaj desio 9. novembra 2015. godine) utvrđeno je da je oštećena pregledana od strane hirurga koji je konstatovao povrede u vidu hematoma lijevog oka, te više modrica po desnoj nozi, a opisane povrede su kvalificirane kao lake tjelesne povrede.

9. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je apelant uznemiravao oštećenu, odnosno proizlazi osnovana sumnja da je apelant činio nasilje u porodici, te da su se na taj način stekli uslovi za određivanje zaštitnih mjera, kao u dispozitivu rješenja, kako je to opravdano predložio podnositelj zahtjeva. Općinski sud je na kraju naglasio da smatra da su izrečene zaštitne mjere adekvatne prirodi i težini počinjenog djela, te da će se istim postići svrha kažnjavanja, u smislu specijalne i generalne prevencije.

10. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je rješenjem broj 25 1 Pr 002842 16 Pžp od 25. januara 2016. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

11. Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitne povrede postupka iz člana 27. stav 1. tačka 4. Zakona, tvrdnjama da je prvostepeni sud propustio primijeniti ili je pogrešno primijenio odredbe tog Zakona, što je rezultiralo značajnom štetom za apelanta, što se prije svega odnosi na to da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, te da dokazi nisu pravilno cijenjeni i obrazloženi. Kantonalni sud je nakon analize osporenog rješenja zaključio da su žalbeni prigovori neutemeljeni jer osporeno rješenje sadrži razloge o bitnim činjenicama, te su dokazi pravilno cijenjeni.

12. U tom pravcu je naglašeno da su tokom prvostepenog postupka cijenjene i obrazložene izjave apelanta, oštećene i svjedokinje date na zapisnik podnosioca zahtjeva, te je taj sud izvršio uvid i u Ambulantni list Kantonalne bolnice u Orašju od 11. „decembra“ 2015. godine (i u drugostepenom rješenju se ponavlja da taj dokaz datira iz decembra) iz kojeg je proizašlo da je oštećena zadobila lake tjelesne povrede. Shodno tome, suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud je stao na stanovište da je osporeno rješenje dostatno obrazloženo, te da su pravilno cijenjeni svi provedeni dokazi. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio i materijalno pravo, odnosno član 7. stav 2. tačka 1. Zakona, jer je provedenim dokazima utvrđeno da je apelant prema oštećenoj primijenio silu, pa nije utemeljen ni žalbeni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje je Kantonalni sud utvrdio i da su pravilno izrečene i zaštitne mjere primjenom člana 9. Zakona.

13. Iako je Kantonalni sud prihvatio opravdanim navod žalbe da u izreci pobijanog rješenja nije navedeno da je apelant uhodio i uznemiravao oštećenu, taj sud je, imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant kritične prilike oštećenoj dva puta dolazio u stan i uznemiravao je, zaključio da je ta zaštitna mjera pravilno izrečena. Neutemeljenim su ocijenjeni žalbeni prigovori da je apelantu prekršeno pravo na pravično suđenje (povreda prava na obrazloženu presudu i povreda prava na odbranu), uz obrazloženje da je prvostepeni sud dostatno obrazložio svoju odluku i dao ocjenu provedenih dokaza pri čemu je apelant prilikom davanja svoje izjave pred podnositeljem zahtjeva imao branitelja.

14. Iz stanja spisa proizlazi da se oštećena nakon spornog događaja uputila u Odžak kod svojih roditelja, a da se trenutno nalazi u SR Njemačkoj, zajedno sa mldb. djetetom, kojeg je odvela bez saglasnosti apelanta, te da je u SR Njemačkoj pokrenula postupak za razvod braka. Odluka Općinskog suda u Sarajevu donesena na prijedlog apelanta

15. Iz stanja spisa proizlazi da je, u međuvremenu, rješenjem o određivanju mjere osiguranja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 541079 15 Mo 2 od 10. marta 2016. godine, malodobno dijete apelanta i oštećene povjereno na čuvanje i vaspitanje apelantu, uz obavezivanje oštećene da u roku od osam dana od dana donošenja rješenja preda mldb. dijete na čuvanje i vaspitanje apelantu, te da na depozit tog suda preda pasoš na ime mldb. djeteta. Istim rješenjem je odlučeno da mjera osiguranja ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi za razvod braka i donošenja odluke o povjeri mldb. djeteta na čuvanje i vaspitanje.

16. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji se, između ostalog, ukazuje da je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje jer je apelantu onemogućeno da pred nezavisnim i neprestanim sudom iznese svoju odbranu i svoje dokaze posebno u situaciji kada redovni sudovi na temelju izvedenih dokaza nisu na nesumnjiv način mogli utvrditi sve okolnosti spornog događaja jer su provedeni dokazi kontradiktorni. Apelacijom se naglašava da je Općinski sud bez ikakvog obrazloženja odustao od zakazanog usmenog pretresa, te je na taj način apelantu suštinski onemogućen pristup sudu. Apelant nadalje ukazuje da u zahtjevu podnositelja zahtjeva nije opisano na koji je način apelant počinio radnje koje su okarakterisane kao uhođenje i uznemiravanje na način kako ih opisuje Zakon. Osim toga, apelant ukazuje i na nezakonito postupanje žalbenog suda koji umjesto da potpuno odgovori na žalbene navode tek paušalno obrazlaže da je prvostepeni sud pravilno i dostatno cijenio dokaze te „izmišlja“ citat iz nekog dokaza koji uopšte nije proveden niti postoji u spisu tvrdnjom da je apelant dva puta dolazio u stan oštećene i istu uznemiravao, te na taj način pravda stav prvostepenog suda da je pravilno postupio kod izricanja mjere zabrane uznemiravanja. Ukazuje da se prvostepeni sud ponašao pristrano jer je dao prevagu tvrdnjama navodne oštećene, iako u spisu postoje jasni dokazi koji opovrgavaju navode osnovane sumnje. Zbog nezakonitih rješenja apelantu je onemogućen kontakt sa djetetom, pa apelant predlaže da se osporena rješenja ukinu i apelantu omogući efektivan pristup sudu, te da se nakon rasprave po predočenim dokazima sudovi budu u mogućnosti donijeti adekvatnu odluku.

17. Zahtjev za donošenje privremene mjere suštinski se dovodi u kontekst sa nezakonitim postupkom pred redovnim sudovima, kako to apelant tvrdi. Zatim se, između ostalog, naglašava da postupci za razvod braka, povjeravanja djeteta, nelegalnog oduzimanja djeteta, nasilje u porodici, podjela bračna stečevine čine jednu cjelinu i vode se pred nadležnim organima i sudovima, pa je iz tog razlog vrlo bitno da svi budu zakonito provedeni jer odluke iz tih postupaka redovno postaju dokazi u drugim postupcima iz naznačene jedinstvene cjeline u situaciji kada se dvoje bivših supružnika zakonski razilaze. Iz tog razloga nezakonito postupanje sudova i donošenje arbitrarnih odluka ima neizmjerne refleksije na donošenje drugih odluka, pa tako odluka o povjeravanju djeteta uveliko zavisi i od toga da li dijete treba povjeriti roditelju koji je vršio nasilje u porodice ili ne. Nadalje se navodi da je oštećena u SR Njemačkoj već pokrenula postupak za razvod braka nakon čega po zakonu slijedi i postupak povjeravanja djeteta. Ne treba posebno obrazlagati u kojoj mjeri apelantu može biti nanesena šteta u postupcima koji slijede predočavanjem pravosnažne odluke kojom su apelantu, u postupku koji nije bio zakonit, izrečene nezakonito mjere zabrane. Apelant se ne može zadovoljiti obrazloženjem da šteta nije nastupila, niti da je ona neotklonjiva jer iz svih dokaza proizlazi da oštećena već ne poštuje zakon koji je obavezuje da apelantu omogući viđenje sa djetetom, niti poštuje odluku sudu, jer je pobjegla SR Njemačku. Apelant ističe da ga nezakonite odluke sprječavaju da i sam ode u SR Njemačku da vidi svoje dijete onoliko puta koliko to njegove materijalne mogućnosti budu dozvoljavale. Smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere opravdan i insistira na njenom donošenju.

18. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

20. Ustavni sud naglašava da je donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

21. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

22. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

23. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelanti donošenje privremene mjere zapravo iscrpno temelji na propustima redovnih sudova prilikom donošenja osporenih rješenja koja su, prema njegovoj ocjeni, nezakonita i kao takva mogu štetno djelovati na postupke koji se vode u SR Njemačkoj i Bosni i Hercegovine za razvod braka, povjeravanje mldb. djeteta i sl. Dakle, apelant pretpostavlja da bi takve, kako tvrdi, nezakonite odluka mogle imati štetan uticaj po apelanta, te na njegov odnos sa mldb. djetetom, koji se trenutno nalazi u SR Njemačkoj. Tvrdi nadalje da ga osporena rješenja sprječavaju da ostvari kontakt sa djetetom, iako mu je sudskom odlukom dijete provjereno na brigu i čuvanje. Ustavni sud podsjeća da se razlozi za donošenje privremene mjere ne mogu temeljiti na pretpostavkama, niti na razlozima koje je apelant naveo u kontekstu kršenja njegovih prava u osporenom postupku, pri čemu se redovni sudovi u osporenom postupku nisu ni bavili apelantovim odnosom sa mldb. djetetom.

24. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda o štetnom djelovanju osporenih rješenja (koja se odnose isključivo na izricanje zaštitnih mjera koje su ograničenog karaktera) na postupke koji su u toku ili će tek uslijediti, dovodeći ih opet u vezu sa njegovim odnosom sa mldb. djetetom i nemogućnošću ostvarivanja kontakata sa njim, apelant ne nudi argumente i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Upravo činjenica da je apelant, u međuvremenu, kod Općinskog suda u Sarajevu ishodio odluku kojom mu je mldb. dijete povjereno na brigu i čuvanje do pravomoćnog okončanja postupka za razvod braka, opovrgava tvrdnje apelanta o štetnom uticaju osporenih rješenja na druge postupke koji se paralelno vode. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelant nije predočio relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

25. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je zahtjev neosnovan, te je shodno tome odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

26. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1358/16 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio