Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3277/13 (Z. B.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3277/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3277/13, rješavajući apelaciju Zlatana Burkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zlatana Burkića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000904 12 Rev od 28. maja 2013.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zlatanu Burkiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Zlatanu Burkiću zakonsku zateznu kamatu na, eventualno, neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatana Burkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000904 12 Rev od 28. maja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 P 003272 09 Gž od 16. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2682/02 od 14. marta 2007.
godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zlatan Burkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 22. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000904 12 Rev od 28. maja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 P 003272 09 Gž od 16. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2682/02 od 14. marta 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Mladena Šolaka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Borisa Lekića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 31. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Drugotuženi je 7. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 8. aprila 2016. godine, Okružni sud 18. aprila 2016. godine i Osnovni sud 20. aprila 2016. godine. Pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od prvotuženog se vratilo priloženom fotokopijom izvoda iz matične knjige umrlih koji se odnosi na prvotuženog.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 2. decembra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prvotuženog i drugotuženog, radi utvrđenja.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-2682/02 od 14. marta 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan Ugovor o razmjeni nekretnina, koji je zaključen između apelanta i prvotuženog, ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I-OV-4387/93 od 22. oktobra 1993. godine, čiji predmet su bile apelantove nekretnine u Banjoj Luci i nekretnine prvotuženog u Zenici, zatim da se utvrdi da je ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnina, koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog, čiji predmet su bile nekretnine u Banjoj Luci, te da se slijedom toga naloži uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja navedenih ugovora i da se obaveže drugotuženi da apelantu preda u posjed nekretnine u Banjoj Luci.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su apelant i prvotuženi zaključili ugovor o razmjeni nekretnina, te da je predmetni ugovor potpisao apelantov otac Izet Burkić, kao apelantov punomoćnik i to na osnovu punomoći koja je ovjerena u Osnovnom sudu pod brojem I-OV-4058/92 od 15. decembra 1992. godine. Osnovni sud je naveo da se u toku postupka pokazalo kao sporno da li je apelant ovlastio svog oca da u njegovo ime zaključi predmetni ugovor, to jest da li je apelant potpisao navedenu punomoć. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je u toku postupka na osnovu provedenog grafološkog vještačenja utvrdio da apelant nije potpisao navedenu punomoć, te da je, dakle, predmetni ugovor o razmjeni nekretnina zaključio Izet Burkić, kao lažni zastupnik (falsus procurator), to jest kao lice koje se neistinito predstavilo trećoj osobi kao apelantov zastupnik. Osnovni sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da je 1994. godine saznao da je njegov otac u njegovo ime zaključio predmetni ugovor o razmjeni nekretnina. Osnovni sud je ukazao da apelant, saznavši za to, nije preduzeo nijednu pravnu radnju u cilju utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora, niti jednu radnju protiv svog oca ili radnika suda koji je zajedno s njegovim ocem učestvovao u ovjeri sporne punomoći, već se naprotiv uknjižio kao vlasnik nekretnina koje je dobio u razmjeni i ušao u posjed tih nekretnina. Osnovni sud je ukazao da iz navedenog jasno proizlazi da je apelant prešutno naknadno odobrio zaključenje predmetnog ugovora.
8. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant predložio da sud, ukoliko ne bude ocijenio osnovanim njegove navode koji se odnose na spornu punomoć za zastupanje, utvrdi da je predmetni ugovor o razmjeni ništavan iz razloga što je na njega i njegovu porodicu vršen pritisak za zaključenje predmetnog ugovora. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao, prije svega, da je apelant u septembru 1992. godine, kako je sam izjavio, redovnom autobuskom linijom otišao za Beograd, te da je u vrijeme zaključenja ugovora boravio u Njemačkoj. Osnovni sud je naveo da, dakle, apelant u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije boravio u Banjoj Luci, te da samim tim na njega niko nije ni mogao vršiti pritisak da zaključi predmetni ugovor. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je na apelantovu kuću bačena eksplozivna naprava. Međutim, Osnovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i ponašanja apelantovog oca (koji je prije zaključenja ugovora provjerio stanje nekretnina u Zenici, falsifikovao punomoć za zastupanje, te odbio da se vrati u posjed nekretnina u Banjoj Luci kada je prvotuženi tražio vraćanje u posjed svojih nekretnina i bio voljan da ponište predmetni ugovor) jasno proizlazi da na apelantovog oca, kao ni na apelantovu majku, nije vršen pritisak za zaključenje predmetnog ugovora o razmjeni. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da predmetni ugovor o razmjeni nekretnina, kao ni ugovor o kupoprodaji nekretnina, nisu ništavni u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001065 od 25. augusta 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
10. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Rješenje broj 118-0-Rev-08-001 160 od 10. septembra 2009. godine kojim je reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
11. Okružni sud, odlučujući ponovo o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio je Presudu broj 11 0 P 003272 09 Gž od 16. februara 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da apelant nije dao punomoć svom ocu da zaključi u njegovo ime ugovor o razmjeni nekretnina, tako da je njegov otac zaključio predmetni ugovor kao lažni zastupnik (falsus procurator). Okružni sud je naveo da je, međutim, apelant svojim ponašanjem naknadno odobrio predmetni ugovor, budući da je stupio u posjed razmijenjenih nekretnina i izvršio uknjižbu nekretnina na svoje ime, dakle, prešutno je taj ugovor prihvatio. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je predmetni ugovor ništavan zbog toga što ga je zaključilo lice koje nije bilo ovlašteno za zaključenje ugovora. Nadalje, Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 26. i 28. ZOO-a, te u vezi s tim ukazao da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je za punovažnost ugovora potrebno postojanje saglasnih i slobodno izraženih volja ugovarača za njegovo zaključenje. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud posebno cijenio činjenicu da apelant u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije bio u Banjoj Luci, a da je sam apelant, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da je dva puta dolazila policija i pretresala njegovu kuću, ali da ga niko nije zlostavljao niti maltretirao. Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je na njegovu kuću bačena eksplozivna naprava, da je njegova porodica primala anonimne telefonske pozive, da je njegov otac primio pripadnike Vojske Republike Srpske da stanuju besplatno u dijelu kuće koji je pripadao apelantovom bratu, te da je postojao pritisak na njegovog oca da donese odluku u pogledu razmjene predmetnih nekretnina. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su sve te okolnosti općepoznate okolnosti, da je činjenica da su svi u ratom zahvaćenom području osjećali strah i nesigurnost, te da su napuštali ta područja zbog vlastite sigurnosti i sigurnosti svoje porodice. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju pravno relevantna činjenica da se apelant u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije nalazio u Banjoj Luci, tako da u tom slučaju nisu postojale ni posebne okolnosti pod kojima je takav ugovor zaključen (stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine). Na osnovu izloženog, Okružni sud je zaključio da predmetni ugovor o razmjeni nekretnina nije ništavan u smislu odredaba člana 103. ZOO-a, te da samim tim nije ništavan ni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 0 P 000904 12 Rev od 28. maja 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 26. i 28. ZOO-a, te u vezi s tim naveo da odsustvo slobodno izražene volje jednog ili oba ugovarača čini ugovor ništavnim i da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo od njegovog zaključenja. Vrhovni sud je ukazao da se prilikom utvrđivanja ništavnosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja, te da takav ugovor, ako se utvrdi da je ništavan, bez obzira da li je izvršen ili ne, postoji samo faktički, ali ne i pravno. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, ocjenom izvedenih dokaza, pravilno zaključili da na apelantovoj strani, u vrijeme zaključenja spornog ugovora o razmjeni, nisu postojale posebne subjektivne okolnosti koje su utjecale na njegovu volju da zaključi ugovor. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant ukazivao na to da je policija pretresala njegovu kuću, ali "da njega nije niko zlostavljao niti maltretirao", te da je kao razlog za napuštanje Banje Luke naveo i to da ga je Božo Babić upozorio da se prave "spiskovi" i da on "nije na prvom spisku". U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazivao da su postojali "spiskovi", a posebno ne da je on bio na nekom od njih, niti je Božu Babića predložio kao svjedoka na te okolnosti. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da apelant tokom postupka nije tvrdio da je nakon odlaska iz Banje Luke, pa do zaključenja predmetnog ugovora, imao bilo kakva saznanja o tome da je na njegovu kuću bačena eksplozivna naprava i o prijetnjama upućenim njegovim roditeljima, tako da kod njega nisu postojale posebne okolnosti koje bi bitno utjecale na njegovu volju da zaključi sporni ugovor.
13. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugog bez njegovog ovlaštenja, obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri (član 88. stav 1. ZOO-a), te da forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao, važi i za punomoć za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog pravnog posla (član 90. ZOO-a). Vrhovni sud je ukazao da je u toku postupka na osnovu provedenog grafološkog vještačenja utvrđeno da apelant nije potpisao punomoć na osnovu koje je njegov otac zaključio sporni ugovor o razmjeni s prvotuženim. Vrhovni sud je naveo da, međutim, cijeneći činjenice koje su utvrđene u toku postupka, taj sud nalazi da u odnosu na apelanta ima mjesta primjeni odredaba člana 104. stav 2. ZOO-a (kojima je propisano da kada je ugovor po sadržini protivan prinudnim propisima, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je dala drugoj strani). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantova nesavjesnost potječe iz njegovog dugogodišnjeg ponašanja nakon što je saznao od svog oca da je, kao njegov punomoćnik i to bez valjane punomoći, zaključio ugovor o razmjeni nekretnina s prvotuženim. Vrhovni sud je ukazao da je apelant to saznanje, kako je sam naveo, imao još 1994. godine kada je otac došao kod njega u Njemačku, pri čemu je nebitno da li je imao saznanje o načinu kako je došlo do sudske ovjere punomoći. Vrhovni sud je ukazao da, s druge strane, kod činjenice da je pri zaključenju ugovora prezentirana sudski ovjerena punomoć, prvotuženi nije imao razloga da sumnja u njenu valjanost. Vrhovni sud je, dalje, ukazao da apelant i nakon što je ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost u Republici Srpskoj (19. juna 1996. godine) nije postupio u skladu sa odredbama člana 12. i člana 18. stav 1. ZOO-a i nije u primjerenom roku obavijestio prvotuženog o razlozima koji njihov ugovor čine ništavnim i da ne prihvata radnje navodnog punomoćnika. Vrhovni sud je ukazao da apelant u to vrijeme nije tražio da se utvrdi ništavnost predmetnog ugovora, niti je to učinio 1999. godine, iako je znao da prvotuženi ima namjeru da razmijenjene nekretnine proda drugotuženom. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju postupio protivno načelima iz člana 12. i člana 18. stav 1. ZOO-a, te da je stoga apelant nesavjesna strana u predmetnoj parnici. Vrhovni sud je naveo da, prema tome, i pod uvjetom da se utvrdilo da je ništavan ugovor o razmjeni iz razloga što je apelant zastupan od neovlaštenog punomoćnika, nižestepeni sudovi bi trebali odbiti apelantov zahtjev za vraćanje datog shodno odredbama člana 104. stav 2. ZOO-a. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant naknadno odobrio svoje zastupanje od neovlaštenog lica, budući da je ugovor dat na provođenje u zemljišnim knjigama nadležnog suda u Zenici, što je dovelo do upisa apelanta kao vlasnika na razmijenjenim nekretninama. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se te radnje imaju posmatrati sa stajališta primjene odredaba člana 88. stav 1. ZOO-a, a ne člana 107. stav 1. ZOO-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da na apelantovoj strani, u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina, nisu postojale posebne subjektivne okolnosti koje su utjecale na njegovu volju da zaključi predmetni ugovor. Naime, apelant navodi da je tačno da u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bio u Banjoj Luci, ali da je on bio prinuđen da napusti Banju Luku zbog prijetnji, pretresanja kuće od strane nepoznatih uniformisanih lica, kao i zbog sačinjavanja "spiskova". Apelant navodi da je u toku postupka utvrđeno da je njegova porodica primala anonimne pozive, da je njegov otac primio pripadnike Vojske Republike Srpske da stanuju besplatno u kući apelantovog brata, te da je postojao pritisak na apelantovog oca da donese odluku u pogledu razmjene predmetnih nekretnina. Apelant navodi da je jedan od svjedoka izjavio da "nijedna strana nije svojom voljom mijenjala predmetne nepokretnosti", pri čemu je njegov otac doslovno rekao "da kuću mijenja zbog rata jer je on Musliman i da iz tog razloga ide u Zenicu". Stoga, apelant smatra da primanje anonimnih telefonskih poziva, dolazak policije i pretresanje kuće, bacanje eksplozivne naprave na njegovu kuću, kao i pritisak na njegovog oca predstavljaju dovoljne razloge koje se mogu okarakterizirati kao posebni.
15. Nadalje, apelant navodi da je nesporna činjenica da apelant nije dao punomoć svom ocu za zaključenje ugovora o razmjeni nekretnina, te da je njegov otac kao lažni zastupnik zaključio predmetni ugovor. Apelant navodi da je, međutim, Vrhovni sud, pored te nesporne činjenice, zauzeo stav da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredaba člana 104. stav 2. ZOO-a, što je potpuno drugačiji stav u odnosu na onaj koji su zauzeli nižestepeni sudovi u svojim odlukama. Apelant navodi da je, dakle, Vrhovni sud zauzeo drugačiji stav i primijenio druge odredbe materijalnog prava u odnosu na one koje su primijenili nižestepeni sudovi, a da je istovremeno prihvatio stav nižestepenih sudova da je apelant naknadno odobrio svoje zastupanje od strane neovlaštenog lica. U vezi s tim, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine u kojoj je Ustavni sud ukazao "da ima u vidu odredbu člana 107. ZOO-a, kojom je izričito navedeno da ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane, koja, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odnosno opovrgava pravni stav Vrhovnog suda da se apelant prešutno saglasio da je sporni ugovor zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim ili rušljivim". Stoga, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba člana 88. stav 1. ZOO-a jer apelant nikakvim radnjama nakon zaključenja ništavnog ugovora nije mogao osnažiti taj ugovor, pa ni navodnim odobravanjem zastupanja od strane njegovog oca. Konačno, apelant navodi da je predmetni postupka trajao duže od 10 godina, te stoga traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 5.500,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci tog suda ukazano na kojim činjenicama je zasnovana odluka, koje materijalno pravo je bilo primjenjivo na sporni odnos i koje relevantne činjenice i u vezi s kojom materijalnopravnom odredbom su bile od utjecaja na odluku po reviziji. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke jasno objasnio i ukazao na osnovu kojih činjenica je zaključio da apelant nije dokazao postojanje subjektivnih okolnosti koje bi sporni ugovor činile ništavnim, a da same ratne okolnosti, kao objektivni kriterij, nisu dovoljne da se udovolji tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je naveo da se posebno osvrnuo na sve bitne elemente punomoći, da ih je doveo u odnos s relevantnim činjenicama koje je prvostepeni sud utvrdio, te ukazao koje materijalno pravo je primjenjivo u tom slučaju.
17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi tog suda. Okružni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na koja je ukazao u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Osnovni sud je naveo da je prvostepeni postupak proveden u skladu s važećim zakonskim propisima, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih prava.
19. Drugotuženi je naveo da se apelantovi navodi uglavnom svode na ponavljanje navoda iz žalbe i revizije, koje su Okružni sud i Vrhovni sud razmatrali i ocijenili kao neosnovane. Drugotuženi je naveo da su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava, da ocjena dokaza nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Drugotuženi je naveo da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih odluka. Drugotuženi smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na koja je ukazao u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Član 18. stav 1.
(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 88. stav 1.
(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Član 103. stav 1.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 104. stav 2.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala […]. Član 107. stav 1.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000904 12 Rev od 28. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2013. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavnosti ugovora, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
29. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo općih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništavan (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12; dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan predmetni ugovor o razmjeni nekretnina, uz obrazloženje da apelant u predmetnom postupku nije dokazao svoje tvrdnje o nedostatku slobodne volje za zaključenje predmetnog ugovora kao razloga koji bi predmetni ugovor činili ništavnim u smislu odredaba člana
103. ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ispitujući apelantove tvrdnje iznesene u tom pravcu, detaljno i jasno obrazložili zbog čega se u konkretnom slučaju nije mogao izvesti zaključak da su, osim općih ratnih okolnosti, postojale i posebne okolnosti koje bi kao takve predmetni ugovor činile ništavnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je apelant u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora boravio u Njemačkoj, te da samim tim nije ni mogao biti izložen bilo kakvom pritisku za zaključenje predmetnog ugovora, pri čemu nije znao da je na kuću bačena eksplozivna naprava, da su u bratovoj kući boravili pripadnici Vojske RS uz saglasnost apelantovog oca, da je apelantov otac primao anonimne prijetnje putem telefona. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kojima su se rukovodili prilikom odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi kojima ukazuje na razloge zbog kojih je napustio Banju Luku, te navodi kojima ukazuje da je postojao pritisak na njegovu porodicu, opravdavaju njegove tvrdnje o proizvoljnom postupanju redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava na predmetnu situaciju.
32. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina ništavan i zbog toga što je predmetni ugovor u njegovo ime zaključilo lice koje nije bilo ovlašteno za zaključenje tog ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao da je u toku postupka, na osnovu provedenog grafološkog vještačenja, utvrdio da apelant nije potpisao punomoć koja je ovjerena u Osnovnom sudu pod brojem I-OV- 4058/92 od 15. decembra 1992. godine, na osnovu koje je apelantov otac u apelantovo ime zaključio predmetni ugovor. Međutim, nezavisno od toga, redovni sudovi su zaključili da je apelant svojim ponašanjem (tj. time što je stupio u posjed razmijenjenih nekretnina i što se uknjižio kao vlasnik tih nekretnina) naknadno (prešutno) odobrio predmetni ugovor, iz čega ne proizlazi da su redovni sudovi ovaj apelantov čin smatrali konvalidacijom navodno ništavnog ugovora već su ukazali na činjenicu da apelant, nakon što je saznao da ga je otac bez valjane punomoći zastupao, nije pokrenuo postupak osporavanja radnji svoga oca iako je za zamjenu saznao 1994. godine, nije to učinio ni po prestanku ratnog stanja 19. juna 1996. godine, niti 1999. godine kada je saznao da prvotuženi namjerava prodati razmijenjene nekretnine, što apelanta čini nesavjesnom stranom, pa sve i da je utvrđeno da je predmetni ugovor ništavan, prema stavu redovnih sudova, apelant ne bi imao pravo na povrat onoga što je dao kod ništavnog pravnog posla. Ustavni sud ponavlja da je Vrhovni sud svoju odluku, kao konačnu odluku u predmetnom postupku, zasnovao na odredbama člana 104. stav 2. u vezi sa odredbama člana 12. i člana 18. stav 1. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da je apelant u konkretnom slučaju nesavjesna strana, te da mu stoga ne pripada pravo na vraćanje datog u smislu odredaba člana 104. stav 2. ZOO-a. Dovodeći u vezu odredbe člana 12, člana 18. stav 1. i člana 104. stav 2. ZOO-a s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
33. Što se tiče apelantovih navoda da je Vrhovni sud istovremeno prihvatio kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant naknadno odobrio svoje zastupanje od neovlaštenog lica, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da se radnje koje je apelant preduzeo nakon zaključenja predmetnog ugovora imaju posmatrati sa stajališta primjene odredaba člana 88. stav 1. ZOO-a, a ne člana 107. stav 1. ZOO-a. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je Vrhovni sud, za razliku od predmeta broj AP 3766/08 (na koji se apelant pozvao u apelaciji), imao u vidu odredbe člana 107. stav 1. ZOO-a, te da u konkretnom slučaju nije postupao suprotno tim odredbama, slijedom čega se apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu pokazuju potpuno neosnovanim.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na "suđenje u razumnom roku"
35. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant 2. decembra 2002. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 28. maja 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period oko 10 godina i šest mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, kako proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, da je prvostepeni sud u toku postupka saslušao apelanta, prvotuženog i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, zatim da je saslušao veći broj svjedoka, te izveo dokaz vještačenjem po vještacima grafološke struke i saslušao vještake. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da izvođenje navedenih dokaza samo po sebi može opravdati trajanje postupka pred prvostepenim sudom (duže od četiri godine), niti je prvostepeni sud u odgovoru na apelaciju ponudio razloge koji bi, eventualno, mogli opravdati tako dugo trajanje postupka pred tim sudom. Ustavni sud dalje zapaža da je nakon okončanja postupka pred prvostepenim sudom (pred kojim su, dakle, izvedeni svi dokazi i utvrđeno činjenično stanje) predmetni postupak pred drugostepenim sudom i Vrhovnim sudom trajao još šest godina. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su drugostepeni sud i Vrhovni sud u navedenom periodu donijeli po dvije odluke, ali da ipak nisu te odluke donosili u primjerenim vremenskim periodima, što je u značajnoj mjeri doprinijelo sveukupnom trajanju predmetnog postupka. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ni drugostepeni sud ni Vrhovni sud nisu u odgovorima na apelaciju ponudili bilo kakve razloge koji bi mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka pred tim sudovima. S druge strane, Ustavni sud ne nalazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
38. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao oko 10 godina i šest mjeseci, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
39. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije jer je sudski postupak trajao oko 10 godina i šest mjeseci, a redovni sudovi uopće nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati tako dugo trajanje predmetnog postupka.
41. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman