Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2234/13 (N. G.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2234/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2234/13, rješavajući apelaciju Nadila Gunića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nadila Gunića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012797 13 Uvp od 19. novembra 2015. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 011512 13 U od 25. marta 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nadil Gunić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 22. maja 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 011512 13 U od 25. marta 2013. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 24. decembra 2015. godine osporivši presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012797 13 Uvp od 19. novembra 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. januara 2016. godine.
3. Okružni sud je presudom broj 65 0 Ps 014409 12 Rev od 7. februara 2013. godine odbio apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor kao neosnovanu.
4. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant u tužbom od 12. marta 2013. godine pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelant je u tužbi naveo da je podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu u skladu sa članom 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), da prvostepeni organ (Komisija za implementaciju člana 152. ZOR) o ovom zahtjevu nije odlučila, zbog čega je, posle pismene urgencije, podnio žalbu zbog „ćutnje uprave“, o kojoj tuženi nije odlučio, odnosno nije donio rješenje ni nakon urgencije.
5. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je tuženi na traženje suda dostavio odgovor na tužbu u kom je navedeno da je Komisija za implementaciju člana 152 (182) ZOR donijela rješenje broj 05/5-173-5534/RK od 9. maja 2004. godine kojim je apelantov zahtjev za priznavanje prava na otpremninu odbijen, da je apelant ovo rješenje, prema podacima iz povratnice, primio 19. maja 2004. godine, te da apelant protiv rješenja nije izjavljivao žalbu, pa da je ono postalo konačno i pravosnažno.
6. Nadalje, na temelju uvida u spis predmetne upravne stvari Okružni sud je utvrdio da je apelantu 29. maja 1992. godine prestao radni odnos kod označenog poslodavca, da je apelant 31. januara 2001. godine Komisiji za implementaciju člana 152. ZOR podnio zahtjev za isplatu otpremnine, da je 26. januara 2011. godine podnio žalbu tuženom radi nedonošenja rješenja po njegovom zahtjevu od strane navedene Komisije, te da je apelant 21. februara 2013. godine tuženom podnio urgenciju zbog nedonošenja rješenja po njegovoj žalbi.
7. Okružni sud je ukazao da se u skladu sa članom 7. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, a izuzetno, u skladu sa članom 8. istog zakona, kada upravni akt po zahtjevu ili po žalbi stranke nije donesen, tzv. spor zbog ćutnje uprave. Nadalje, ukazano je da u skladu sa članom 17. ZUS u slučaju da drugostepeni organ u propisanom roku nije donio rješenje po žalbi stranke, a ne učini to ni u daljnjem roku od 15 dana, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena pa da se, shodno navedenoj odredbi, nedonošenjem rješenja po žalbi stranka stavlja u situaciju u kojoj bi bila da je o njenoj žalbi negativno riješeno.
8. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je prvostepeni organ po apelantovom zahtjevu donio rješenje broj 05/5-173-5534/R.K. od 4. maja 2004. godine kojim je apelantov zahtjev odbijen, da je apelant ovo rješenje, prema dostavnici, primio 19. maja 2004. godine, da protiv ovog rješenja nije izjavljivao žalbu, Okružni sud je zaključio da se nisu stekli uslovi za vođenje upravnog spora zbog nedonošenja rješenja o zahtjevu, odnosno neodlučivanja o žalbi.
9. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 U 012797 13 Uvp od 19. novembra 2015. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda odbio kao neosnovan.
10. Vrhovni sud je, pozivajući se na član 17. ZUS, ukazao da je u situaciji kada postupa po tužbi zbog ćutnje uprave, sud obavezan prethodno utvrditi da li se radi o nedonošenju upravnog akta, pa tek nakon toga utvrditi da li su ispunjeni procesni uslovi za postupanje po tužbi. Nadalje, ukazano je da u skladu sa članom 24. istog zakona sud dostavlja tužbu na odgovor organu čiji akt se osporava i zainteresovanim licima ako ih ima, te da u skladu s članom 25. istog zakona o tužbi kojom se pokreće upravni spor odlučuje sudija pojedinac ili vijeće, a da zbog složenosti sporne stvari ili kada nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava.
11. U konkretnom slučaju obzirom da je o apelantovom zahtjevu tuženi odlučio, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za vođenje postupka po apelantovoj tužbi zbog ćutnje uprave jer postoji upravni akt koji apelant nije osporavao zakonom propisnim pravnim lijekovima. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je dostavljanje tužbe na odgovor obaveza suda, a dostavljanje odgovora na tužbu pravo tuženog, te da ZUS ne popisuje obavezu dostavljanja odgovora na tužbu tužiocu. Najzad, kako je apelant podnio tužbu zbog ćutnje uprave, u kom slučaju se utvrđuje opravdanost podnošenja tužbe u smislu člana 31. stav 4. ZUS, Vrhovni sud je ukazao da nije ni postojala obaveza zakazivanja usmene rasprave od strane Okružnog suda.
12. Apelant u apelaciji podnesenoj 22. maja 2013. godine tvrdi da su mu osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da je Okružni sud propustio da zakaže i održi javnu raspravu, pa da ga je tako onemogućio da osporava dostavnicu, koju je tuženi predočio i koja je, kako navodi, jedini dokaz da mu je rješenje prvostepenog organa uručeno 19. maja 2004. godine. Ovo tim prije što je, kako tvrdi, u postupku koji je prethodio upravnom sporu tuženi propustio da donese zaključak kojim odbacuje njegovu žalbu zbog ćutnje uprave, pa da ga je tako onemogućio u korištenju, kako navodi, „jedinog redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku“ i pobijanja činjenice da mu je 19. aprila 2004. godine dostavljeno rješenje prvostepenog organa. Apelant tvrdi da potpis na dostavnici o uručenju prvostepenog rješenje nije njegov izvorni i autentičan potpis, te da se ovo može lako utvrditi kad se uporede njegovi potpisi na zahtjevu, žalbi zbog ćutnje uprave, urgencijama koje je ulagao.
13. Po apelantovim tvrdnjama povreda prava na imovinu ogleda se u činjenici da mu je radni odnos prestao nezakonito, tj. na temelju zaključka Kriznog štaba AP Krajina iz 1992. godine, a obzirom na čiji sadržaj, apelant smatra da mu je radni odnos prestao zbog nacionalne pripadnosti.
14. Najzad, apelant je „prema Republici Srpskoj istakao odštetni zahtjev zatraživši da mu Ustavni sud zbog prekršenih prava dosudi odgovarajući iznos, te utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu dosuđenog iznosa“.
15. U dopuni apelacije od 24. novembra 2015. godine apelant je istakao da je istovremeno sa podnošenjem apelacije Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda uložio i zahtjev za vanredno preispitivanje iste, te da je o njegovom zahtjevu Vrhovni sud odlučio presudom broj od 11 0 U 012797 13 Uvp od 19. novembra 2015. godine. Apelant tvrdi da je pogrešan stav Vrhovnog suda da po njegovoj tužbi zbog ćutnje uprave nisu postojale procesne pretpostavke za odlučivanje jer je tuženi, uz odgovor na tužbu, dostavio upravni akt. Apelant je istakao i da je u svim fazama postupak trajao nerazumno dugo, te je naveo i da ostaje kod svog odštetnog zahtjeva prema Republici Srpskoj.
16. U dopuni apelacije od 26. januara 2016. godine apelant je istakao da mu je tuženi, na njegov zahtjev, dopisom dostavio kopiju rješenja Komisije za implementaciju člana 152. ZOR ali ne i original ovog rješenja, čime je onemogućen da protiv istog izjavi žalbu, a time i da osporava dostavnicu, kao dokaz da mu je prvostepeno rješenje uručeno. Kao dokaz za svoje tvrdnje, apelant je istakao da je protiv dopisa kojim mu je dostavljeno prvostepeno rješenje izjavio žalbu o kojoj nije odlučeno zbog čega je pokrenuo upravni spor zbog ćutnje uprave, ali da je njegovu tužbu Okružni sud presudom od 23. oktobra 2013. odbacio kao nedopuštenu uz obrazloženje da se protiv dopisa ne može izjaviti žalba, te da je Vrhovni sud presudom od 19. novembra 2015. godine odbio njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
Relevantni propisi
17. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Pod uslovima iz člana 17. ovog zakona upravni spor se može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt.
Član 17.
Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenom zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.
Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.
Član 31.stav 4.
Kad je tužba podnesena na osnovu člana 17. ovog zakona, a sud nađe da je opravdana, presudom će uvažiti tužbu i naložiti nadležnom organu da donese odgovarajuću odluku u roku koji ne može biti duži od 30 dana od dana dostavljanja presude.
18. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“, br.13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
5. Dostavnica Član 85. st.1,2. i 3.
Potvrdu o izvršenom dostavljanju (dostavnicu) potpisuju primalac i dostavljač.
Primalac će na dostavnici sam slovima označiti dan prijema.
Ako je primalac nepismen ili ne može da se potpiše, dostavljač će na dostavnici označiti njegovo ime i dan predaje i staviće napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.
Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to označiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje pismena i time se smatra da je pismeno dostavljeno.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi pri donošenju osporenih presuda primijenili relevantno pravo odlučujući po apelantovoj tužbi u upravnom sporu zbog ćutnje uprave. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
22. Iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant, u smislu člana 17. ZUS, tužbom pokrenuo upravni spor radi donošenja rješenja. Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 31. stav 4. ZUS, kada je tužba podnesena na osnovu člana 17. ZUS, sud, ukoliko utvrdi da je opravdana tj. da po zahtjevu stranke nije donijet odgovarajući upravni akt odnosno da nije odlučeno o žalbi, tužbu uvažava i nalože nadležnom organu da donese odgovarajuću odluku u roku koji ne može biti duži od 30 dana od dana dostavljanja presude. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na temelju uvida u spis konkretne upravne stvari na nesporan način utvrdili da je prvostepeni organ po apelantovom zahtjevu donio rješenje 4. maja 2004. godine. Nadalje, na temelju dostavnice koja je predočena i uz apelaciju, a iz koje proizlazi da je sačinjena u skladu sa članom 85. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), redovni sudovi su zaključili da je apelantu rješenje od 4. maja 2004. godine uručeno 19. maja 2004. godine. Najzad, na temelju uvida u spis je utvrđeno i da je ovo rješenje konačno i pravosnažno, jer apelant protiv njega nije izjavljivao žalbu. Shodno navodnom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada su zaključili da se nisu ispunili uslovi za vođenje postupka po apelantovoj tužbi zbog ćutnje uprave jer postoji upravni akt koji apelant nije osporavao zakonom propisnim pravnim lijekovima. Također, s obzirom na ovlaštenja suda u smislu člana 31. stav 4. ZUS kada je tužbom iz člana 17. ZUS pokrenut upravni spor (zbog ćutnje uprave), proizlazi da u ovom postupku, a suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi ne mogu ispitivati i utvrđivati valjanost dostavnice odnosno da ovo eventualno može biti predmet ispitivanja i utvrđivanja nekog drugog postupka, te da bi s obzirom na specifičnost ovog pravnog sredstva, čija je svrha ubrzavanje postupka, bilo nespojivo sa njegovom svrhom održavanje rasprave pred sudom. Pri tome, u situaciji kad iz utvrđenja sudova, proizilazi da je prvostepeni organ tj. Komisija pravomoćno odlučila o apelantovom zahtjevu još 2004. godine, okolnost da tuženi nije donio i formalni akt o njegovoj žalbi zbog ćutanja uprave, pa da je tako apelanta onemogućio u korištenju, kako navodi, „jedinog redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku“ pa time i pobijanja činjenice da mu je 19. aprila 2004. godine dostavljeno rješenje prvostepenog organ, sama po sebi ne može voditi o zaključku o povredi apelantovih prava. S tim u vezi Ustavni sud zapaža i da ZUP ne propisuje mogućnost izjavljivanja žalbe, kao redovnog pravnog lijeka, protiv odluke drugostepenog organa kojim se žalba odbacuje kao nedopuštena ili neblagovremena.
23. Nadalje, apelant tvrdi da je postupka „u svim fazama“ trajao nerazumno dugo. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je upravni postupak povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu pravosnažno okončan rješenjem od 4. maja 2004. godine. Nadalje, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude redovnih sudova donijete po apelantovoj tužbi od 12. marta 2013. godine u upravnom sporu, pa apelantovi navodi o nerazumnom trajanju postupka mogu biti ispitani samo u odnosu na postupak koji je prethodio njihovom donošenju tj. računajući od 26. januara 2011. godine, kada je podnio žalbu zbog ćutanja uprave. Ustavni sud zapaža da je, iako tuženi nije donio formalni odluku o njegovoj žalbi, da je cjelokupan postupak na tri instance trajao ukupno četiri godine i devet mjeseci, s tim da je o apelantovoj tužbi u upravnom sporu odnosno zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda, pred dvije sudske instance, odlučeno je za nešto manje od dvije godine. Shodno navedenom, te posebno cijeneći da je apelant praktično vodio postupak koji nije trebao voditi jer je rješenje po zahtjevu za otpremninu primio 2004. godine, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da je postupak trajao nerazumno dugo.
24. Najzad, apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu jer mu je radni odnos prestao nezakonito. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima iz kog su proistekle osporene presude odlučivano o osnovanosti apelntove tužbe u upravom sporu zbog ćutnje uprave. Obzirom da se predmetni postupak nije ticao odlučivanja o zakonitosti prestanka radnog odnosa odnosno da je o tome odlučeno pravosnažnim i konačnim rješenjem od 4. maja 2004. godine, proizilazi da su apelantovi navodi i u ovom dijelu očigledno neosnovani.
25. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman