Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3311/13 (A. R.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Porez
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3311/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine u predmetu broj AP-3311/13, rješavajući apelaciju Amera Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Ramića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 053368 13 Kž od 24. maja 2013. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 053368 13 K od 25. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amer Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 24. jula 2013. godine. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 053368 13 Kž od 24. maja 2013. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 053368 13 K od 25. aprila 2013. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 K 053368 13 K od 25. aprila 2013. godine, donesenim u krivičnom postupku protiv optuženog E.H. a povodom zahtjeva apelanta kao branioca po službenoj dužnosti za naknadu troškova odbrane, određeno je da se apelantu na ime odbrane po službenoj dužnosti optuženog E.H. u predmetu tog suda broj 96 0 K 053368 13 K isplati iznos od 960,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant u svom zahtjevu za naknadu troškova naveo troškove: nagrade za učešće u pregovorima sa tužiocem o priznanju krivice koji su rezultirali sporazumom od 18. aprila 2013. godine u iznosu od 480,00 KM, nagrade za odbranu optuženog na pretresu radi razmatranja sporazuma o priznanju krivice održanom pred Osnovnim sudom 18. aprila 2013. godine u iznosu od 480,00 KM i nagrade za odbranu optuženog na glavnom pretresu održanom pred Osnovnim sudom 18. aprila 2013. godine u iznosu od 480,00 KM, što ukupno sa PDV-om iznosi 1.684,80 KM. U vezi sa tim, Osnovni sud je naveo da za naknadu učešća u pregovorima sa tužiocem o priznanju krivice na osnovu kojeg je došlo do zaključenja tog sporazuma apelantu pripada naknada od 120 bodova ili 480,00 KM shodno članu

32. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka), te naknada za odbranu optuženog na pretresu radi razmatranja sporazuma o priznanju krivice održanom 18. aprila 2013. godine u istom iznosu odnosno u iznosu od 480,00 KM u skladu sa članom 30. stav 1. Odluke o naknadi troškova postupka. Pri tome, Osnovni sud nije odobrio troškove koje je apelant potraživao na ime PDV-a, budući da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na dosuđeni iznos na ime troškova odbrane optuženog A.K.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je donio rješenje broj 96 0 K 053368 13 Kž od 24. maja 2013. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je konstatovao da apelant žalbenim navodima pobija prvostepeno rješenje u dijelu odluke kojom je prvostepeni sud odbio da mu na ime PDV-a dosudi iznos od 163,20 KM. S tim u vezi, Apelacioni sud je konstatovao da apelant smatra da mu po osnovu činjenice da je registrovani obveznik PDV-a pripada uvećanje nagrade po osnovu zastupanja i to za zakonom propisanu stopu tog poreza. Međutim, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio njegov zahtjev za isplatu iznosa od 163,20 KM, koji iznos predstavlja obračunati PDV u odnosu na dosuđenu nagradu apelantu koja iznosi 960,00 KM. Naime, Apelacioni sud je istakao da je odluka o naknadi troškova, koju primjenjuju sudovi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, u glavi IX kojom su uređene nagrade i nužni izdaci branioca po službenoj dužnosti, ne predviđa mogućnosti da se braniocu po službenoj dužnosti odredi i isplata PDV-a koji bi se obračunao na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za učešće u odbrani optuženog. S obzirom da je apelant kao branilac po službenoj dužnosti u konkretnom krivičnom predmetu svoj zahtjev za isplatu troškova opredijelio prema Odluci o naknadi troškova krivičnog postupka i kako ista ne uređuje pitanje uvećanja nagrade branioca za porez koji je kao obveznik dužan platiti, Apelacioni sud je odlučio kao u izreci rješenja.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu obračunatog PDV-a, iako je upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza, tako da je ostvario nagradu u nižem iznosu, to jest u iznosu koji predstavlja razliku između dosuđene nagrada na ime zastupanja i isplaćenog PDV-a. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, potpuno zanemarili odredbe Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, što se posebno odnosi na odredbe člana 3. stav 1. tačka 1. tog zakona.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te slijedom toga pogrešno zaključili da apelantu ne pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

9. Ustavni sud kazuje da je isto činjenično i pravno pitanje kao u konkretnom slučaju razmatrao u svojoj odluci broj AP-3262/13 od 28. aprila 2016. godine (dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci razmatrao apelacije istog apelanta podnesene protiv rješenja istih redovnih sudova kojima su apelantu dosuđeni određeni novčani iznosi na ime odbrane po službenoj dužnosti, ali bez obračunatog PDV-a na te novčane iznose, u kojim apelacijama je iznosio gotovo identične apelacione navode u prilog svojim tvrdnjama da su tim rješenjima (u kojima su u suštini dati isti razlozi za odluke kao i u konkretnom slučaju) povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci (tačka 13. Odluke) navedeno: U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama redovnih sudova odbijeni apelantovi zahtjevi kojima je tražio da se na iznos nagrade za zastupanje obračuna i isplati PDV, uz obrazloženje da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na cjelokupan iznos koji potražuje iz budžeta kao branilac po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka propisano, između ostalog, da se tom odlukom uređuje način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti, svjedocima, tumačima, stručnim i drugim licima kad po pozivu suda ili na osnovu odluke suda učestvuju u sudskom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navedenom odlukom nije propisano da se iznos nagrade, koja pripada braniocu po službenoj dužnosti, obračunava i isplaćuje PDV, kako su to jasno ukazali redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka. Dovodeći u vezu Odluku o naknadi troškova krivičnog postupka sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju koje je drugostepeni sud dao u pogledu apelantovog pozivanja na Zakon o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra se razlozi dati u Odluci broj AP- 3262/13 odnose i na konkretan slučaj. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u navedenoj odluci i smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3311/13 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio