Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1579/13 (M. B.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Zastara
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 376
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1579/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. lipnja 2016. godine, u predmetu broj AP-1579/13, rješavajući apelaciju Mire Blaževića, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Blaževića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054583 12 Rev od 16. siječnja 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 054583 11 Gž od 26. siječnja 2012.
godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 054583 05 P od 20. studenog 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Miro Blažević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Todić, odvjetnica iz Banja Luke, podnio je 13. travnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054583 12 Rev od 16. siječnja 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 054583 11 Gž od 26. siječnja 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 054583 05 P od 20. studenog 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 054583 05 P od 20. studenog 2009. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže Republika Srpska, zastupana po Pravobraniteljstvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade štete za uništenu kuću plati iznos od 161.937,27 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je apelant obvezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka. Osnovni sud je naveo između parničnih stranaka nije sporno da je tužena rješenjem od 17. studenog 1997. godine, shodno odredbama tada važećeg Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 3/96), dodijelila sprat apelantovog napuštenog stambenog objekta i dvorišni objekt na korištenje obitelji N.V.; da je na predmetnoj kući 21. svibnja 1999. godine izbio požar uslijed kojega je apelantova kuća uništena; da je apelant 16. srpnja 1999. godine podnio zahtjev za povrat napuštene imovine te da je tužena na temelju Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („SI glasnik br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01), 7. ožujka 2003. godine donijela rješenje o vraćanju u posjed apelantu predmetne kuće i da je apelant 5. lipnja 2003. godine ušao u posjed kuće. Dalje, Osnovni sud je konstatirao da je među parničnim strankama sporno da li je tužena odgovorna za štetu koju je pretrpio apelant, kao i da li je potraživanje predmetne štete zastarjelo. S tim u vezi Osnovni sud je konstatirao da u konkretnom slučaju nije mogao utvrditi da postoji odgovornost tužene za predmetnu štetu, obzirom da apelant, na kojemu je teret dokazivanja, nije ničim dokazao da li postoji protupravna radanja radnja tužene, koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa nastalom štetom, obzirom da se u trenutku nastanka štete prestao primjenjivati Zakon o korištenju napuštene imovine jer je stavljen van pravne snage, te kada je tužena u svemu postupala sukladno odredbama zakona jer je imala pravo da dodijeli predmetnu nekretninu na korištenje, kao i da je odlučila po zahtjevu apelanta da mu istu vrati u posjed, zbog čega ne postoje ni drugi potrebni uvjeti za odgovornost tužene. Također, Osnovni sud je u pogledu prigovora zastare potraživanja shodno članku 376. Zakona o obveznim odnosima (,,Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, te ,,Sl. glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu ZOO) istakao da, čak i kada bi se utvrdio osnov odgovornosti tužene za predmetnu štetu ista ne bi bila odgovorna za štetu iz razloga što je prigovor zastare potraživanja utemeljen. Naime, Osnovni sud je naveo ne stoje navodi apelanta istaknuti u tužbi da je za predmetnu štetu saznao tek 2003. godine jer je prilikom izvođenja dokaza saslušanja apelanta kao parnične stranke utvrđeno da je apelant za nastalu štetu, saznao dva do tri mjeseca nakon nastanka požara tj. „negdje u sedmom – osmom“ mjesecu 1999. godine, kada je i počeo teći rok za potraživanje naknade štete. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu odredbu članka 376. stavak 2. ZOO kojom je propisano da potraživanje zastarijeva u svakom slučaju za 5 godina od kada je šteta nastala, te imajući u vidu da je apelant tužbu podnio 21. srpnja 2005. godine, Osnovni sud je zaključio da je očigledno nastupila zastara predmetnog potraživanja naknade štete. Također, Osnovni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti navodi apelanta da on tužbu nije podnio ranije zato što nije znao da je istu mogao podnijeti, jer neznanje ne opravdava bez obzira na navode istog da se obraćao tuženoj za naknadu štete, jer apelant takve svoje navode ne potkrepljuje nikakvim materijalno pravnim dokazima, te mu sud u tom djelu iskaza nije poklonio vjeru. Imajući u vidu naprijed navedeno, Osnovni sud je donio odluku kao u izreci prvostupanjske presude.
3. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je presudom broj 71 0 P 054583 11 Gž od 26. siječnja 2012. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je istakao da je suprotno stavu iz žalbe, činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrđeno, te da je Osnovni sud na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je polazeći od utvrđenja da je apelantova kuća pretrpjela štetu tako što je 21. svibnja 1999. godine izbio požar u potkrovlju predmetne kuće, za koju je apelant saznao u sedmom ili osmom mjesecu iste godine a da je tužbu podnio 21. srpnja 2005. godine, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete, koji je istakla tužena, utemeljen, te da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta zbog zastarjelosti potraživanja u smislu članka 360. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima. Okružni sud je istakao da je apelant objektivno bio u mogućnosti da zahtjeva naknadu štete u zakonom propisanom roku iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima, te da je u konkretnom slučaju istekao i trogodišnji subjektivni rok zastare. Kod takvog starija stvari, Okružni sud je zaključio da je žalba apelanta neutemeljena.
4. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je presudom od broj 71 0 P 054583 12 Rev od 16. siječnja 2013. godine reviziju apelanta odbio. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je također naveo da je trogodišnji (subjektivni) rok zastare koji se računa od srpnja/kolovoza 1999. godine kada je apelant saznao za štetu, istekao u srpnju/kolovozu 2002, godine, a da je apelant tužbu podnio 21. srpnja 2005.godine, tj. po isteku ovoga roka (član 376. stav 1. ZOO). Osim navedenog, Vrhovni sud je istakao da čak i kada bi se i prihvatila tvrdnja revizije da je da za štetu saznao u trenutku uvođenja u posjed predmetnih nekretnina 5. lipnja 2003. godine, koja tvrdnja ne proizlazi iz činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, i u tom slučaju bi prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja bio utemeljen, zbog proteka petogodišnjeg (objektivnog) roka iz članka 376. stavak 2. ZOO, obzirom da objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete primjenjuje tek kad subjektivni rok ističe izvan petogodišnjeg roka, što bi u navedenoj situaciji bio slučaj. Prema tome, Vrhovni sud smatra da tvrdnja revizije da se rok zastarjelosti potraživanja ima računati od dana kada su mu vraćene u posjed predmetne nekretnine (5. lipnja 2003. godine) nije mogla ishoditi drugačiju odluku, jer bi i u tom slučaju, računajući početak roka zastarjelosti od 21. svibnja 1999. godine, kao dana nastanka štete (članak 376. stav 2. ZOO) objektivni rok zastarjelosti isticao 21. svibnja 2004. godine, pa kako je tužba podnesena 21. srpnja 2005. godine i u tom bi slučaju tužba bila podnesena po nastupanju zastarjelosti potraživanja. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje u reviziji, a ni onih na koje taj sud u smislu odredbe članka 241. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Zato je revizija apelanta odbijena kao neutemeljena primjenom odredbi članka 248. ZPP.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog naveo da iz izloženog činjeničnog stanja proizlazi da je tužena odgovorna za nastalu štetu obzirom da je privremenim korisnicima dala na korištenje predmetnu kuću, da je privremeni korisnik bio dužan predati kuću u istom stanju kakvom je primio, te da u odnosu na tuženu postoji protupravnost u postupanju. Također, apelant smatra da se rok zastarjelosti potraživanja treba računati od trenutka kada je ušao u posjed predmetne kuće i da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Razmatrajući apelantove navodi koje je isticao i tokom postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su, zbog nastupanja zastarjelosti, usvojili prigovor tužene i odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena isplati naknadu štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom sudskom postupku, te imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima suprotne strane, što je tokom postupka i činio. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku nije uspio dokazati protupravnost u postupanju tužene te da je njegov tuženi zahtjev odbijen zbog nastupanja zastare, budući da su protekli i subjektivni i objektivni rokovi iz člana 376. ZOO, za što su redoviti sudovi ponudili jasno obrazloženje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja navoda koje su redoviti sudovi detaljno ocijenili u svojim odlukama, u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman